Cheater

Opet sam se panično kretao smrdljivim gradom kojeg je prekrio smog tvorničkih dimova koji su napadali sa sjevera. Bjeli pokrivač postao je sav siv, na nekim dijelovima crn. Iako snijeg nije padao već mjesec dana, još uvijek se održao na ulicama. I to zahvaljujući artičkoj temperaturi koja je živu spuštala na minus dvanaest celzijevih stupnjeva. Ni debele rukavice nisu sprječavale hladnoću da me grize za prste. Kretao sam se nešto brže nego inače. Barem mi se tjelesna temeratura povisila pa me to grijalo. Koračao sam još neko vrijeme. Prošao kroz park. Tu sam naišao na zaleđeni dio staze. Zaobišao sam ga. Naravno da ne. Prošao sam po njemu. Naravno da ne. Zamalo sam prošao po njemu. O da. Već nakon što sam napravio korak naprijed. Jedna noga prestigla je drugu što je mene prikovalo za led. Onda je do mene došla neka gradska đukela i počela šnjofati po mene. Ja sam sav u panici ugurao šaku toj đukeli, malo ispod oka na što je ona počela bespomočno stenjati. Nakon tog nemilog događaja, pas je napustio i otišao u život. Naravno da ne. Odvojivši se od mene, prekoračio je kolnik. Naravno da ne. Nasred kolnika pokupio ga je kombi. O da. Bijeli kombi zabio se o psa što je ostavilo crveni trag na bijelom limu. Vozač je izašao i nadjednom stao. Naravno da ne. Kad sam prišao cucku na samrti, kombijevi tragovi već su bili daleko od istine. Tada sam shvatio da moj pad po klizištu nije bio ništa i da se s ovime nemože mjeriti. Za obje nesreće bio je kriv čovijek. Naravno da ne. Ili da? Ma đukela je cestu prolazila pješačkim prelazom pa ju je zgazio čovijek. Ja sam, kao pripadnik ljudske rase, inače čovjek, pao svojom krivnjom. No to se postavlja pitanje da li je pješački prijelaz vrijedi i za pse? Valjda da, mada ni na jednom prometnom znaku to nije prikazano. Iako sam si već dovoljno razbio glavu, razbijao sam je i dalje s tim mislima dok sam se približavao Coffe Spam Shopu. Tu pak me dočekala cijela ekipa. Naravno da ne. Nodu je već odavno zamjenio Anthrax. Zero nije bio tu. ni Zero. Swink se nije pojavio. Dragster je imao saobračajku. Tu vijest priopčio nam je Wedran koji je se pred mojim očima portretirao po prvi put. Pružio je ruku te se predstavio. Nakon što me Anthrax poslužio crnim vinom, Wedran mi je ispričao cijelu priču o Dragsteru. Ja sam naravno poslušao. Izgleda da sam ja pravi sretnik što se tiće nesreća na ledu.

Ovaj puta Wildboy je mirovao. X-Plosiv bio je bijesan jer mu je Anthrax donio toplo pivo. Ilidian i Beaver igrali su šnaps. King je grijao ruke na radjatoru. Nastavio sam konverzaciju s Wedranom. Tip je kolutlao dimove cigare u zraku te pričao o nekim životnim glupostima. Nisam više ni slušao. Mislim, jesam al mi je toplina tog kafića bila važnija od nečije priče. Naravno da ne. Nije da je bila važnija, jednostavo mi je godila pa sam se osjećao pospano.

Probudio me Anthrax koji je razbio čašu. Već sam pomislio da Wildboy radi sranja kad sam se okrenuo. Svi su slušali King-a. zbog toga je i Anthrax načinio smrad s tim komadom stakla. Bio se previše usredotočio na pripovjedačev govor. Pognuo sam glavu na šank, buljio u crvenu čašu te slušao Kingove riječi koje su se temeljile na frustraciji.

Počeo je on:
- Doping.
- O moj Bože, opet će uspoređivati sport - promrmljao je Anthrax
- Čkomi, pusti ga nek priča - umješao se Wedran
- Sport je velika tradicija. To da. Prvenstveno zbog sportaša koji još od ranog doba čovječanstva pa do danas, tu «tradiciju» ne zaboravljaju. Sport, one najuspješnije čini slavnima i bogatima. Takve narod hvali, takve narod voli. No takav treba i postati. Mladima sportašima, uzor su samo najveći. I zato je san svakog sportaša postati netko i nešto, biti na tronu, biti uzor, biti slavan i bogat. Otići u ranu penziju. Recimo.. no sve to zahtijeva velike napore, odricanja i tako to. Uostalom, čitajući raznorazne intervijue s poznatim sportašima, na pitanje, što ih je dovelo do takovih rezultata u njihovom odgovoru mjesto zauzimaju odricanje i rad. Da, tako to rade veliki sportaši. Oni koji se potpuno posvete tome. Oni kojima treninzi obgrljuju cjeli dan. Oni koji najbolje godine života žrtvuju sportu. Oni dolaze samo jednom na tron i po toe ih se pamti. To je san sportaša. Iako bi sport trebao biti samo puka zabava, ipak je to daleko od istine, barem u većini slučajeva. Danas se svim silama želi postati bolji od najboljih. Čovjek teži savršenstvu, želi biti nepobjedljiv. Pod svaku cjenu on to mora ostvariti. No možda naporni treninzi i ne daju najbolje rezultate, možda je sav trud uzaludan. Možda jednostavno postoje bolji sportaši. Tada taj postaje depresivan jer više ne vidi put do pobjede. Svi oni snovi o slavi i bogatstvu bivaju prekriveni gustom maglom. No neki vrag se uspije probiti korz gustu zavjesu te dolazi do depresioniranog, razočaranog bića. Daje mu nekakve pilule. Ovaj uzima, obećava novac i odlazi. Dolazi kući, otvara upravo kupljeno. Konzumira. Odlazi na trening, rezulati postaju bolji, no ne i savršeni. Zato uzima još, mada u sebi zna da vara druge a i samoga sebe. Zna da je iznevjerio svoj duh, um i tijelo, no ne odriče se toga. Ipak su snovi ono što ga vodi. Zatim dolati utrka. Ovaj prvi prekida zlatnu vrpcu. Sad je na tronu, prima medalju. Druga utrka, prekida se vrpca, stoji na tronu. Sada počinju dolaziti sponzori. Javnost dobiva sliku u njemu, pojavljuje se na televiziji, radiu, novinama, internetu. Potpisuje svoju prvu marku odjeće. Čini se krenulo mu je. No nešto mu ipak neda mira. Nemože biti sretan unatoč svemu što je postigao. Spoznaja o tome da je varanjem došao do pobjede, umalovažava mu i umanjuje radost o pobjedi. No ne prestaje s uzimanjem pilula. Sad već radi nemoguće. Dolaze olimpijske igre. Neočkivano, biva poslan na testiranje. U krvi je zamječena znatna količina zabranjene tvari. Ne prolazi testiranje. Javnost doznaje pravu istinu, gubi slavu, oduzete su mu sve medalje. Razočaranje ovaj puta biva još veće. Žali za starim vremenima, kad nije pobjeđivao druge, nego sebe i svoj duh. Ono što mu cjelo vrijeme, od kako je uzeo prvu pilulu, nije davalo mira sad ga je konačno stajalo karijere. Suspendiran je, bez časti, izgubio je novac. Od slavne sobe, spao je na nikoga ni niša. Drugi ga ne cijene. Odlazi u zaborav, u knjgu sramote. Njegovo žaljenje, njegove isprike nisu ništa u svijetu koji vode najveći. Da nije uzeo pilulu, nikad ne bi postigao svoje snove. No, da li su ti snovi ipak samo snovi? Mogli li se oni ikako doseći? O da, no za to treba žrtvovati vrijeme, a vrijeme je dragocjeno. No tko li će čekati, tko li je tako uporan? Oni najveći, oni koji bez pilula, samos vojom voljom i ogromnom željom da nešto postignu, na koncu to i ostvare. Takvi na tron stupaju samo jednom ali ostaju u sječanjima zauvijek. O takvima se priča godinama, stoljećima a možda i tisučljećima…

- Zašto nam to govoriš, pa to znamo? - Wildboy
- Ovaj mu odgovori: ne govorim da bi znali već da bi vidjeli ono što zapravo ne vidite a vidi se. Izjavivši to prouzročio je čudno pogledavanje unutar ekipe. No dobro, sam samo gledao u polupraznu ispijenu čašu vina. King je nastavio..
- To ti je sport. No nemora biti sport. Eto, neki dan se spojim, kao i obično, na jedan server, neke FPS mrežne igre. I sve super. Počela je prva runda. I tako se mi koljemo po tom serveru kao živina bez glave. Ja ownam sve tamo prisutne, no ownaju i mene. Svjedno sam prvi. Dolazi druga runda, borba biva gusta no odnosim pobjednu. U trećoj rundi u igru ulazi Unknow Player. Huh, neki njub, mislim si. Nezna ni ime napisat u igri. I igramo mi tak kad ono, taj njub bogme zna igrati. Brzo se popeo na vrh ljestvice najboljih. I tako iz runde u rundu. I ne bi bilo ni to tak čudno da mu omjer KILL'S i DEATH'S nije stravično nerealan. 47-0. Mislim si, oh my god. Kako to ne bi bilo dovoljno, počeo nas je nazivati njubovima, počeo je psovati po nama, govoreći da nam radi one stvari s majkom. Ignorirali smo njegove poruke pa je zašutio. No iz runde u rundu ponavljao se isti film. A kad je došo šef servera, koji je i sam zaključio da je taj tip teški cheater onda je taj «Unknow Player « dobio bann sa servera. Prošlo je par dana od tog događaja, kad je u igru konačno uveden Punk Buster. I konačno su serveri bili pravi, bez cheatera. Sve do onog dana, kada se u igri nije pojavio «Unknow Player». A onda su se počele vrtiti arhivske snimke. Događaji iz prošlosti, vrtjeli su se u sadašnjosti. Nešto poput vražjeg De Ja Vu-a no u ovom slučaju i gore. Iako je bio bannan sa servera, često sam ga viđao na drugim serverima. A onda sam jednog dana kontaktirao tog idiota na MSN. Poslao sam mu pozdravnu poruku no nije reagirao. Pa sam zato poslao još jednu, pa još dvije pa još neznam koliko poruka na koje on nije trzao. Zbog toga sam odlučio ostaviti mu podužu poruku, pa ak želi nek si pročita, ako ne..jebga, onda niš'.

Otvorio sam prozoror tog mesagnera te poečo lupati po tipkovnici:
Neću ti prijetiti, niti ti opsovati majku, familiju i bližu rodbinu. Neću te ni pljuvati niti svima obznaniti tvojim čiterskim namjerama. Neću te ni u jednom kontekstu verbalno povrijediti. Samo ću potrošiti ovo dragocjeno vrijeme da ti objasnim ono što si morao znati kao zreo čovjek, ako ti to jesi. Naime, tvoji postupci su bolesni. � to čovjeka poput tebe tjera da drugim igračima kvariš zabavu svojim nezrelim postupcima? � to to ima u tebi, da se bojiš sukobiti i odmjeriti svoj skill s igračima onako kako to čine ostali, pravi igrači? � to je to u tebi da spoznaja o zabavi u tebi ne postoji a svejedno tražiš zabavu u nečemu zabavnome iako je zbog svojih postupaka nemožeš pronaći. Mnogi igrači koje susrećem na serverima nemaju pojma o igranju pa ih drugi nazivaju njubovima. No ni te stvari, te glupe sitnice ne navode takve igraće da ukljućuju cheateve, jer oni su prije svega tu da se zabave. Jer nema tu zabave kad nemilosrdno tučeš po slabijem. Ne samo da nema zabave, nego nema ni izazova, nema znojnih ruku, počupane kose, istrošenih živaca. Ono što ispunjava takve stvari i što ih ispunjava svojom jezgrom tijeka. Na posljetku, svi smo mi počeli kao teški njubovi pa nismo težili ka čiterskim poslima. Mi u tome ne vidimo zabavu jer baš zbog te zabave mi i igramo. Tu smo, nađemo se s ekipom i nadmudrujemo jedni druge vlastito zamišljenim taktikama. To ti je kao šah 21. stoljeća. Kao šnaps. A ti si taj koji kartu skirva u rukavu, dok smo mi samo onaj dio ekipe koji se odmjerava pogledima,kontrolira kartama spušta ruku s asom na stol. Na kraju kad ti igranje u samoći postane gubljenje pred ekranom zaželit ćeš ući u neki klan. Neki klan gdje bi bio dio ekipe. No zbog svojih čiterskih postupaka iz prošlosti, to će ti biti onemogućeno jer će te zajednica odbaciti. Prave klanove nikad nećeš vidjeti. Onda ćeš osnivati svoj i vidjet ćeš da ti je respekt ravan nuli. Možda ćeš nakon svega i konačno odustati od igranja, no pri pomisli na što si potrošio vrijeme zgražavat ćeš se od idiotizma. Jer, možda ti se sve to činilo zabavno jedno vrijeme, no kad si želio prihvatiti se toga malo ozbiljnije, vidio si da ono što je proizlazilo iz tvoje zabave sada nema smisla jer je taj tvoj produkt bio zasnivan na prijevarma i lažima. Sad ti više nitko ne vjeruje i nitko ne želi imati posla s tobom. Za tebe je taj život gotov. Posveti se pravome, a virtualni svijer prepusti onima koji ga cijene i koji ga žive. Ako ikad odbaciš cheatove, možda ćeš shvatiti da ti ovo nije pisao neki kreten koji pojma nema o onome o čemu govori. Pozdrav! King Mortal..

Nakon toga diskonektao sam se. U sljedećih par mjeseca sve sam ga manje viđao na serverima. Zapravo ga više i nije bilo. I baš sam se napucavao po jednoj mapi kad mi se obratio neki tip pod nazivom «Know as Player». Napisao mi je: Hvala, ipak sam shvatio, Unknow Player. Ispred nicka stajao je tag jednog od najačeg klana na našim prostorima.


Završetkom priče završio sam i posljednji gutljaj vina. Otišli smo kućama, Anthrax je zatvorio birc. Grad je bio prepun. Ono artičko podne zamjenila je topla noć. Snijeg se topio. U parku su bili okupljeni neki klinci. Čuvali su nekog psa koji je bio sav omotan u povezima. Veselo je lajao te je mahao repom koji je uz glavu bio jedini dio tijela koji nije bio omotan bjelom trakom. Samo sam se nasmijao te se s Wedranom uputio do bolnice po Dragstera, da ga vratimo kući.