Iako sam dijete devedesetih, sa žarom se prisjećam radosti i radoznalosti kojima sam bio ispunjen kada sam prvi put gledao Aliense Jamesa Camerona iz 1986. – Cameron je unaprijedio originalnu Alien formulu Ridleya Scotta i snimio akcijski-horor film zanimljive priče, nevjerojatno privlačne, ali strašne atmosfere; prožete mistikom, klaustrofobijom i osjećajem izoliranosti, a sve to uz fino odmjerenu dozu akcije i humora (vjerujem da se, ako ste ljubitelj serijala slažete sa mnom). Uživao sam u svakom momentu filma pritom se pitajući kako je tako nešto (s tehničke strane) bilo uopće moguće snimiti.

Naravno, danas razumijem kako, ali pitanje je zamijenjeno nečim drugim – divljenjem. U vrijeme kada CGI nije bio dovoljno razvijen za kompleksnu upotrebu, Cameron je zajedno sa svojom skupinom stručnjaka za specijalne efekte odradio nevjerojatan posao i pritom postavio standarde kako za filmsku tako i za sve prisutniju gaming industriju. Danas, dvadeset i sedam godina kasnije, film Aliens i dalje izgleda svježe, originalno i uvjerljivo, a to je uistinu vrijedno divljenja. S tim na umu, smjesta ću vam priznati da je Gearboxov FPS Aliens Colonial Marines (ACM) poražavajuće razočaravajući naslov nimalo dostojan imena kojega nosi.

ACM je plošan i predvidljiv. Priča mu je relativno zanimljiva, po ničemu posebna ili dirljiva, ali zato prepuna rupa koje su pak opravdane ili objašnjene na nemaštovit i nategnut način. Zanimljivi likovi, mističnost i originalnost su mu nepoznanice, a zastarjela grafika, kronični nedostatak raznolikosti, neprihvatljivo bugovit gameplay, katastrofalan AI neprijatelja i nepostojanost izazova čine ga još gorim. Igra pati od sveopće nedovršenosti, što je čudno s obzirom da je u izradi od 2008. godine. No, najveći problem ACM je to što je užasno dosadan.

Singleplayer kampanja koja traje otprilike šest do sedam sati se svodi na trčanje od točke A do točke B, po dosadnim, jednoličnim koridorima i sobama. Pritom masakrirate horde istih, stupidnih i neizazovnih neprijatelja. Ponekad vam igra omogući da škicnete ispod te površine mediokritetnosti i nagradi vas dostojnim trenucima pružajući pogled na ono što je moglo biti. No ti trenutci nestaju veoma brzo i bivaju zamijenjeni onima bez imalo napetosti i karaktera. To je veoma žalosno zato što igra pruža dobar „Fanservice“ ljubiteljima Alien antologije, pa je tako moguće naići na zvučne zapise koji produbljuju drage nam likove i priču, posjetiti lokacije koje smo vidjeli u filmu ili pokupiti oružje koje je pripadalo nekom poznatom marincu. Fanservice (uz zvučne efekte) je jedina pozitivna stvar kod ovoga inače generičkog FPS naslova.

Napominjem da je 20th Century Fox prihvatio i uvrstio radnju ACM kao nastavak i dio kontinuuma Alien antologije.

Kampanja ACM nastavlja gdje su Cameronovi Aliensi stali. Radnja je smještena sedamnaest tjedana nakon incidenta u kojem je uništena kolonija Hadley’s Hope na mračnom planetu LV – 426. Igra vas stavlja u ulogu marinca Christophera Wintera koji je zajedno s ostatkom ekipe pod vodstvom kapetana broda USS Sephora – Jeremya Cruza, poslan da istraži svemirski brod Sulaco (brod Ripley i ekipe iz Aliensa) koji je za čudo opet iznad LV – 426, a ne na mjestu gdje se nalazio u filmu Alien 3 . Ranije sam spomenuo rupe u priči, ovo bi bila prva i to odmah u prvoj minuti igranja, a kako su to objasnili pitate se? Pa… odgovor je da se ne zna zašto i kako je brod dospio nazad… maštovito, zar ne?

Nakon par trenutaka, Winter se ukrcava na Sulaco i tu nailazi na marinca O’Neala koji će mu biti pratnja kroz čitavu kampanju. O’Neal zbrinjava marince koji su upravo masakrirani od strane Xenomorfa, a kapetan Cruz šalje Wintera da nađe nestaloga marinca Keysa. Pri pronalasku Keysa, Winter (odnosno Vi), suočava se sa prvim Xenomorfom koji je poprilično opasan i težak za locirati, čak i uz pomoć famoznog Motion Trackera koji je naravno implementiran u igru, ali nažalost bezuspješno (više o tome kasnije). Taj prvi bliski susret treće vrste djeluje zastrašujuće i očaravajuće, no nažalost to sve pada u vodu kako igra odmiče.

Aliens: Colonial Marines screenshots

Nakon što oslobodite Keysa koji je bio zalijepljen za zid – s onom poznatom slinavom, crnom organskom tvari, nalazite se s O’Nealom i ostatkom marinaca u precizno i točno rekreiranom hangaru iz Aliensa gdje je Ripley vodila bitku sa Xenomorph maticom. Gearbox je odradio dostojan posao rekreiranja broda Sulaco, a u hangaru se nalaze čak i ostatci, odnosno noge androida Bishopa. Vjerujem da će svaki Alien fan uživati u tome prizoru, moram priznati da je i meni izmamio osmjeh na lice.

Takvih sitnih znakova pažnje prema obožavateljima je na svu sreću mnogo i oni su najveća snaga igre. Tako ćete osim poznatih lokacija, nailaziti i na audio logove koji objašnjavaju neke događaje ili spominju likove iz filma, oružja koja su pripadala nekom od njih ili pak njihove dog tagove. Osobno me najviše razveselio pronalazak Hicksove sačme (Ma znate! Ona koju čuva na leđima za „bliske susrete“). Posebno je simpatično to što je sačma izgrižena xenormofskom krvlju koja (kao što znate) ima karakteristike jakih kiselina. Ako se možete sjetiti, u Aliensima ima scena kada Hicks raspali po Xenosu iz blizine i bude poprskan njegovom krvlju po licu, čini se kako je dio odletio i na sačmu. Uistinu simpatično i pohvalno.

Nakon regrupacije s O’Neilom, trojac se vraća nazad na svoj brod, ali nesretnim spletom okolnosti Keyes pogiba, zajedno s njim nestaju i zapisi leta, a Winter i O’Neil su prisiljeni ostati na Sulacou. Da bi stvari bile još gore iznenada se pojavljuju i plaćenici zloglasne kompanije Weyland-Yutani koje predvodi Michael Weyland. Naravno, njihov cilj je da zataje situaciju te unište sve dokaze o incidentu kolonije i zanimanju kompanije za Xenomorfe. Borba završava evakuacijom marinaca na planet LV – 426 s gdje se spasilačko-istraživačka misija pretvara u borbu za goli život unutar i izvan kompleksa kolonije Hadley’s Hope.

Ako vam nije jasno, vjerujte mi da vas razumijem… nije bilo ni meni. Pitao sam se istu stvar kao i vi: „Kako je moguće da se radnja odvija unutar Hadley’s Hopea kada je eksplozija na kraju Aliensa uništila sve, zar ne?“ – e pa Gearbox kaže da nije. Izgleda kako su kompleks i njegova okolina prilično otporni na termonuklearne eksplozije radijusa trideset kilometara i četrdeset megatona. Sve strukture i prijevozna sredstva su i dalje tu. Kompleks je gotovo netaknut s tek pokojim oštećenjem (ovo uopće nije objašnjeno). Pa OK! Nisu mogli paziti na sve detalje! Jesam li vam pričao o tome kako sam pronašao Hicksovu sačmu i vidio Bishopove noge?!

Aliens: Colonial Marines screenshots

Sama priča je nespretno prenesena, preko ekipe koja vas prati ili nadležnog Cruza koji vam pričaju na radio. Gotovo nikad ne gledate te likove dok vam se obraćaju pa se nekako osjećate odrezani od svih događaja, kao da ste duh. Igri nedostaje filmske atmosfere i ugođaja. Tome pridonosi i činjenica da glavni lik gotovo uopće ne priča, a stvari dodatno otežavaju zastarjela grafika, čudne i trzave animacije likova premazanih lošim teksturama, loše sinkronizacije facijalnih animacija i nezanimljivog dijaloga. Ponekad od dosade jednostavno zaboravite što trebate činiti i gdje trebate ići, a povezanost s likovima koji vas prate je ekvivalentna nuli. Winter gotovo nikada ne ulazi u fizičku interakciju s njima, niti se izgrađuje kao lik, sve to je prepušteno sporednom O’Neilu koji jedini ima karakter u ovome svijetu lišenom bilo kakvih zanimljivih međuljudskih odnosa.

ACM se nimalo ne razlikuje od ostalih FPS igara na tržištu. Zapravo u mnogim aspektima je lošiji od konkurencije. Za početak, ne donosi ništa novo – kako u singleplayer kampanji tako ni u multiplayeru; potpuno je generičan. Leveli kampanje su dosadni i nemaštoviti. Sve se svodi na napucavanje po mračnim hodnicima i sobama bez imalo raznolikosti. Konstantno se krećete od točke A do točke B ili branite položaj između dok ne počistite sve neprijatelje u prostoriji. Dio igre se odvija na otvorenome, ali formula je ista; iako je prostor veći i dalje ste ograničeni te ponavljate jednu te istu stvar.

Repetitivnost je najgori neprijatelj svake igre, a u ACM je ima previše – često koristite baklju da otvorite ili zavarite vrata, pritišćete iste gumbove, vučete iste poluge itd. Jedini izuzetak formuli je level u kojemu ostajete bez oružja i morate se u mraku prošuljati pokraj Xenosa, prilično je napet, strašan i ono najbitnije – efektan. Takvih je levela trebalo biti više zato što nedostatak napetosti i atmosfere uzrokuje veliku dosadu te nakon što vas prođe nostalgija, ACM nema apsolutno ništa s čime bi vas zadržao u svom svijetu.

Mehanika igre je prosječna i popunjena bugovima do sramotne razine – nevidljive eksplozije bombi, bugovit hit-box, gotovo nepostojanje nekakve detekcije sudara likova (što rezultira u prolasku skakajućih Xenomorfa kroz vas koji zatim nestaju u programerskom kodu ostavljajući vas zbunjenima i isfrustriranima dok se vrtite na sve strane pokušavajući ih pronaći), neprijatelji i saveznici se teleportiraju posvuda po ekranu; tranzicije u, i iz gotovih tzv. canned animacija i QTE su neprecizne i skakutave, pad framesa na svakom checkpointu… lista je praktički beskonačna.

Aliens: Colonial Marines screenshots

Nedostaju i mnoge mehanike koje su danas prisutne u gotovo svakoj pucačini. Tako se primjerice nećete moći zaletjeti i preskočiti prepreku prebacujući noge preko nje kao što ste imali prilike u npr. Battlefieldu 3 (začudo AI suborci to mogu), nećete moći uklizati kao što ste to činili u Crysisu 2, a igra nema ni nekakav osnovni, funkcionialni sustav zaklona. Primjerice, možete se sakriti iza metalne kutije, ali ljudski neprijatelji će vas svejedno napuniti olovom.

ACM nije ni za sladiti oči. Grafika djeluje kao da se radi o naslovu iz 2006. – staro i neuvjerljivo. Većina tekstura je niske rezolucije, kretanje likova u prostoru je ukočeno i neprirodno, a efekti su mizerni i jednolični. Grafičkih postavki je malo i ograničene su na rezoluciju, FXAA i tri slidera za detalje.

Grafika naravno nije uvijek primarna stvar, ali u ovakvoj igri gdje je atmosfera veoma bitna, dobra grafika može učiniti razliku. Doduše, ona nije glavni krivac; pravi “razarač” atmosfere je blesav AI protivnika – Xenomorfi lete na sve strane, okreću se u zraku, zapinju za objekte i bića u prostoru, teleportiraju se od zida do poda ili se kreću i dolaze jedan za drugim istim putanjama skačući na isti način opet, opet i opet ravno na cijev vaše sačme. Najsmješnije ih je promatrati dok se bore protiv vaših suboraca koji ih potamane bez napora dok vi čekate skriveni u ćošku.

Nikada vas neće iznenaditi niti prepasti zato što ih uvijek vidite – vidite ih kada dolaze, vidite ih odakle dolaze, uvijek iskaču ispred vas nikada iza, čak i kada pobjegnu da se sakriju uvijek se pojave točno ispred vašeg nišana. Ljudski protivnici su još gori, ako im upadnete u sobu prije nego što dođu na predodređene pozicije, možete ih mirno gledati dok se pozicioniraju i čekaju da se pojavite te kad se fino smjeste sasuti mecima prije nego što stignu reagirati. Pucaju u zidove i skrivaju se iza rešetki i prozora.

Zbog loše umjetne inteligencije igra ne predstavlja apsolutno nikakav izazov ni na jednoj razini težine. Možete se potpuno isključiti, stajati na mjestu, držati tipku za pucanje i svejedno pobiti sve oko vas.

Dizajn neprijatelja je autentičan serijalu – facehuggeri, soldieri, runneri, lurkeri, spitteri, crusheri – svi oni čine dio raznolike palete Xenomorpha. Ljudski neprijatelji nemaju taj luksuz pa se sastoje samo od znanstvenika, light i heavy vojnika. Pronađe se tu ponekad i neki turret za isključiti, APC za uništiti itd. Svaki od neprijatelja ima svoje sposobnosti i nedostatke koji su nažalost apsolutno nebitni i ne dolaze do izražaja zbog (opet) loše umjetne inteligencije. Nespretni Xenosi vas grebu, skaču na vas, njihova krv vam grize oklop i šteti zdravlju, ali nikada se uistinu ne osjećate ugroženo. Borbe protiv bossova – kojih je malo, su jednako razočaravajuće, nezanimljive i ne traju više od dvije minute.

Aliens: Colonial Marines screenshots

Od opreme koju koristite za tamanjenje neprijatelja na raspolaganju su vam pištolji, sačmarice, popularni pulse rifle, bacač plamena, smartgun itd. Sva oružja izgledaju i zvuče gotovo identično onima iz filmova. Zapravo, zvuk oružja je jedan od rijetkih velikih pluseva ove igre. Tijekom levela nosite tri komada oružja od kojih jedno uvijek mora biti pištolj. Možete ih promijeniti u bilo kojem trenutku, bilo gdje, jedini uvjet je da nema neprijatelja oko vas. Pritiskom na određenu tipku, dobivate meni u kojem se nalaze sva vaša oružja i zatim možete po volji izabrati nešto drugo.

Winter je naoružan do zuba i kada se dogodi da ispraznite neko oružje (što je veoma rijetko), jednostavno ga zamijenite drugim koje je napunjeno. Vaša sačma i pulse rifle su prazni? Nema problema! Zamijenite ih sa snajperom i mitraljezom, pokupite potrebne metke u roku od pet minuta i vratite ih nazad na korištenje. Da bi stvar bila još bolja (ili lošija), pištolj ima beskonačnu municiju. Takav sistem je ogromno odstupanje od Aliensa u kojem je svaki ispucani metak bio bitan. Takav „Rambo sistem“ dodatno olakšava stvari i igra gotovo nikada ne ostavlja prostor za paniku kao što smo imali priliku iskusiti u Dead Space ili Half-Life serijalu – dva serijala koja više nalikuju na Alien igre nego sam ACM.

Kao dio opreme na raspolaganju vam je i naprava koja je obilježila serijal – Motion Tracker. On izgleda, zvuči i ponaša se isto kao i u filmu, ali je potpuno beskoristan. Koristiti ćete ga samo kada vas zanima u kojem se smjeru trebate kretati. Njegova osnovna funkcija koja bi trebala biti lociranje Xenomorfa je neupotrebljiva zato što (kao što sam već rekao) uvijek vidite gdje idu i odakle neprijatelji dolaze, a uz to, svaki put kada uđete u prostoriju gdje će vas zaskočiti, lokator vam daje do znanja kratkim pištanjem i bez da ga imate u ruci. Toliko o elementu iznenađenja…

ACM ima i sustav napretka. Za svakog neprijatelja, prijeđeni level, obavljanjem raznih achievementa ili pronalaskom dog tagova – dobivate iskustvene bodove. Što više napredujete, otključava vam se više oružja i raznih mogućnosti nadogradnje istih. Sva oružja osim legendarnih (koja ne otključavate rankovima nego pronalazite po levelima) je moguće poboljšati raznim nišanima, sekundarnim modelom pucanja, povećanjem šaržera itd. No nikada zapravo ne osjećate da ste nadogradnjom oružja išta promijenili. Oružja su loše balansirana, ponekad nespretna i nikada ne možete u potpunosti savladati njihovu moć udara. Nekada vam je za ubiti neprijatelja potrebno tri metka, a nekada (za istog tog neprijatelja) čitavi šaržer. Melee napadi su užasno neprecizni i često promašuju zbog nedostatka pravog unit collisiona, a na polju (ne)balansa posebno se ističe sačmarica koja praktički ubija sve neprijatelje iz jednog hitca, a čini se da ima veći domet od snajpera.

Aliens: Colonial Marines screenshots

Iskustvo i rankovi koje skupite igrajući singleplayer kampanju se prenose i u multiplayer. Multiplayer je standardnog dizajna i sastoji se od co-op-a za četiri igrača, klasičnoga team deathmatcha, eksterminacije, survive i escape moda. Jedini mode koji se ističe je upravo escape (sličan onome iz Left 4 Dead serijala) koji čak može biti i zabavan, a i jedini je dosljedan filmovima. Nebalans nije odsutan ni u multiplayeru pa su tako marinci sa svojim arsenalom puno opasniji od Xenomorfa koji su užasno nespretni za kontrolirati.

Ako vam je u planu zaigrati co-op sa četiri amigosa, imajte na umu da najveći neprijatelj vam neće biti Xenosi nego skučeni prostori u kojima ćete se boriti međusobno da dođete do zraka ili pucate u bilo što drugo osim u leđa svojih prijatelja. Nedostatku prostora ne pomaže ni činjenica da vaši prijatelji neće zauzeti mjesta O’Neala i ostalih marinaca koji vas prate u singleplayeru, nego će utjeloviti sasvim nove likove, pa se po levelima gura sedam ili osam, a ne četiri marinca.

Aliens: Colonial Marines nastavlja tradiciju loših igara utemeljenih na popularnim filmovima. Nedostaje mu osjećaja napetosti, misterije i izoliranosti koji su obilježili Alien antologiju. Umjesto toga ACM je neispolirani, nedovršeni, neizazovan, generičan i plitak FPS, bez imalo mašte u svijetu koji je prepun potencijala i mogućnosti. Ukoliko niste veliki fan filmova, preporučam vam da zaobiđete ovu igru u širokom luku. Ukoliko jeste, upozoravam da nakon što vas nostalgija prođe, ACM vam neće imati što ponuditi pa ćete se vjerojatno, kao i ja, oprostiti od njega riječima marinca Hudsona: „That’s it man, game over man, game over!“.