HCL.HR

Recenzija

Yaiba: Ninja Gaiden Z

Juraj Bevandić

Ako ste se ikada aktivno igrali na konzolama, pogotovo na onima iz Microsofta, velika je vjerojatnost da ste se susreli s Ninja Gaiden serijalom. Ako vam se to nije dogodilo, sram vas bilo, jer ste propustili nekolicinu stvarno odličnih igara.

Radi se o serijalu koji seže u davnu eru gaminga – ono doba kad je NES žario i palio scenom, a na dječjim igralištima pričalo se o šiframa, tajnim prolazima i ubitačno teškim 8-bitnim bossovima. Ninja Gaiden igre poznate su po borbi s mnoštvom neprijatelja odjednom, a najveća im je odlika izazovnost tih bitki. Nikada to nije išlo metodom pokušaja i pogreške kao primjerice u Dark Soulsu. Ne ne, Ninja Gaiden je oduvijek zahtijevao dobre reflekse i kontrolu situacije na ekranu jer je u svakom trenutku svašta moglo poći po zlu, a spasiti ste se mogli samo ako ste bili dovoljno smireni i sabrani.

Glavni protagonist Ninja Gaiden serijala je Ryu Hayabusa. Ili je barem bio jer u ovoj je igri ulogu protagonista preuzeo novi lik imena Yaiba. Da stvari budu još čudnije, Yaiba se jednom prilikom napio sam u šumi (njegova tipična srijeda popodne) pa je u takvom ošamućenom stanju pokušao ubiti Hayabusu. Ryu ga je naravno nakon kratke bitke sasjekao na komadiće… i to je bio prvi put da je Yaiba umro. Vi preuzimate kontrolu Yaibe nakon što je oživio i krećete u potjeru za Hayabusom kroz grad u kaosu, pun zombija i užasnih bića koja lutaju ulicama kao posljedica velike katastrofe.

Prva je ovo Ninja Gaiden igra u kojoj se borite protiv neživih protivnika i uopće ne zvuči kao nešto što bi se moglo uklopiti u Ninja Gaiden serijal. Baš zato je neobično svrstati ovaj naslov u postojeću franšizu – ima sasvim novog lika, ali stari protagonist nije odbačen, već igra veliku pasivnu ulogu. Ono što dodatno zbunjuje je naziv Yaiba. Sve igre Ninja Gaiden serijala zvale su se Ninja Gaiden, uz primjereni naziv nastavka naravno, ali ovo zvuči kao nekakav spin-off serijala, iako to tehnički i nije.


Moglo bi se reći da je fokus u potpunosti prebačen na Yaibu, ali teško je to povjerovati jer Yaiba nije baš najkvalitetnije ocrtan lik. Njegova karakterizacija je prilično štura – on je otresit, samouvjeren, nagao i nepromišljen, ali fabula ne vodi glavnog lika na put na kojem će istražiti sebe. Većina priče, one pozadinske priče koja je uistinu bitna, predstavlja se putem codex stranica koje skupljate kroz igru te iz kojih možete pročitati nešto novo o likovima, neprijateljima i općenito igrinom svijetu. No, ako odlučite preskočiti čitanje toga (op. au. što je vrlo izgledno), ostat ćete zakinuti za kontekst i svesti cijelu igru na niz arena, odnosno borbi protiv hordi neprijatelja.

Kad je već svojom fabulom zbunio fanove, Yaiba: Ninja Gaiden Z barem igrivošću na prvu podsjeća da je riječ o nečemu iz poznatog nam univerzuma. Nažalost, samo na prvu. Nisu novi lik i nemrtvi protivnici krivci za igrine probleme; naprotiv, krive su finese u balansiranju razina i borbi koje na kraju najčešće završavaju vrlo frustrirajuće. Gameplay je toliko neujednačen da to opasno narušava pozitivne elemente igre ili ih čak u neku ruku kvari.


Svidio mi se primjerice iznimno velik broj neprijatelja na ekranu – borbe su najčešće napunjene desecima i desecima lakih neprijatelja koje s guštom siječete kao nož maslac, a tu i tamo pridruže im se protivnici s posebnim napadima radi kojih morate mijenjati svoj pristup. Tako dinamičan tempo pogoduje poštenoj izazovnosti igre – čini ju u isto vrijeme frenetičnom, ali i vrlo zahtjevnom jer traži od vas brze promjene taktika i razmišljanje, umjesto bezglavog kombiniranja napada s kakvim započinjete tamaniti najlakše protivnike na levelu.

Osim toga, igra često predstavlja nove protivnike od kojih svaki ima svoje posebnosti, a sve kulminira svojevrsnim mini-bossovima. Nazivam ih tako jer su to posebni neprijatelji koje inače ne susrećete, a daleko su snažniji, tj. izdržljiviji od običnih zombija.


Nažalost, uz male bossove dolaze veliki problemi. Naime, to nije pravi boss fight, samo imate takav dojam iz razloga što je taj novi neprijatelj deseterostruko opasniji i teži od prijašnjih, najčešće je sam na ekranu ili je popraćen znatno smanjenim brojem ostalih protivnika i ima sebi specifične napade koje često ne možete blokirati. Problemi se pojavljuju čim vas jedan takav mini-boss udari. Inače zdravlje regenerirate tako da dovoljno ozlijedite neprijatelja kako biste ga finiširali, što vam zaradi fragment zdravlja. U boss bitkama toga nema, što je potpuno nepošteno, jer je uistinu potrebno. Naravno, kada poginete, a vjerujte mi, u takvim se bitkama pogiba često, ne vraća vas se na checkpoint prije te bitke. Vraća vas se na početak samog levela – pa vi poginite par puta za redom.

Sad ćete se vjerojatno pitati zašto je tako loše što je igra teška? I odgovor je da to stvarno nije loše, dapače, mi u HCL-u volimo s vremena na vrijeme gristi nokte uz izazovne igre, ali samo onda kada su izazovne iz pravih razloga. Povrh svega što sam gore objasnio, igra na trenutke pati od neresponzivnih kontrola. Opet kažem, nije to neki strašan problem kada se borite protiv najslabijih neprijatelja, ali kada pokušate kontrirati bossa, a umjesto toga izgubite pola health bara u jednom udarcu, razmislit ćete kad ćete opet tako nešto pokušati. Igra ima dobrih ideja, vidi se na što je ciljano s određenim elementima, ali jednostavno neke stvari toliko ometaju užitak igranja da se morate tjerati da nastavite dalje.

To je prava šteta, jer onda kada funkcionira kako treba, Yaiba: Ninja Gaiden Z je jako zabavna igra. Sustav borbe je zapravo pomalo začuđujuć jer nema baš nekih definiranih kombinacija napada. Možete otključati nove napade skill pointovima, ali igra vam samo javi kako ste otključali devet novih poteza, a na vama je da bez veze lupate po konfuznoj shemi kontrolera i otkrijete što vam paše. Dobar dio igre to funkcionira super, jer uz pametno korištenje mogućnosti brzog izmicanja, eksperimentiranje ubilačkih metoda na masama bespomoćnih zombija je sasvim izvedivo. Samo će loše balansirane borbe pojesti dobar dio vaših živaca na potpuno krivi način. Izuzev toga, Yaiba ima svojih svijetlih trenutaka.


Ono čemu sam se najviše vraćao su prekrasni vizuali koje nikakav loše balansirani gameplay ne može zasjeniti. Igra predstavlja svoje viđenje dobro poznatog cel-shaded efekta na neki stripovski-trodimenzionaln način uz mnogo različitih boja koje se krasno miješaju. Boje su jarke, a sve je pažljivo presvučeno kontrastnim tonovima da se efektno istakne ono što je važno. Animacije su iznimno fluidne, kako u cut-scenama koje kombiniraju više-manje statičnu pozadinu i brze kretnje modela likova, tako i u samom gameplayu koji je ispunjen varijacijama napada i kretnji. Pogotovo su impresivni finisheri koji gotovo izgledaju kao da su pred-renderirani.

Istina, nije ni tu sve idealno. Budući da se uglavnom borite protiv mnoštva protivnika često će jedan široki udarac lancem aktivirati istu animaciju na desetak protivnika, što izgleda smiješno i jeftino. Na svu sreću, takvim se detaljima, kao i pomalo nezgrapnoj kameri koja je fiksna i namješta se kako se njoj prohtje, može progledati kroz prste jer sveukupnim dojmom opravdavaju sitne propuste.

U drugu ruku, Yaibi i njegovom maršu na Hayabusinu glavu teško je zažmiriti na jedno oko. Stvarno sam htio da mi se ova igra svidi – odmah sam pao na njene vizuale i fluidno klanje kržljavih zombija, no ubrzo sam naletio na kombinaciju problema u igrivosti preko kojih svaki igrač koji drži do sebe ne bi trebao prelaziti.

Yaiba: Ninja Gaiden Z jednostavno ostavlja gorak okus u ustima. Okus potencijalno jako zabavnog naslova potpuno masakriranog zanemarivanjem sitnica koje tako često čine razliku između života i smrti.

Yaiba: Ninja Gaiden Z je igra čije mane i mušice jako želite zavoljeti, ali jednostavno joj ne možete progledati kroz prste.

62 Naša ocjena
  • vizuali
  • kratki i rijetki svijetli trenutci
  • loš balans gameplaya opasno koči uživanje u igri
  • monotono

Juraj Bevandić

Strastveni gamer od malih nogu, u HCL-u je ispunio dječački san pisanja gaming časopisa. Najviše voli rastavljati igre, analizirati mehanike i širiti dobru riječ o mediju videoigara. Povukao se iz aktivnog gaminga kako bi gonio znanstvenu karijeru, ali ćete ga još uvijek uhvatiti pred raznim ekranima.

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!