Recenzije > PC igre > Strike Suit Zero


Ova velika indie nada pokušala nam je u najboljem svjetlu predstaviti atraktivne svemirske borbe moćnih i brzih međuzvjezdanih brodova. No je li uspješna Kickstarter kampanja rezultirala i kvalitetnom igrom?

Strike Suit Zero

Neće grom u koprive, ali hoće ovakve igre u vašega recenzenta. Ovo ljeto recenzirao sam Transformers: Fall of Cybertron, neko vrijeme sam radi svoje razonode igrao Hawken, a sada je došao red da isprobam i Strike Suit Zero, naslov koji je spomenutima srodan barem po elementu borbe u mehaničkom odijelu. Predstavljan kao savršen spoj tog oblika zabave i svemirske letačke arkade, Strike Suit Zero je prikupio pristojnu svoticu od 175 tisuća dolara putem Kickstartera lansiravši svoj razvoj tako visoko u orbitu. Dva mjeseca nakon završetka kampanje, Born Ready Games je ispunio svoje obećanje i izdao svoj prvi projekt za osobna računala. No, ispuniti obećanje ne znači i ispuniti očekivanja igrača i financijera koji na kraju itekako mogu biti nezadovoljni konačnim proizvodom.


Prvi susret s pričom Strike Suit Zeroa definitivno je pozitivna stvar. Lijepa uvodna sekvenca, fina glazbica, ugodan glas i prikaz budućnosti u kojoj se, u klasičnoj maniri američkog rata za nezavisnost, ljudske kolonije bore protiv majčice Zemlje, a sve uz pomoć moćnog svemirskog broda imena The Relic. Vi kao igrač preuzimate ulogu pilota Adamsa koji se bori na strani Zemljana, ali u tome niste sami već vam pomaže tim „uvježbanih“ pilota, koje osobno od milja volim zvati Los Retardos, zbog činjenice da kroz cijelo trajanje igre neće uspješno pogoditi nijednu metu. Osim retardiranih pilota pomaže vam nekoliko svemirskih kruzera različitih zaboravljivih imena koje predvodi svemirski brod Arcadia, najveća hrpa beskorisnog željeza u našem dijelu galaksije. I to bi otprilike trebalo biti to, samo što stvari nikada nisu tako jednostavne.

Stečeni dojam solidne, ali izlizane priče kolonija protiv matice nešto je ipak uništilo - loš voice acting na razini nekih (loših) PlayStation One igara, kojega su pratile tek statične slike nekakvih „bitnih“ likova te besmislene, nepotrebne i jadne cutscene kojima ja prikazan dolazak neprijateljske vojske ili odlazak vaše. Dakle ništa u Strike Suit Zerou nije spontano izvedeno već se sve događa uz pomoć tih kratkih sekvenci kojih je po misiji znalo biti pozamašan broj. Sjećate se kako je stari Maxo popljuvan u svojoj brazilskoj avanturi zbog velikog broja nepotrebnih cutscena? E pa potencirajte taj broj na desetu i dobit ćete približan broj (nepotrebnih) cutscena koje vas očekuju u Strike Suit Zerou. S time da ovdje te sekvence ni ne izgledaju baš dobro.


Završetak te razvodnjene priče, koja se sastoji od putovanja između sasvim nebitnih planeta rješavajući naizgled irelevantne misije, doduše ima određeni sočan zaokret uz mogućnost dobivanja više različitih krajeva, ali to nije ništa spektakularno radi čega biste trebali izmučiti svoje mentalno i fizičko zdravlje suočavajući se sa nebrojeno mnogo mana ove blijede svemirske pustolovine.


Zanemarimo li priču, koja na kraju krajeva ne izlazi iz sfere prosječnosti, trebali bi se okrenuti ka vizualnoj strani igre koja je najavljivana kao nešto divno, gotovo spektakularno i oku vrlo ugodno. E pa, nije. Najviše grafičke postavke otkrivaju tek prosječnu grafiku, mutnih tekstura na brodovima i statičnih črčkarija vodenim bojama koje predstavljaju planete. Koliko god oni ponekad znaju izgledati impresivno, ne smije se zaboraviti da služe kao tek solidno izvedena kulisa onome što se događa u prostoru bitke. Biti oduševljen grafikom Strike Suit Zeroa znači mazati samom sebi oči, ali čim god da ih premažete neće ostati slijepe na loše izvedene eksplozije. Pa ljudi moji, bolje i realističnije eksplozije sam imao prilike vidjeti na igrama sa stričevog Nintendo Entertainment Systema jer se ovdje pod pojmom eksplozija očito smatra nekakav maleni izbljuvak vatre na trupu golemoga svemirskog broda.

Interesantno je i to da unatoč tome što eksplozije jadno izgledaju, framerate značajno opada svaki put kad nešto eksplodira u igri. Ali to nije sve! Strike Suit Zero pati od stalnog padanja frameratea od prve minute. Konstantnih 60 sličica u sekundi moguće je dobiti samo daleko izvan bitke, a pri samom pogledu na borbu framerate može opasti čak i do 10-12 sličica po sekundi, što samo govori o tome koliko se Born Ready Games potrudio oko optimizacije. Svejedno vam je hoćete li svemirom putovati na najnovijoj mašini ili na kanti iz devedeset i pete - Strike Suit Zero će biti previše zahtjevan za ono što nudi na bilo kojem sistemu. Dobro, na kanti iz 95' ga nećete moći ni pokrenuti, ali jasno vam je što želim reći.

Ono oko čega se proizvođač očito potrudio je vrlo napadan HUD. Glavni cilj, opcionalni cilj, slika ciljane jedinice, energija i štit ciljane jedinice, vaša energija i štit, primarno oružje, sekundarno oružje, količina municije za oboje, energija oružja i energija mlaznog pogona samo su neke od stvari koje su uvrštene kao dio „Heads-Up Displaya“ pa tako on umjesto da bude od pomoći, zbog svoje napadnosti često služi kao glavna smetnja pri uživanju u tamanjenju neprijatelja. Ono što je dobro izvedeno je sistem ciljanja koji vam otprilike pokazuje koliko ispred neprijateljske letjelice morate usmjeriti svoju paljbu, ali kasnije ćete se više oslanjati na vlastiti osjećaj budući da taj sistem radi na vrlo malim udaljenostima, unatoč tome što vaše rakete često imaju mnogo veći domet.


Glazbena strana nije loša, a tome su pripomogli Paul Ruskay, glazbenik koji je već radio na sličnom projektu imena Homeworld, te Kokia, japanska kantautorica milozvučnog glasa koji ipak neće svima sjesti na najbolji način. Ono radi čega ipak moram biti malo zloban je očito kopiranje soundtracka ostalih svemirskih franšiza pa ćete često zastati i reći: „Hej, pa nije li ova stvar iz Star Warsa?“. Uz kvalitetnu, ali neinovativnu glazbu, zvučnu stranu čini i glasovna gluma koja je, kako sam prije spomenuo, ispod svih standarda današnjeg gaminga pa tako zvučnoj strani moram dati jedva prolaznu ocjenu jer je mjesta za napredak itekako bilo.

Što se fizike tiče, ni ona nije na nivou. Bilo koja letjelica se neobično ponaša u svemiru zbog nemogućnosti da uhvati valjani kurs, skretanje i manevriranje je tromo izvedeno te će vam garantirano zadati paklenske muke, a nehotičnim udarcem o palubu prijateljskog ili pak dušmanskog broda bit ćete odbačeni unatrag u maniri teniske loptice. Spomenuto manevriranje bit će od ključne važnosti u zadnjoj misiji koja će zbog tromosti letjelice u kombinaciji s uskim prostorom kretanja rezultirati bacanjem kontrolera ili miša u zid te plakanjem nad razbijenim komadićima skupe gamerske opreme.

I nije samo zadnja misija prostorno ograničena - oooo ne - takve su sve. Iako naizgled imate prostranstvo svemira pred sobom koje bi vam u idealnoj situaciji omogućilo neograničenu slobodu manevriranja i prilaženja neprijatelju sa svih strana - zapravo ga nemate. Mape su, koliko sam ja to primijetio, zapravo oblikovane u obliku velike kocke nevidljivih stjenki, a svaki izlazak iz te kocke rezultirati će automatskim krajem igre. Zato je najbolje ostati u srcu borbe, pretrpjeti vrlo nizak framerate i držati se što dalje od nevidljivih rubova smrti.


Da nema padova frameratea i šlampavih kontrola, bilo bi nešto od ove igre. Pozitivni osjećaj nakon razaranja neprijatelja ne izostaje, a zahtjevnost, odnosno težina prelaženja misija je vrlo visoka te će od vas tražiti brze reflekse i još brže razmišljanje što će definitivno zadovoljiti mnoge mazohiste kakvih u svijetu gaminga definitivno ima. Četiri dostupne letjelice u igri stalno će se izmjenjivati, što je dobro zbog raznolikosti u gameplayu, ali je i loše jer se nikako ne stignete naviknuti na jednu letjelicu. Sama igra u prosjeku traje nekakvih deset do trinaest sati, što zvuči solidno za ovakvu indie igru sve dok ne spomenemo da se sve misije baziraju na odbojnim zadacima besmislenog uništavanja neprijatelja uz dodatak pretjeranog broja savršeno dosadnih escort misija.


Za razliku od tri letjelice koje imaju samo jedan leteći oblik, tzv. Strike Suit ima oblik standardne letjelice te fino dizajnirani borbeni oblik u vidu moćnog mehaničkog odijela. U njemu postajete gotovo neuništivi, ali samo dok ste napunjeni energijom imena Flux koju prikupljate tamanjenjem neprijatelja. Ulaskom u Strike mod zapravo ulazite u nekakav Berserk mod poznat iz drugih igara gdje ste mnogo ranjiviji, ali zato dijelite znatno više štete. Neprijateljima štetu možete nanositi i u obliku letjelice, ali ste u njoj neusporedivo slabiji na napadačkom polju, a jači na polju brzine i obrambenih mogućnosti, što je fino odrađen balans u teoriji, dok je u praksi takva izmjena sasvim troma i neefikasna.

Navikavanje na takvu izmjenu Strike moda i moda letjelice moglo bi potrajati, a u tom zadatku neće vam pomoći ranije spomenuti Los Retardosi, vaš tim letača, ni Arcadia, statično smeće koje ne nanosi nikakvu štetu vašim neprijateljima. U biti, bit ćete sami protiv otprilike tisuću letjelica po misiji dok će vaš tim poslužiti kao topovsko meso ili u najgorem slučaju - kao lijeva smetala dovoljno priglupa da se zalijeću u vas pri svakom gušćem okršaju.

Neprijatelji će naprotiv biti vrlo agresivni i pametni, vješto izbjegavajući vaše projektile ili pametno uništavajući prijateljske brodove dok istovremeno gađaju i vas. Born Ready Games si je očito dao truda kod programiranja umjetne inteligencije neprijatelja pa nikako ne mogu shvatiti zašto domaći tim nije mogao učiniti barem malo inteligentnijim.

Ono što zna zasmetati u borbi, osim vaših vjernih suboraca, je količina jedinica koja se u njoj nalazi. Prosječna bitka dovest će na vas pedesetak neprijateljskih brodova, a u tim je situacijama jako teško pratiti jednu metu i uopće se fokusirati na neprijatelja. Zagarantirana vam je zbunjenost i dezorijentiranost te pokoji rafal ispaljen po vlastitom timu, a zbog tromih i nepreciznih kontrola posao efikasnog pronalaženja mete obavljat ćete s povećanom uspješnošću tek pri kraju igre.


Sve u svemu, gameplay igre bi bio prolazna stavka i vukao bi vas na daljnju igru da nije prije spomenutih tehničkih karakteristika, ali i nekih poteškoća o kojima ću tek prozboriti ponešto. Tako je, ako zaigrate Strike Suit Zero namučit ćete se s bugovima svih vrsta, padom frameratea o kojemu sam već govorio, rušenjem, ali i praznim hodom između cutscena koje se znaju i ne aktivirati, što će vas natjerati da još jednom ponovite poduži i sasvim besmisleno postavljeni checkpoint.


Pad frameratea konstantna je stvar i ne isplati se više trošiti vrijedni internetski prostor na njegovu čestu pojavu pa ću se radije posvetiti ostalim manama koje se znaju itekako često pojaviti. Rušenje igre se događa gotovo svima u misijama 2, 4 i 12, a nekima, kao meni na primjer, i na misiji broj 10. Razlog tome je očita nedovršenost koja se sada pokušava skrpati patchevima kojih bi do objave ove recenzije trebalo biti čak tri. Dakle to su tri patcha u nešto manje od dvadeset dana, a mogu vam praktički garantirati da čak i s tom trećom zakrpom rad programera neće biti ni približno gotov.

Born Readyjev projekt je jednostavno izašao preuranjeno, a to se vidi na gotovo svim njegovim aspektima. Greške poput ne završavanja zadatka nakon njegova rješavanja ili ne pokretanja cutscena samo su neki od propusta koji su morali biti riješeni, odnosno ublaženi, s dvije već izdane zakrpe.


Sastavni dio igre, koji ja osobno uzimam kao veliku manu, vezan je uz način na koji funkcioniraju checkpointi. Hmm, gdje da počnem s primjedbama? Možda s tim da jedan PC-only naslov uopće ne bi trebao imati ovakve checkpointe, već nekakav prikladan quick-save sustav? Ili možda s time da su checkpointi loše raspoređeni i međusobno pozamašno udaljeni. Ili možda da počnem s time što vam spremljena pozicija apsolutno ne vrijedi ako vam se igra sruši, tako da misiju morate početi od samoga početka? IIi da krenem od toga da je sa spremljenim checkpointom najpametnija situacija brzo umrijeti kako bi vam se obnovilo svo zdravlje i municija? S ovom listom kritika upućenih sustavu checkpointa mogu ići do besvijesti, ali nema smisla budući da vjerojatno shvaćate generalnu sliku - checkpoint sustav je loš, neefikasan i frustrirajuće glup te uništava iskustvo igranja.

Ostale greškice iskakati će iz svakog ugla, frustrirajući vas do kraja, ali ako imate mazohističke porive koji vas tjeraju da iskušate ovoga demona zla, ostavit ću vam priliku da ostale bugove otkrivate sami. Jer, znate, ne želim vam pokvariti trenutke poput onoga kada se sve rakete na bojnom polju okrenu ka vama i slično.


Prvi put sam upalio Strike Suit Zero s velikom nadom i zbilja sam htio da mi se svidi. Kvragu, do pisanja ove recenzije sam se tješio kako igra i nije toliko loša te da ima potencijala postati boljom, ali na kraju se ništa nije dogodilo od toga i ostao sam suhih očiju, nedirnutih pričom o siromašnom indie studiju i njihovim velikim aspiracijama.

Možda će jednog dana, kada izađu svi patchevi, ova svemirska priča postati igrivo i eventualno opuštajuće gaming iskustvo, ali do tad će stajati ovih 45 bodova kojima oduzimam Born Ready Gamesu dozvolu za upravljanjem kerozinom pogonjenim letjelicama i mechovima svih vrsta i oblika. Unatoč činjenici da igra nije pretjerano skupa te na Steamu košta tek 19 eura, smatram kako niska cijena ne opravdava manjak kvalitete viđen u igri. Iako je ovo indie igra koja nije imala novčanu potporu velikog izdavača, manjak novca nije smio utjecati na kvalitetu na ovaj način. Manjak sredstava i/ili vremena mogao je biti kompenziran pojednostavljivanjem vizuala ili promjenom gameplay mehanike, ostavljajući dovoljno sredstava i vremena da se igra ispolira i nadogradi na mjestima gdje je to najbitnije.

Vama koji čitate ovu recenziju, poručujem da utrošite svoje novce drugdje i da se ne povedete za nedostatkom igara u ovim pustim mjesecima. Odigrajte nešto starije, bacite se na nešto slično Strike Suit Zerou, prošetajte psa, izljubite djevojku, odite u školu... ma bilo što, samo ne igrajte ovu igru jer nije vrijedna vašega vremena i novca.

Autor: Renato "me666" Pedišić

Objavljeno: 18.02.'13

 
 

Info Box

Naziv igre: Strike Suit Zero
Žanr: Svemirska pucačina
Proizvođač: Born Ready Games
Izdavač: Born Ready Games
Platforme: PC
Min. konfiguracija: Dual Core 2.4Ghz, Nvidia 250 GTS/Radeon 48xx, 4GB RAM-a
Multiplayer: nema
Datum izlaska: 23. siječnja 2013.
 
 

Naša ocjena

45
Izazovan AI neprijatelja
Bugovi, nedovršenost, checkpoint sustav
 

MARKETING

 

Portali HCL mreže

Download.hr  Gadgeterija  1Klik.hrPC Zenith  Assemblio.hr  Otkrij-igre.comBlogeri.hr  Usporedi.hr  Trazi.hrPC Play
 

Beam me up