Razvojni tim Obsidian iza sebe ima popriličnu reputaciju u svijetu video igara. Sastavljen je od brojnih veterana igraće industrije, koji su u razdoblju od sedam godina na tržište lansirali tri naslova – Star Wars: KOTOR 2, Neverwinter Nights 2 te igru koju danas recenziramo – Alpha Protocol. Dotični naslov je najavljen još 2008., ali se zbog niza odgoda na našim računalima / konzolama našao tek ove godine. Da odmah prijeđemo na srž teksta – krajnji rezultat nije odveć pozitivan, pogotovo ne za igrače koji su od ove igre nešto i očekivali. Obzirom da su višestruke odgode na neki način pogodovale ovom projektu, zaista je zastrašujuće i pomisliti na što bi on ličio da je u prodaju stigao u prvotno postavljenom roku.

Srećom, kad je riječ o priči, Alpha Protocol ne čini se tako loš. Igrač preuzima ulogu agenta Michaela Thorntona koji pristupa tajnoj organizaciji Alpha Protocol kako bi proveo istragu o uzročno-posljedičnim događajima nakon što jedan američki zrakoplov biva srušen. Glavni junak, od milja zvani Mike, ubrzo prolazi obuku i odlazi na svoju prvu misiju gdje pokušava doći do dvojice terorista koje se sumnjiči za ilegalno posjedovanje raketa korištenih u rušenju spomenutog zrakoplova. No završetkom misije slijedi preokret – Mike saznaje da posrijedi zavjera te da je izigran od strane svojih nalogodavaca. Shodno tome, on automatski postaje bjegunac, ali uz pomoć agentice Alpha Protocola odluči raskrinkati izdaju vlastite domovine.

Alpha Protocol screenshots galerija

Patriotizmom nabijena priča na prvi pogled ne očarava. No valja uzeti u obzir da smo ovdje opisali tek zaplet. U kompletnom izdanju riječ je o itekako kvalitetnoj priči, bogatoj brojnim likovima i mogućim ishodima pojedinih događaja. Naime, svaki lik u igri ima važnu ulogu, a ovisno o vašoj dispoziciji prema njemu priča se mijenja ukoliko vas komunikacija s njim odvede do radikalnog poteza. Pozitivno svjetlo na ovaj element baca sustav dijaloga u kojemu igrač bira tri, a ponekad i četiri pristupa sugovorniku. Oni pak variraju od profesionalnog, šaljivog, nasilnog i ekstremnog, a što je najbolje – uvijek rezultiraju drugačijom reakcijom. Iste je kod nekih likova gotovo nemoguće predvidjeti, što dovoljno govori o tome koliko je dijalog u ovoj igri zanimljiv.

Sustav dijaloga svrstava se pod RPG element igre, koji je podosta odvojen od same akcije. Ipak, valja priznati da je i on solidno odrađen. Na raspolaganju vam je nekoliko klasa, svaka s naglaskom na set drugačijih sposobnosti. One se pak ugrubo dijele na akcijske, stealth i popratne sposobnosti. Igra općenito zahtijeva korištenje svih skillova, no specijaliziranje nekolicine nije zabranjeno. Štoviše, preporučljivo je. Svaka nadogradnja ima svoju težinu – poboljšanje je osjetno, a otključavanje novih sposobnosti pridonosi pravom osjećaju napretka. Oružje, odnosno nadogradnja istoga, također ostavlja takav dojam. Iako igra ne broji suludu količinu različitih spravica za eliminaciju, one koje su u igri fino su izbalansirane i razlika među njima nije zanemariva.

Alpha Protocol screenshots galerija

Dakle, RPG element u Alpha Protocolu zaslužuje pohvale. Njemu još možemo pridodati zanimljive mini igre otključavanja, hakiranja i sl., a valja spomenuti i to da uz malo financijske pomoći za svaku misiju možete dobiti korisne informacije i savjete. A kad smo već kod misija, treba reći kako se one odvijaju na četiri lokacije (Saudijska Arabija, Rim, Moskva, Taipei) od kojih svaka ima niz manjih ili većih područja na kojima treba obaviti raznorazne zadatke. Ti “questovi” ne svode se uvijek samo na napucavanje ili šuljanje, već tu ima i napetih sastanaka, izviđačkih misija i sl. Sve u svemu, zadaci su raznovrsni, a ni tematski ugođaj lokacija ne zaostaje po tom pitanju.

No pitate se onda što tu točno ne valja? E pa, kao što smo već ustvrdili RPG je uvelike odvojen od akcijskog TPS dijela, koji je u biti okosnica same igre. Iako se ta dva elementa međusobno prožimaju na nekoliko poveznica, akcija (ili još gore – stealth) je kvalitetom jako daleko od pozitivnog iskustva kakvo bi se moglo pripisati RPG dijelu. Konkretnije rečeno, dvije stvari u ovom naslovu totalno ubijaju svaku želju za igrom. Prva je općenito nedorađeni sustav napucavanja. Da ja Alpha Protocol kojim slučajem samo TPS, kritika bi ga živog pokopala. Naime, u ovoj je igri kudikamo lakše dotrčati do neprijatelja i prebiti ga na mrtvo ime, nego mu sprašiti metak u čelo. Za nekoga tko bi trebao biti vrhunski agent supertajne organizacije Thornton cilja kao nekakav mlakonja.

Alpha Protocol screenshots galerija

Izvesti jednostavni headshot ovdje je pravo umijeće, a izbjeći protivnike šuljanjem (bez kasnijih nadogradnji sposobnosti) praktički je nemoguća misija. Sustav zaklona u AP-u vjerojatno je jedan od najlošijih primjera cover sistema ikada – krut je i ne nudi mnogo opcija, a posebno iritira izvođenje istoga koje se ne vrši držanjem tipke nego pritiskom na istu, što je u pojedinim slučajevima konfuzno i završava tragičnim ishodnom.

Osjećaj napucavanja na kraju je suviše arkadan. No to ne prilazi ni blizu katastrofi od umjetne (ne)inteligencije. Kako uopće opisati tu strahotu? Kao suludo bugovitu grotesku kakvu u visoko budžetnim igrama nismo vidjeli već godinama? Protivnici u AP-u uvjerljivo su retardirani kada je borba u pitanju, a s druge strane imaju nedostižna osjetila kada vas trebaju spaziti dok se šuljate. Ta je kombinacija inače ubitačna, tako da borba jednostavno ne prolazi bez komičnih scena, a stealth bez konstantne frustracije. Osim kada igra od vas ne traži drugačije, nema razloga da se kroz čitavu razinu ne probijete rešetajući sve na putu. Nije kao da će vam itko pružiti nekakav inteligentni otpor – protivnici ipak nisu toliko pametni da uzmu zaklon.

Borba jednostavno ne prolazi bez komičnih scena, a stealth bez konstantne frustracije.

Dakle, jasno i glasno – koliko RPG elementi čine ovu igru solidnim naslovom, toliko ga oni akcijski uništavaju. Nažalost, to ne znači da smo na nuli jer Alpha Protocol ima još negativnih strana. Vizualna prezentacija je primjerice jedna od njih. Iako nam grafika ne igra neku veliku ulogu, ona je u AP-u je toliko loša da bismo je mogli nazvati i zastarjelom. A to pak nije slučaj jer iza igre stoji Unreal Engine 3 – zvjerka kojoj se još i danas divimo kod ostalih igara. No u AP-u sve izgleda sramotno loše – teksture su mutne i njihovo učitavanje ponekad kasni, likovi su odrađeni u bezobrazno malo poligona, a PC verziji kronično nedostaju opcije za anti-aliasing i filtriranje slike. Dobru optimizaciju stoga ne priznamo jer to nije nikakvo opravdanje. Zvuk je, kao i sama igra, polovične kvalitete. Voice acting je prihvatljiv – glasovi su posuđeni profesionalno, te na pravi način pospješuju zanimljiv koncept dijaloga. Glazba je, s druge strane, neprimjetna i ni po čemu nije vrijedna spomena.

Alpha Protocol screenshots galerija

Zaključak kod osrednjih igara uvijek je zeznuta stvar. S odličnim i lošim igrama je lako, no kod nekakvog srednjeg ranga recenzent nikad ne može imati ustaljeno i jednostavno objašnjenje niže ocjene. Prema tome, nekakav sažetak uvijek je ponavljanje već rečenoga. Alpha Protocol je igra s dva lica. Ponudio nam je dobru priču i nekolicinu zanimljivih ideja, no sama izvedba je definitivno razočarala na ključnom dijelu igre. Ne može se stoga reći da ovaj naslov nije vrijedan pažnje, ali isto tako ne može se ni ignorirati niz neopravdanih propusta zaslužnih za uništenje inače perspektivnog iskustva, koje sada ne možemo preporučiti kao pravu zabavu.

Jeste se isprobali Alpha Protocol? Vjerujete da je ipak vrijedan vaše paženje pa ćete ga nabaviti? Sve nas to zanima, pa svakako ostavite svoj komentar u boxu ispod (ako ste registrirani), kao i svoju ocjenu igre, i recite nam što mislite o ovoj igri i našoj recenziji.