Kako se u nedavnoj prošlosti uglavnom strateški dio igara svodio na C&C tip igre, sve do Company of Heroesa, tako isto mislim da će ova igra unijeti dašak osvježenja na tržište RTS igara. Ne nije ona ta koja donosi inovacije, već vješto kombinira sve ono uspješno iz drugih igara.

Radnja je smještena krajem osamdesetih za vrijeme Hladnog rata CCCP-a (SSSR-a hahaha) i SAD-a, za razliku od igara slične tematike koje se uglavnom kreću oko 1-2 Svjetskog rata, ona je smještena u modernije razdoblje te je naglasak sa standardne RTS tipologije igranja – skupi minerale gradi zgrade, masiraj vojsku prenesen na taktiziranje, što daje jedan drugačiji pristup i pogled žanru.

Znači 1989. godine Sovjeti su nabrijani i napadaju zapadnu Europu, pa tu reagiraju Ameri i pomažu svojim saveznicima, no malo kasnije Rusi napadaju iznenadnom invazijom grad Seattle. Single se sastoji od ukupno 14 misija i može se igrati samo sa Amerikancima, iako u multy-ju možete uzeti i Crvenu armiju. Od lokacija se krećete od europskog ratišta do ulaza u Rusiju pa sve do New Yorka. Cijela ova priča popraćena je komentarima Alec Baldwina što joj daje jednu posebnu dubinu.

Naglasak je na destrukciji, a da ju sprovedete na raspolaganju su vam najnovija čuda vojne tehnologije, te također dolazite do potrebnog iskustva kako izkombinirati koje jedinice jer će upravo o tome ovisiti ishod borbe. Primjer je jednostavan, oklopnjak je dobar protiv oklopnjaka ali protiv laganog pješaštva je jednostavno trul, zato morate uzeti artiljerca da vas pokrije. To je ono što daje igri posebnu dozu zabave. Broj jedinica koje možete kontrolirati također je ograničen ( nešto kao u Starcraftu ), što omogućuje da lakše upravljate jedinicama i na taj način izvučete maksimum iz njih, za razliku od mass napada u kojemu malo toga stignete spasiti jer u biti bitno vam je da samo probijete protivnika.

Jedinice imaju i sekundarne sposobnosti tipa bacanje dimnih bombi, pokrivanje itd. Sustav resursa je zamišljen tako da kad dođete do reinforcement pointa možete kupovati jedinice, tu dolazite do dileme – kupiti skuplje jače jedinice ili jeftinije slabije ali u većoj količini. Znači dali žrtvovati kvalitetu za kvantitetu? Taj izbor ovisi upravo o onome što napadate i da se prilagodite, no kada se nađete u jednoj takvoj situaciji vidjeti ćete o čemu govorim. Različite klase imaju različite sposobnosti što je zapravo i razumljivo, a i to daje dozu realnosti. Lagani helići su dobri za izviđanje, brzo otkriju neprijatelja ali su ranjivi. Tu su i middle helići koji su dobri u air to air borbi ali loše skidaju armor, dok recimo heavy helići jedu tenkove za doručak ali padaju u air to air combatu.

Znači puno je kombinacija i na taj način igra se doima partijom šaha, ne smijete učiniti pogrešan potez jer čete se zakopati. Kako su vam jedinice uništene tako se polako resursi vraćaju u reinforcement point pa kasnije možete iskoristiti vulu za kupnju novih jedinica. Uglavnom kod svake borbe u cilju vam mora biti da sačuvate veteranske jedinice ( one sa većim iskustvom ) jer su vrjednije i jače od onih novih.

Lijep način ovog sistema je što vam daje neograničen broj jedinica sa kojima možete raditi, kombinirati. Za neke zadatke koje morate obaviti imate vremenski rok, te je mogućnost da pravite pogreške potrebno svesti na minimum kako bi uspjeli završiti misiju. Pored reinforcment pointova imate aid pointove koje dobivate kako napravite neki dobar potez u bitci. Zarađujete ih ubijanjem neprijateljskih jedinica, popravljanjem vozila, izvršavanjem zadataka, transportiranjem pješaštva itd. Spomenute aid pointove možete iskoristit na iznimno kul stvari jake razorne moći. Primjerice, možete pozvati bombardiranje, udare napalmom, artiljerce, kemijsku katastrofu ( Chernobyl anyone  ), padobrance i još mnogo toga. Kada udarite nuklearkom možete čuti kako rikava elektornika, a sa grafičke strane efekti su jednostavno predobro napravljeni.

Svaka misija je dinamična i na svoj način zabavna pa se ne morate bojati da ćete se dosađivati prolaskom kampanje. Ono o čemu sam pisao na početku recenzije je taktiziranje, a kako bi vam ga približio recimo da očekujete napad, rušite most i neprijatelj mora okolo da vas napadne,znači kupujete vrijeme da se malo izorganizirate i da pokušate napraviti kontru, ako je potrebno dići grad u zrak dižete ga ako će vam to donesti prednost.

Grafički cijelo to rušenje izgleda impresivno u dx9, a o dx10 da i ne pričam, iako ako ne posjedujete dx10 karticu kao što ne posjedujem ni ja nećete puno izgubiti. Nisam bio lijen otići kod prijatelja pa na njegovoj dx 10 kanti probao igru. Mogu vam reći da u grafičkom smislu ima razlike, što je i normalno, ali nije to ono što će vas natjerati da skoknete po novu karticu. Sve u svemu grafički je sve fino detaljno napravljeno od zumiranja pa sve do dima.

Multiplayer je izbalansiran i svakako predstavlja osvježenje. Naglasak je na timskoj igri, znači dio ste ekipe od osam igrača i zajedno taktizirate. Igra ima ugrađen sustav glasovnog komuniciranja ( naravno za to morate imati mirkofon ), jer prije ćete pobijediti ako ste kordinirani i usklađeni nego kad svako tjera vodu na svoj mlin. Spajanje na server je prilično ok i mogu reći da igrača stvarno ima dovoljno, ali za divno čudo laga ne. O čemu pričam pogledajte na Massgate servisu igre, www.massgate.com.

Na kraju bi se zahvalio svojem prijatelju MaxRanderu na ustupljenom originalu igre, koji mi je omogućio da napišem ovu recenziju. Naslov je dostupan i u X360 verziji, ali ga nažalost nisam imao prilike isprobati. Ako ste fan strateških igara definitivno isprobajte World in Conflict , jer je definitivno kvalitetna igra koja će vas zadržati uz monitor dugo vrijeme.