Kill Me For Fun
Šta piješ? – upitao me Noda tog jesenskog dana.. Niš – odgovorio sam bezvoljno.. Ok, oš onda šta popit? – pristupio je. Hvala, ne.. – odgovorio sam Ok – odgovorio je i nastavio sa svojim poslom.. Sjedio sam tako ko bolesnik za šankom i polako krepavao od dosade.. U bircu su dolazile i odlazile razne osobe, ja sam buljoi u sat. Dok je mala kazaljka tromo stajala ona veća za svaku minutu prijeđenog kruga polako bi pomicala jos jednu kazaljku, ali nešto deblju. Veliki ventilator na stropu neumorno se okretao, star, vidno istrošen al' ipak je služio svrsi. Ono prokleto jesensko lišće lijepilo se po staklu Nodinog birca, pa me tip poslao da počistim. Poslavši sve k vragu otišao sam počistiti to da ne odapnem od dosade. I da, čistio sam . I to tako da bih jednom kantom vode zalijao prozor i to bi bilo to. No, usput sam zaradio pokoju psovku slučajnog prolaznika kojeg je zadesio dio vodenog vala. Zato me Noda ubrzo vratio na staro mjesto gdje sam opet počeo brojiti muhe. I dok sam opet u kičmo-ležećem položaju sjedio za šankom, Noda me pokušavao barem na neki način odvući od sna.

- Zar ti je fakat dosadno? –počeo je Noda - Aha.. - A šta je s PC-om? - Dosadilo sve.. - Internet? - Ništa..forumi su pusti, download mi se popeo znaš već gdje a ostale sitinice ti neću ni nabrajati.. - Ok, ak već ne ide preko kompa, šta bi te drugo probudilo? - � ta ti ja znam, cijeli dan mi je nekakav sprovodnog tipa. - Ma znam šta je, fali ti društva – ispustio je glas, bacio krpu na šank te nestao.. Meni se nije dalo razmišljati i mudrovati kamo je on to možda otišao pa sam jednostavno zabio glavu u šank te bacio mozak nek se odmara dok su mi se očne kapke sklopile pod utjecajem bezvoljnosti i zvuka Bob Dylan-a koji je polako i tiho derao iz dviju crnih kutija.

Probudila me galama, žestoka glazba i neki tip. Bio je to Wildboy. - Ej ustaj brate, eeeee! – izderao mi se na uho. Kružio sam pogledom oko sebe. Došla je ekipa. Svi su bili tu. Nije bilo toga ko nije vrludao s čašom u ruci. Ej, ček da kopiram još samo ovaj fajl.. ček' to je cijeli album? Aj daj skidaj to pa da počnemo već jednom… Takve slične stvari odjekivale su tom prostorijom. Na stolu gdje bi konobar trebao poslužiti piće i hranu sada su bile poslužene limenke koje je društvo toliko voljelo. Daj moj AMD rastura tog tvojeg Intela.. ej trebam nove drivere za redeonku ima ko da si skinem? Moje se raspoloženje naglo promjenilo. Noda mi je već bio točio piće, kad su u birc doletjeli Imothep i Dragster. Imothep je nosio komp dok je Dragster zatvarao vrata i kupio kablove koje je Imothep gubio putem. Evo Blasteru, pobrinuo sam se za tebe.. by the way, lijepi stančić imaš tamo gore – oglasio se Imothep dok je stavljao komp na stol, tj. pod stol. - Ej, ček malo.. ti si bio u mom stanu? – upitao sam iznenađeno dignuvši glavu s šanka - Da, i fakat ti je ok stan – odgovorio je Imothep dok je Dragster spajao kablove na mom kompu - A od kud ti ključ? - Eh..kad tako spavaš nije bilo teško dići ključ s poda.. - Ma ubit ću te!!!- izderao sam se sav u smijehu.. i ubio sam ga.. i to u prvoj rundi Counter Strike-a. Bilo je zakon.. Swink, ja, Wildboy, Noda i King kao teroristi protiv Zero-a, X-plosiva, Imothepa i Dragstera.

I dok je Wildboy kempao uokolo smiješeći se i pisajući kojekakve prijetnje usput koljeći taoce, ja i Swink postavili smo se kao straža na prednjim vratima skladišta. Noda i King Mortal čuvali su stražnja. I dok smo čekali da Zero i njegova ekipa specijalne postrojbe uleti u skladište, iz sobe gdje je kempao Wildboy počelo se nešto dimiti. Taj ludi tip bacao je dimne granate di je stigao, pobio je sve taoce, a onda je počeo bacati i prave granate. Nije bilo šanse da ovi dođu na naš teritorij. A onda je dim iznenada prestao. Čula se samo pucnjava. Sa straže se nitko nije micao, samo smo gledali i razmišljali šta to Wildboy radi. Dim je posve prestao, a na zaslonu se pojavio indikator na kojem je bilo prikazano da smo izgubili jednog člana.. Naravno bio je to Wildboy, koji je teško ranjen ležao u odjelu s taocima. Zerova ekipa onesposobila je Wildboy-a, te prekinula luđačku histeriju. Gadovi su nam se ušuljali kroz ventilacijski otvor. I baš kad smo krenuli u operaciju Spašavanje vojnika Wildboy-a, neprijateljske trupe počele su po nama rafalirati virtualna olovna zrna. Tu je pala još jedna žrtva. Pokosili su King-a. No nastavili smo dalje...

Polako smo se penjali prema katu s taocima gdje nas je čekala zasjeda. Ovaj put , desio se dvostruki pad. Mene i Imothepa zadesila je ista sudbina. U tom metežu, zapravo sam ja upucao njega, a on mene, premda se X-plosiv nije dao omesti u hvalisanju kako me on pokosio. Uglavnom dok sam ja na posebnom zaslonu gledao šta ekipa radi, ovi su nastavili dalje. I čekali su jedni druge skriveni ko mravi pod zemljom tako dobrih pet minuta. Za to vrijeme smo Imothep i ja ispijajući litru bambusa zjapili u jedan ekran i gledali što se zbiva. Pale su i oklade. Ja sam se kladio da će Dragster jedini preživjeti dok je Imothep više vjerovao Swinku.. I kad su ipak odlučili da će izaći iz zasjede ekipa je uzela noževe te luđačkom ubojitom taktikom navalila na Swinka i Nodu. Zero se pritom derao i izvaljivao nešto poput «harakiri» . I dok je Swink zabio olovnu sačmu u vrat virtualnog X-Plosiva, Zero je zabio nož u leđa svom suparniku Nodi. A onda su se opet povukli u svoj kut. Swink, teško dišući te Zero i Dragster. - Rekao sam ti da će Dragster ostati zadnji – izderao sam se pred Imothepa sav napet u krvavim žilama. I kad su tako jedni druge nadmudrivali, Swink je ovoj dvojici bacio granatu i to baš pred Dragstera koji je izletio na napad Swinka. I dok je Drgster letio po zraku Zero je snajperskim rafalom Swinka stopio s tlom. - Imothep i ja načas smo prestali disati. Imothep se usput i zalio s bambusom. Zero je urlao od sreće dok su ostali psovali jedni druge ko na vražjem sudu. I tako je Zero otrčao u nadi da će ga tu dočekati taoci. No kad je otvorio vrata dočekali su ga samo leševi.

Svi smo gledali razjapenih očiju šta se desilo. A onda je Zero pao pokošen udarcem pod zatiljak. Mi smo samo bijedno gledali šta se zbiva. Još smo mislili da je riječ o bug-u ili da nešto ne valja u opcijama kad se niotkud počeo prodornim smijehom smijati Wildboy. Na ekranu se pojavio indikator TERRORIST WINS! Svi, ama baš svi smo zaboravili na ranjenog Wildboya koji se pomiješao s truplima taoca koje je sam pobio. U žaru borbe svi su zaboravili da im je glavni cilj bio spasiti Wildboy-a (ok, nije baš to bio glavni cilj.) no Wildboy ih je podsjetio na to. Imothep je potrčao do Wildboya bacivši praznu flašu ispijenog bambusa u zrak te se izderao «CAREEEEEE!!!» . A onda je počela prava zabava. Dok smo ispijali kojekakva pića iz Nodine kolekcije, usput smo igrali Warcraft do kasne ili bolje rečeno rane jutarnje sate.. A ludi je Wildboy pak isprintao SCORE te runde Counter Strikea u kojem je on završio kao kakav heroj te tu sliku dao uokviriti. I dan danas ta slika stoji u Nodinom bircu . I danas kad god dođemo u Nodin birc zbog dosade, ta nam slika dokazuje kako se gameri mogu zabaviti i uvijek nam daje dobar poticaj da takvo nešto ponovimo. I dok bi drugi vjerojatno samo stajali kao ukopani, kao ja na početku mi smo znali to promjeniti. Sljedećeg dana na vratima Coffe Spam Shop-a pisalo je «ZATVORENO» ...