U četiri navrata gledali smo film Super Mario Bros. Odnosno, barem se nadamo da je četiri puta, jer je film još uvijek otvoren. Još nekoliko minuta i gotov je. Ali hajmo se pravit da ne znamo da je loš – idemo mu pristupiti sasvim otvoreno.


Glumačka ekipa je poznata: legendarni nedavno preminuli Dennis Hopper (Apocalypse Now, Easy Rider), Bob Hoskins (inspektor iz Who Framed Roger Rabbit i Smea iz Spielbergovog Hooka) i John Leguizamo (Carlito's Way) kojeg svi znaju a nitko ne zna kako se zove. Dakle imamo dobrog glumca za Koppu, odnosno Bowsera, te Britanca i Kolumbijca koji glume Talijane. Kad je već tako, mogli su uzeti i Roberta Benignia kao Luigija, njega ionako nitko ne voli. Redatelji i scenaristi nisu napravili ništa vrijedno spomena (prije, a ni kasnije).


Konfuzna radnja počinje tako što Mario i Luigi slučajno upoznaju studenticu arheologije Daisy koja radi na iskopini. Iskapanje smeta zloj korporaciji koja na tom mjestu treba graditi, a zbog iskapanja kasne. Braća i Daisy se slučajno nađu u iskopinama u trenutku kad ih ljudi iz korporacije poplave. Dok braća vodoinstalateri sređuju stvari, Daisy biva oteta i bačena kroz portal u distopijski svijet koji nastanjuju ljudi evoluirali od dinosaura. Kako je to moguće? Pa prije 65 milijuna godina meteor je pao na zemlju i potrgao svemir u dvije paralelne dimenzije.


Zli kralj Koopa (koji je čovjek) želi Daisy zato što je ona jedina koja moćnim kristalom može otvoriti zasad zatovreni portal. Naime, ona je ona princeza - kćer kralja kojega je Koopa maknuo s trona i pretvorio u gljivu. Kad jednom otvori portal, Koopa planira preuzeti i svijet sisavih ljudi. Ako slučajno želite vidjeti hoće će Mario svrgnuti Koopu, te hoće će Luigi pružiti profesionalne vodoinstalaterske usluge ljupkoj Daisy, pogledajte film.


U uvodu sam spomenuo da sam Super Mario Bros gledao u četri navrata. Do sad se taj broj povećao na pet. Nakon tih nemilih seansi, došao sam do sljedećih zaključaka. Priča je nekoherentna i potpuno nezanimljiva, a dijalozi su jako nemaštoviti, nesmješni i općenito loši, u Marijevom slučaju i iznimno iritantni. Paraleni svijet je sam po sebi prenatrpan, prepun nasumičnog iskrenja, cijevi i svega, a ako ga uspoređujemo s igrama, još je neprikladniji jer je premračan. Likovi su nerazrađeni, pretežno iritantni, a ako povućemo paralelu s igrama, osim Maria i Luigija, gotovo su neprepoznatljivi. John Leguizamo, Bob Hoskins, a pogotovo Dennis Hopper možda jesu dobri glumci, ali nikako ne mogu iskoristiti ovako bijedan scenarij.


Dobre strane su nepostojeće, osim ako (poput mene) uživate u gledanju Dennisa Hoppera što god radio, te ponekog CGI efekta iz 90-ih, kada su još bili šarmantni. Nikome ne bih preporučio ovaj film, osim možda poklonicima Davida Ickea kojima bi ovaj uradak mogao utjerati strah u kosti te izazvati emociju suprotnu dosadi i iritaciji.

Možda nas čitaju i oni koji vjeruju u ljude-gmazove, no mi uistinu nemamo predrasuda, a svaki komentar je dobrodošao. Jedino ne prihvaćamo rasističke, seksističke i vjerske poruke. I linkove na piratske sadržaje. Prijatno!