Quake, Unreal, Half-Life, Call of Duty, Halo – svi navedeni naslovi ostavili su značajan trag na sceni pucačina i kada se vode razgovori o starim FPS naslovima, vrlo vjerojatno je da će se spomenuti jedan od njih. Naravno, svatko ima svog favorita koji mu je ostao u posebno dragom sjećanju ako je po prvi puta virtualno zapucao poslije sredine 90-ih godina, no što se dogodi kada se navedene naslove proba zamutiti i pomiješati u jednu igru? Rezultat je Bedlam, naslov nezavisnog studija RedBedlam koji nas odvodi na jedno nostalgično putovanje s kojime ćemo se prisjetiti kada su vremena bila jednostavnija i nije se brojao svaki piksel kod grafičkog prikaza.

Već od prvog svijeta koji vizualno podsjeća na Quake 2, upoznaje se jezgra gameplaya koja se provlači do kraja igre – pucanje bez korištenja iron sighta i još brže kretanje, bez obzira o kojemu se razdoblju radi. Iako je premisa igre potpuno jasna – pružiti onaj osjećaj koji smo imali 90-ih godina u pucačinama, ipak bi bilo zabavnije da je svako razbolje prezentirano i promjenama u gameplayu kako su dolazile. To se održava i na sistem obnavljanja zdravlja koji je jednak kroz cijelu igru, a da ovaj element bude još malo više razočaravajući, čak se niti izgled HP paketa ne mijenja nego je uvijek isti.

Jedine promjene unutar svakog svijeta vežu se uz grafički naprednije vizuale s time da dizajn levela slijedi isti princip kao igra na koju podsjeća. Iako se tu radi o detaljima koji nekome možda i neće previše narušiti iskustvo putovanja po prošlosti ako se želi samo pucati, ali to je ono što zaokružuje potpuni dojam kada se cilja na buđenje nostalgije.

Osim svoje ideje, Bedlam se može pohvaliti i zanimljivom radnjom koja ponajviše dolazi do izražaja zahvaljujući junakinji koju igrač kontrolira. Heather Quinn iliti ga Athena kako joj je virtualno ime, uz pomoć snažnog škotskog naglaska odlično prezentira priču i ima zabavne monologe kada shvati da se nalazi unutar igre Starfire. Nažalost, Athena je i jedina svjetla točka od ostatka virtualne kompanije koji sudjeluju u radnji budući da se oni ne mogu previše istaknuti, što zbog manjka minutaže, što zbog nedostatka naglaska i komentara koji bi bili jednako zanimljivi. Uz to, kakva bi to bila igra kada se ne bi referirala i na druge naslove, pogotovo kada se putuje kroz FPS žanr? Developeri su ubacili nekoliko vrlo dobrih referenci koje će izmamiti osmjeh na lice, ali ima i onih koje se čine nasilno ubačenima jer se to, eto, činilo prikladnim.

Jedan od najsvjetlijih trenutaka unutar igre koji će podsjetiti na vrijeme kada igranje preko interneta i nije bilo rašireno kao danas, zasigurno je arena level gdje su se u razvojnom studiju našalili s djecom koja ne mogu vjerovati da i cure mogu igrati pucačine. Uz njega, tu je i dio levela koji je strukturiran po principu Dominationa što je također dobro ukomponirano pa je šteta što se takvi zanimljivi pogledi na prošlost i ne ponavljaju baš kroz ostatak igre. Izgleda kao da su developeri odlučili uzeti najprepoznatljivije elemente iz razdoblja Quakea 2, UT99/Quake 3 Arene i njih odmah na početku igre iskoristili, a kasnije su samo uz pomoć vizuala htjeli oživjeti nostalgiju.

To se može vidjeti i kroz manjak mašte u dizajnu levela. Svaki novi svijet ostavlja odličan prvi dojam, pogotovo kada se iz početnog pređe u idući čija je tematika Drugi svjetski rat pa uz klasično naoružanje tog doba, mogu se koristiti i već pokupljene svemirske pucaljke. Nažalost taj početni dojam koji može oduševiti, brzo splasne jer kako se prolazi kroz ostatak podlevela, primijeti se slaba raznolikost u dizajnu. To je ponajviše i vidljivo u navedenom WW2 razdoblju koji ostavlja dojam kao da je svaki dio levela tek ponešto izmijenjen u odnosu na prijašnji.

Ako bi baš morao izabrati jedan level koji se nikako ne uklapa u igru, to je definitivno zadnji čija je lokacija smještena unutar glitcha gdje su uništeni svjetovi stopljeni u jedno nepotrebno dugačko iskustvo. Dovoljno je za reći da je level toliko dugačak i ne previše zabavan da bi neki igrači mogli odustati na samome kraju i ne završiti igru, a vrhunac tog iskustva je jedna od najmanje zabavnih boss bitaka. Prijašnji šefovi u levelima su koliko-toliko zanimljivi za vidjeti ako ništa drugo, ali ovo se čak niti ne može nazvati boss borbom jer ne liči na to. Tome u prilog ide što se kroz zadnji dio radnje može dobiti dojam da će uslijediti zanimljiv otpor glavnog negativca, a na kraju se samo dobije jedno razočaranje.

Da priča o levelima nema u cijelosti negativan ton, za dodatnu dozu raznolikosti, momci i cure u razvojnom timu pripremili su i nivoe koji su smješteni u još starije igre koje ne spadaju u žanr na čijim se temeljima bazira Bedlam. U ovome slučaju, igranje Pacmana iz prvoga lica je zanimljivo iskustvo jer se iznad Athene nalazi reflektirajuća površina koja pomaže u snalaženju i izbjegavanju protivnika. S druge strane, Space Invadersi su malo čudniji, no jednako zabavni za proživjeti kroz prvo lice. Treba spomenuti i jedan od levela koji odlazi u sasvim drugu krajnost jer stavlja Heather na bojišnicu RTS igre gdje su protivnici maleni tenkovi i helikopteri. No ono što se posebno ističe kod ovog levela je vremensko ograničenje koje u obliku glitcha uništava cijeli svijet.

Na kraju kada se sve sagleda, Bedlam je poput prvog Evolanda – samo interesantan koncept koji nije dovoljno iskorišten. Stariji igrači mogli bi se zabaviti i uživati zahvaljujući nostalgiji, ali netko tko nije proživio spomenute igre s početka teksta u vrijeme kada su izašle, teško da će biti oduševljen s ovim naslovom. Da, pucanje je zabavno zahvaljujući šarolikoj paleti oružja za koju se ponekada može reći da je i pretjerana, ali kroz cijelu igru ostaje dojam kao da nešto nedostaje da to bude više od povratka u prošlost.

Bedlam je mogao poslužiti kao vodič kroz FPS žanr, ali ovako ostaje samo naslov koji je pokušao vratiti kasne 90-e i rane ’00 na naše ekrane. Ako se uzme u obzir da završetak priče ostavlja otvoren prostor za nastavak igre, bilo bi lijepo vidjeti unaprjeđenja na svim poljima jer potencijal postoji, ne samo u gameplayu nego i u priči. Možda za potpuno razumijevanje ovog iskustva treba pročitati istoimenu knjigu autora Christophera Brookmyrea na čijim temeljima počiva igra, ali to ne može biti opravdanje za ono što je moglo biti od ove igre.