HCL.HR

Recenzija

Zeno Clash 2

Zoran Žalac

Prije tri godine čileanski Ace Team počastio je PC publiku nadasve čudnim, ali zaista originalnim naslovom zvanim Zeno Clash. Igra je u centar pažnje došla gotovo niotkud zahvaljujući svojoj jedinstvenoj i učinkovitoj mehanici borbe šakama iz prvog lica. Osim nje, igrače je zainteresirao uvrnuti svijet Zenozoika svojom paletom likova kakve se nije moglo sresti u drugim igrama. Interes za nastavkom je, samim time, bio poprilično velik. Očekivalo se, dakle, da će razvojni tim napredovati u mnogočemu nakon što su svoj talent pokazali vrlo dobrim debitantskim naslovom.

Okvirno gledajući, sve ono što su nam najavili za Zeno Clash 2 zvučalo je obećavajuće, kao da ispunjava većinu stavki koje bismo željeli vidjeti u nasljedniku originalne avanture iz 2009. godine. Nelinearna priča, dublji sustav borbe, otvoreniji svijet, podrška za kooperativno igranje – tko bi se tome protivio? A ipak, koliko god su ti noviteti dobrodošli, nakon igranja ZC2 ne može se oteti dojmu da dio tih stvari jednostavno ne funkcionira najbolje u čudnom svijetu ove igre.

Pogledajte naš ‘gameplay i komentar’ video za demonstraciju igrine “čudnosti”, a onda nastavite čitati za detaljnije utiske koji objašnjavaju našu konačnu ocjenu.


Priča je u ovom dijelu praktički samo okrenula ploču – ulogu negativca preuzeo je Golem koji vam je pomagao u prvoj igri, dok vam sada pomaže Father-Mother protiv kojega ste se borili u prošloj igri. Naime, Golem radikalnim mjerama nastoji civilizirati primitivno pleme kojemu pripadaju glavni lik Ghat i ‘sestra’ mu Rimat, a na njima je da otkriju kako ga se riješiti. Tijekom te avanture Ghat će se upustiti i u brojne druge zaplete pomažući svojoj rodbini, no nijedan od tih narativnih aspekata nema neku napetost ili posebnu kvalitetu. Jasno je vidljivo kako je zaplet smišljen naknadno, odnosno da se ne nadovezuje kao prirodan slijed kakav bi bio očekivan od nastavka. Ali mnogo je toga u svijetu Zenozoika čudno, nelogično i neprirodno, tako da se i priča uklapa u tu sliku. Nažalost, dok je ta „čudnost“ u prvom dijelu stvarala korisnu intrigu, ovdje sada služi samo za stvaranje konfuzije.

Mehanika borbe koja je i proslavila prvi ZC u suštini je ostala ista, iako je proširena i obogaćena novim potezima. S obzirom da je ta „jezgra“ funkcionirala prilično dobro, može se reći kako je i u nastavku iznimno zabavna. Osjećaj udaranja i šutanja protivnika i dalje je prokleto zadovoljavajuć. Ili da se izrazim nešto korektnije (kako netko ne bi pomislio da uživam u šutanju ljudi i životinja) – imate pravi osjećaj moći i postignuća kada se izmaknete protivničkom udarcu pa mu uzvratite istom mjerom. Dakle, borba je zaista dublja kako je i obećano – na raspolaganju vam je više različitih udaraca (dugi, kratki, protuudarci, posebni udarci dvjema rukama, aperkat itd.), sada možete fiksirati (zaključati) kameru na jednog protivnika, a uspješnim kombiniranjem udaraca punite mjerač za specijalne poteze ili rage mod koji vam ubrzava kretanje i šaketanje.


Oružja su ponovno sekundarna. Rijetka su i kratko traju kada ih se pronađe, no čar je u tome što nanose dosta štete. U arsenal su dodane i neke nove igračke, premda od istih vrijedi spomenuti tek Golemov prsten s kojim možete povezati dva neprijatelja tako da kad udarate jednoga nanosite štetu i onome drugome. To je dosta korisna stvar kod nešto zahtjevnijih neprijatelja kod kojih morate pametno birati poteze i izbjegavati da završite okruženi.

Sustav borbe nadopunjen je i sustavom napredovanja. U igri možete nadograditi količinu enrgije i stamine te snagu udarca i vodstva s kojim angažirate suborce. Međutim, ta nadopuna zapravo i nije neki napredak jer je sustav napredovanja promašen. Naime, borbom (koja je glavni dio igre) se ne dobiva gotovo ništa, eventualno vam neki protivnik ostavi koju granatu. Vještine koje vam pomažu u borbi nadograđujete tako da po mapi tražite nasumično razbacane objekte. Drugim riječima, imate više koristi od lutanja i izbjegavanja protivnika nego od borbe s njima. Jer onda kada se i borite ne dobivate ništa. Štoviše, puno je lakše pokupiti item koji vam puni mjerač specijalnih poteza nego isti mjerač napuniti šaketanjem protivnika.


Ova mehanika očito je smišljena kao pokriće za otvoreniji svijet. Bez nje ne biste imali apsolutno nikakvog razloga istraživati inače vrlo pust i nezanimljiv okoliš. A s njom praktički nemate razloga boriti se s neprijateljima ako tu borbu ne nalaže quest, jer od neprijatelja bez problema možete pobjeći. Nelogično je stoga kako igra igrača nagrađuje za traženje predmeta koje je lakše izvedivo (ali zato i dosadno), a ne daje mu ništa za borbu koja je izazovnija (ali zato i zanimljivija). Samim time, ako otvoreniji svijet Zeno Clasha 2 i donosi nešto više raznovrsnosti u igru, istovremeno čini neisplativim ono što je u igri zabavno.

Dodatak kooperativne igre s još jednim igračem je zanimljiva stvar, premda se iskustvo igranja uopće ne mijenja kada još netko mlati neprijatelje uz vas. Posebne interakcije među suborcima nema pa tako s još jednim igračem nećete moći izvoditi nikakve posebne udarce koje ne biste mogli izvesti sami. Stoga zapravo i ne čudi da je interes igrača za ovaj vid igranja dosta malen pa je na Steamu nerijetko teško naći nekoga tko bi htio šutati neprijatelje s vama.


Iako je igra zamijenila Source pokretač s Unreal 3 engineom, nema tu nekog posebnog napretka u grafičkoj kvaliteti. Kao što sam već rekao, okoliš je pust pa svijet djeluje prazno. Originalni Zeno Clash također je imao sličan problem, ali ondje to nije bilo toliko naglašeno jer je svijet bio zatvoreniji, a imao je i određenu dozu mističnosti koja je ovdje umanjena jer vas igra vraća na lokacije koje ste u prvom dijelu već posjetili. Situaciju spašava jedino zanimljivi dizajn. Ono malo toga što i vidite barem je interesantno predočeno, pogotovo u slučaju likova koji su maštovito zamišljeni.

Zeno Clash 2 je na trenutke zabavna igra. Primjerice, u trenutku kada povežete dvojicu neprijatelja pa ih udarcem obojicu odbacite u provaliju. Ili kada uštedite na specijalnim potezima pa aktivirate rage mod baš u trenutku kada vam dođe grupa od desetak neprijatelja koje potom u pola minute premlatite na mrtvo ime. Međutim, Zeno Clash 2 je na trenutke i prilično naporna igra. Primjerice, u trenutku kada shvatite da ste poginuli u borbi koju ste mogli izbjeći jer vam ne donosi nikakvu korist. Ili kada shvatite da priča ove igre baš i ne nastoji biti shvaćena.

Shodno tome, ovo je kompromisno iskustvo – kupnjom igre plaćate i zabavu i dosadu u istom paketu, što svojevremeno nije bio slučaj s prvim Zenom koji je bio čudan i intrigantan. Dvojka je samo čudna, a to joj na kraju krajeva i nije neki kompliment.

Da više sadržaja automatski ne čini uvijek i bolju igru jasno nam pokazuje Zeno Clash 2 koji se ispružio svom svojom dužinom, a na kraju ipak ostao kratak.

66 Naša ocjena
  • zabavna borba
  • dizajn
  • promašen sustav napredovanja
  • svijet djeluje prazno

Zoran Žalac

Dežurno čangrizalo. Primarno je na PC-u, no konzolaškog je porijekla. Voli kad igre filozofiraju, gunđa kad ne idu u 60 frejmova. Najtekstualniji recenzent HCL portala, a u slobodno vrijeme magistar opskurne znanosti koja se naziva kulturologijom. Nije isključiv, ali...

Komentari (4)

  • woreda24

    26.05.2013 - 15:15

    igra nije nesto

  • max payne 3

    27.05.2013 - 12:28

    dam ima ocjena 0 dao bi joj jer ljudi igra je potpuno bezveze

    • piydek

      @max payne 3, 27.05.2013 - 14:17

      Razumiješ da ovakvi komentari – "potpuno mi je bezveze" – nemaju nikakve težine, zar ne?

  • Apocalypse4987

    27.05.2013 - 16:37

    od ovih 11 šta je ocjenilo, mislim da ih je samo 2-3 isprovalo igu. NIsam još odigra, al planiram nabavit na kakvom sniženju, samo radi priče

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!