Što se tiče neakcijske Lovecraftovske igre bi definitivno izdvojio Darkness Within: In Pursuit of Loath Nolder. Nije klasični Lovecraft ali se vidi veliki njegov utjecaj. I naravno Call of Cthulhu: Dark Corners of the Earth, gdje je atmosfera kroz cijelu igru odlično odrađena, iako je kraj, po meni, možda malo bolje mogao biti napravljen.

Hvala ti za indirektnu preporuku za Darkness Within: In Pursuit of Loath Nolder. Iz nekog čudnog razloga uopće nisam znao za tu igru, ali sada sam ju pogledao malo i to je definitivno to. Mislim da baš taj format prvog lica i free-looka, ali koji je “zaustavljen” u smislu da nema first person shooter kretanja je po meni odličan medij za “lovecraftovske” igre jer se tako eliminira akcija iz igre, a zadržava se ta neposrednost koju daje perspektiva iz prvog lica.

Dark Corners of the Earth mi je unatoč manama vrlo draga igra i prvi dio igre mi je odličan, ali mislim da su žestoko zeznuli sa dizajnom druge polovice igre. Ne samo zbog akcije, nego mislim da se sve nekako raspalo.

funky, da, to igranje 10ak minuta svake igre i isprobavanje sljedeće je i za mene imalo svoje čari, ali je nezgodno bilo što jeebarem kod ovih kazeta složenih kod komercijalnih pirata (meni je stari uzimao od Astora, a frendu su starci uzimali poštom od Beosofta) često bio slučaj da je na jednoj kazeti bilo svega par igara koje bih doista dugo i uvijek iznova igrao. I uvijek me živcirala ona situacija sa igrama gdje su leveli jedne igre snimljeni kao zasebne igre na kazeti…to nikada nisam volio. Sa homemade kazetama gdje su bile najdraže igre je bilo drugačije – to je već bilo blago :). I onda kad ti netko drugi donese kompilaciju njemu najdražih igara, a ti za pola toga nisi čuo…uh, to je bilo svježeg materijala za godinu dana. I više.