HCL.HR

Recenzija

Planescape Torment

Marko Babić

Nitko ne zna zašto, a ponajmanje ja, zašto me najednom lupila neka „retromanija“ (op. ur. rima?). Nije baš retromanija, već prije želja za igranjem svih onih malo starijih, no ništa manje fantastičnih RPG-a koji su obilježili taj žanr, a propustio sam ih svojedobno iz kojekakvih razloga. Jedna od tih igara koje sam propustio je (da, ova koju upravo recenziram, Captain Obvious): Planescape Torment. Kako starost igre i grafička prezentacija meni nikad nisu predstavljali apsolutno nikakav kriterij, a ionako sam trenutno kojekakvim okolnostima završio na dobrom starom i pomalo nabrijanom „Celeru 333“.

Zanimljivo je kako je prilično malen broj ljudi koje sam pitao čulo za ovu igru, a još mnogo manje odigralo. Tome još ide u prilog i činjenica da igra i nije postigla neki veći komercijalan uspjeh (za razliku od kritičkog), što je zapravo šteta s obzirom koji je dragulj među RPG-ima i općenito među igrama.

Čisto iz znatiželje, čitao sam neke intervjue kreatora igre i pročitao neke zanimljive izjave. Naime, kreatori nisu htjeli napraviti još jednu igru u kojoj ste vi neki nadobudni mladić koji nizom okolnosti spašava svijet (jer, kako rekoše, već im je dovraga zlo od tog scenarija u ama baš svakoj igri) i sam setting nije onaj u kojem imate cijelu vojsku patuljaka, gnomova, vilenjaka, orkova, trolova i ostale Tolkienovske gamadi koja je tako forsirana u gotovo svakom fantasy settingu da ih u potpunosti shvaćam (autore ove igre, jel).

Također, htjeli su izbjeći izmišljanje trilijun mačeva kao što je također slučaj u bezbroj igara. Umjesto toga, igra je smještena u D&D svijet imena „Planescape“ (otud prva riječ u imenu igre, Captain Obvious još jednom spašava dan) koji je stvoren, ako se ne varam, negdje u ranim ili srednjim devedesetima. U tom svijetu nema svih onih gorenavedenih bića i rasa, već su ovdje mnogobrojne druge rase koje, priznajem, nisam sreo prije.

Githzerai, Githyanki, Baatezu, Tanar’ri, Modron (ispričavam se ako sam koje od toga krivo napisao) i još podosta njih kojih se ne mogu sjetiti. Uglavnom, kroz igru ćete već sami vidjeti kako izgleda svijet, upoznati se s tamošnjim rasama, njihovim pogledima i ostalim karakteristikama svojstvenim samo tom settingu. Kako vidite, kreatori su htjeli napraviti nešto drukčije, no nisu opet postali tako „alternativni“ da bi ih mogli nazvati nekim indie fegovima.

Kao što sam rekao, ne počinjete igru kao nadobudan zgodan mladić koji spletom okolnosti spasi svijet. Igru započinjete u gradu „Sigil“, točnije u gradskoj mrtvačnici koju drži jedna frakcija (tzv. Dustmen). Ležite na nekakvom stolu, budite se, dočeka vas jedna lebdeća lubanja imena Morte. Nemate pojma tko ste ni gdje ste. Čak ne znate ni svoje ime. Najprije primjećujete kako vam je tijelo… pa, unakaženo, u najmanju ruku. Cijeli ste u ožiljcima, blijedi i puni tetovaža. Štoviše, od silnih ozljeda i ožiljaka izgledate kao netko tko je trebao već bezbroj puta umrijeti. No, netko vam je ostavio hint na leđima. Naime, leđa su vam puna tetovaža, praktički imate dnevnik na njima i to vam daje upute koga potražiti i kako doći do odgovora tko ste i zašto ste se najednom probudili usred ničega.

Tako, uz pratnju Mortea, krećeta na izlazna vrata iz spomenute mrtvačnice i počinjete ispitivati ljude i polako doznajete dio po dio o sebi. Da pojasnim – besmrtni ste. Zapravo, nemate beskonačan broj „hit pointa“, već svaki put kad ste prdnuli u fenjer ste se probudili bez ikakvih sjećanja i svaki put ste ispočetka „tražili sebe“. Živite već tko zna koliko stoljeća, a tko vas je učinio besmrtnim i zašto otkrivat ćete polako kroz igru. Na putu ćete obavljati bezbroj questova i prikupiti podosta društva koje će putovati s vama. I ponavljat će vam se pitanje koje je zaštitni znak igre: „What can change the nature of a man?“.

Usput ćete sresti i razne NPC-e koji vas se sjećaju iz prijašnjih „inkarnacija“ te će vam reći nešto o vama, a prisjećat ćete se i nekih stvari iz tih prijašnjih „života“ te usput ubiti ponešto razne gamadi.

Od vaše „ekipe“, svi su prilično unikatni. Vaš „prvi pratioc“, Morte, lubanja je koja lebdi i veoma je seksualno frustriran (tražit će vas novac da može platiti prostitutke, upucavat će se ženskim zombijima i sl.), također voli psovati i definitivno je najzabavniji lik u igri. Izdvojio bih njegove posebne sposobnosti kao psovanje i j***** matere neprijateljima čime ih provocira, tj. taunta i još jedan skill u kojem fućne nakon čega doleti cijela banda njegovih kolega lubanja i mlati po neprijateljima.

Dak’kon je Githzerai, prilično je neobičan za svoju vrstu, no veoma je interesantno pričati s njime, učiti put njegova naroda i o njihovoj povijesti. Ignus je prokleti mag koji toliko obožava vatru da je doslovno izgorio i cijelo vrijeme gori, nešto kao onaj lik iz fantastične četvorke, samo što je poprilično lud i veoma nesuvislo govori. Vhailor je prazan armor opsjednut pravdom, itd. Naravno, veoma je korisno pričati što više sa svakim likom i otkrivati sve o njima jer, osim što je zanimljivo, dobivat ćete experience, a i poboljšat će vam se statistike suputnika. Za odbaciti nisu ni NPC-i kojih ima popriličan broj, a isplati se pričati sa SVAKIM tko ima neko ime, tj. da nije nešto poput „townsperson“ jer će vam sigurno u neku ruku dobro doći. Osim toga, možete postati i pripadnik kojekakvih frakcija, a od svake ćete imati nekakve beneficije.

Primjerice, Godsmen vjeruju kako je život dar i kako ga treba slaviti, vrlo su vješti kovači, itd., dok Dustmen vjeruju kako je život kletva i lažno postojanje te svi jedva čekaju dan kad će konačno umrijeti, uz neizostavan slogan: „Bolje prije nego kasnije“. Usput skupljaju trupla i plaćaju ljudima za pronalazak istih, čime većina zarađuje za život.

Igru pokreće „Infinity“ engine, tj. Baldur’s Gateov engine pa ne moram ni spomenuti da je grafika prilično arhaična za današnje standarde. Dakle, pravila su tipična za D&D kod borbe. Kad napadate, kako ćete udariti (ili promašiti) zavisi od mnogobrojnih faktora kao što su statistike vašeg lika, neprijatelja, baca se nevidljiva kocka, a usput možete i pauzirati igru kako bi rasporedili svakome tko će koga i kako napasti.

Pogled na akciju je tipičan izometrijski, no dosta zamjeram veoma nisku rezoluciju zbog koje ćete morati mahati mišem kao idioti da vidite kud idete. Ako vam, doduše, niska rezolucija toliko smeta, posjetite svoju omiljenu internet tražilicu i skinite neki hi-res pack ili tako nešto što će vam omogućiti da vidite više od pet likova odjednom na ekranu. Naravno, ne moram ni spomenuti dobivanje experiencea putem obavljanja zadataka ili ubijanja neprijatelja čime napreduju vaši statistike i vještine. Također, sasvim neočekivano (!!!), možete birati između tri klase: Fighter, Mage i Thief, a vjerujem da ne trebam posebnu pažnju posvetiti tome što je specifično za svaku.

Ono što krasi gameplay jest sam pristup. Drugim riječima, ako imate dobar strength, možete nekome uvaliti strah u kosti da dobijete što želite, s visokom karizmom ga nagovoriti, s visokom inteligencijom ga nadmudriti. To je zapravo možda najbolji feature. Inteligencija. Čim vam je viša, imate više opcija za dijaloge te lako nadmudrite većinu neprijatelja. Štoviše, čitao sam da se navodno cijelu igru može prijeći sa samo DVIJE borbe, što me i ne čudi s obzirom kako sam malo puta morao pribjeći nasilju. Dakako, vaša će djela utjecati na vaše opredjeljenje prema dobru ili zlu te prema zakonu ili kaosu, stoga pazite kako postupate s vašom okolinom.

Negdje sam naišao na podatak da igra ima pet tisuća stranica u dijalozima, što me i ne čudi s obzirom koliko sam sati potrošio samo na čitanje. Veći dio igre ćete pričati i pričati, a ima tu i mnogo dodatnih stvari za pročitati ako vas zanima baš svaka pojedinost oko igre i svijeta u kojem se nalazi. Znao sam u danu od osam sati igre provesti šest samo na čitanje. Drugim riječima, igra je mnogo više dijaloški no „fajterski“ orijentirana, a i interesantnije ju je igrati dijaloški no rambo stajl te igra čak i tjera na neki način igrača da mnogo razgovara jer ćete tako dobiti mnogo iskustvenih bodova, a nekad ćete dobiti i neko povišenje u općenitim statistikama. Uz to, pohvalio bih još i sjajnu glazbenu podlogu te glasovnu glumu. Istina, malo likova je glasovno obdareno, no oni koji jesu su i više nego za pohvalu. Šteta je samo što je tako malo glasovne glume općenito, budući da se likovi uglavnom „glasaju“ samo kod nekih ključnih sekvenci igre.

Da samo navedem neke od ljudi koji su dali glasove. Ne sjećam se baš imena tih glumaca pa ću samo reći poznatije uloge: Q iz Star Treka, Skinner iz X-files, Buster Bunny iz Tiny Toons i Bernie (ili tako nekako) iz Fallouta (jedan čovjek je dao glas ovim dvjema ulogama, jel), a vjerujem da će ovog mnogi smatrati najzanimljivijim: Homer Simpson iz Simpsona.

Jedinu zamjerku imam na bugove i na rezoluciju. Spomenuo sam rezoluciju i onaj hi-res pack pa ako vam smeta, imate rješenje, tako da opet i nije neki veliki hendikep. S druge strane, bugovi. Uz nekoliko zakrpi, nećete ih baš primjećivati, no ne dao vam Leteći Špaget da pokušate igrati verziju 1.0 jerbo ti bugovi… Jao, igra je definitivno neigriva. Ja ne kužim kako su izdane prve recenzije. Kako su oni to uspjeli odigrati? Svako malo mi se neki save „pokvario“ pa sam morao krenuti sa nekog prijašnjeg, nisam mogao na jednu kritičnu lokaciju za nastavak priče pa sam morao ispočetka. Drugi put nisam mogao ni jedan spell baciti jer bi me u tom slučaju izbacilo iz igre. Nakon zakrpi i još jednog novog početka, uspio sam igrati kako spada, iako mi je i dalje koji put znao save podbaciti, tako da preporučam da imate nekoliko njih uvijek blizu. Dakle, skinite službenu zakrpu verzije 1.1 i fan zakrpu 1.37, to će riješiti gotovo sve bugove, a zasigurno sve veće. Pronaći ćete ih u roku odmah na nekoj internetskoj tražilici.

Došli smo do kraja teksta, a ja se nadam da sam vas uvjerio da odigrate ovu igru ako još niste. Sjajna morbidna atmosfera s nešto crnog humora je dovedena do apsolutnog savršenstva. Glazba i zvuk su jednako sjajni, pogotovo glasovna gluma. Mogućnost ponovnog i ponovnog igranja svakako postoji, dijalozi su veoma interesantni, a priča je možda nešto najbolje ispričano ikada zbog čega ćete ostati prikovani uz igru s riječima: „još samo malo“.

Prvenstveno jer je svojevrstan pomak od uobičajenog spašavanja svijeta od neke zle rase ili pomahnitalog zlikovca i umjesto toga igra se zapravo koncentrira na to kako ste utjecali na svijet i ljude oko vas, pa i na vaše najbliže tijekom vaših bezbrojnih „inkarnacija“. Još zažmirite na neke manje bugove (ako igrate verziju 1.0, izbijte oko, možda i oba jer nećete moći tako dobro žmiriti) i sigurno imate jednu od najboljih igara ikad.

Za kraj, hvala Gotiću na kanti. :*

Našeg Marka uhvatila je retromanija i poželio se odigrati odličnih starih, kultnih RPG-ova. Prvi na redu bio je Planscape Torment, kultni klasik iz 1999. godine.

93 Naša ocjena
  • priča
  • morbidna atmosfera
  • replayability faktor
  • različiti pristupi igri
  • mnogo
  • mnogo dijaloga
  • malo glupav pathfinding
  • gomila bugova

Komentari (4)

  • black_out

    22.12.2008 - 16:20

    Uglavnom, prije par dana me HCL zajebavao pa nisam mogao poslat komentar.
    Htjedoh reć kako ti za razlik od one crapy kolumne ova recenzija rula, uz izuzetak par sitnih propusta.
    BabiČu, idemo dalje!

  • AlexiusY

    22.12.2008 - 21:40

    Planescape: Torment je fenomenalna igra. Ali jednostavno nemam vremena da je odigram. T_T Da se nekako napravi port za PSP, bilo bi odlično… Portabilni Planescape… Pusti snovi. :/

  • mr_solidus

    23.12.2008 - 09:55

    yup, kulna je reca babiću. Nisam igro igru jer mrzim PC rpg-e al okej.

  • Cave Johnson

    03.06.2012 - 18:48

    Zanimljivo izgleda.Svakako ću isprobati.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?