Mass Effect: Legendary Edition više je od pukog remastera

---

Prije skoro 15 godina BioWare nam je donio prvu svemirsku poslasticu iz Mass Effect trilogije. Prošlog je mjeseca na tu tortu dodao i višnje, koje nimalo gorko očaravaju novom dimenzijom okusa. Mass Effect: Legendary Edition dobio je facelift kakav je i zaslužio, poglavito u svom najstarijem izdanju, dok se personalizacija lika na početku nije puno mijenjala, premda developeri tvrde suprotno.

Dobro, možda su dodali par novih perika i uskladili konture lica za sve tri igre, ali bilo mi je jasno kao dan da se neću dugo zadržavati na ručnom podešavanju izgleda – bez ustručavanja sam uzeo defaultnog Sheparda i krenuo na nezaboravno putovanje…

Legendarno izdanje sadrži sve tri remasterizirane igre s DLC-ovima, iako bih u nekim slučajevima rekao da se ovdje ne radi o klasičnom remasteru, već o nekom miksu remastera i remakea. Toliko života udahnuto je kroz “prerađeni remaster”, da sam u nekim trenucima uočio kako ova trilogija, koja je inače primarno rađena za prošlu generaciju konzola, na nekim lokacijama oduševljava izmijenjenim dizajnom levela.

Zategni sve, samo mi uši ne diraj

Ako ste mislili da je zbog toga Mass Effect izgubio dušu, varate se, jer postaja na Noveriji iznutra sad izgleda kao mjesto gdje sam rado promatrao refleksije na staklenim površinama. Nisu me refleksije same po sebi toliko oduševile koliko zapravo redizajn dijela levela i BioWareovo nastojanje da se potrudi oko svake sitnice, što mu je u većini slučajeva, a posebno ovom, dobro pošlo za rukom.

Najveće vizualne promjene legendarne trilogije zapravo i jesu osvjetljenje i poboljšane teksture, koje sam isprva uzimao zdravo za gotovo jer su sami facijalni modeli likova nešto manje dorađeni u odnosu na primjerice Shepardova odijela i oklope – tu se pak kod svih likova vide fino „izbrušene“ teksture na odijelima, što nažalost padne u drugi plan kad vas neprirodno kolutanje očima prilikom dijaloga ponovno podsjeti na 2007. godinu.

I to je nešto što ću im drage volje oprostiti jer modeli lica i dalje izgledaju dosta dobro – problem su jedino uši koje na ljudskim likovima izgledaju kao da ste ih samo nalijepili na njih, a ne da njima slušamo naredbe tamo nekog Sheparda. U većini slučajeva zapravo sam bio impresioniraniji izgledom drugih rasa, dok su ljudi ostali nešto tromiji u svojim ekspresijama. No, ne zaboravimo da je ovo ipak samo remaster, a i ljudi su oduvijek bili komplicirana bića.

OSVJETLJENJE SE PRIRODNO STAPA S PROSTOROM

Uvodno otvaranje na Eden Primeu prvog Mass Effecta starim igračima sigurno ostaje u lijepom sjećanju. S novim vizualima bistro vidite neprijatelje u daljini, vidite obrise stijena koje su sad hrapavije (pri paljenju originalne verzije već su mi falile te nove teksture), vegetaciju koja je manje plošna čak i na planetima koji su sporedni i ne prate glavnu priču. BioWare nije stao na tome – svi dinamični efekti i dijelovi okoliša višestruko su pojačani.

Već na Eden Primeu padat će više lišća, a na vulkanskom planetu lava više ne izgleda kao tepih kod vaše bake, već će špricati i dimiti svuda naokolo. Nisu sad to revolucionarni detalji da se razumijemo, ali kad tome doprinesete već spomenuto osvjetljenje koje ne prestajem hvaliti – i one fontane u Citadelu sad pljušte ljepše od zagrebačkih.

Fontane u Citadelu zbog izvrsnog osvjetljenja pljušte ljepše od onih zagrebačkih.

U kontekstu osvjetljenja mnogi dijelovi trilogije generalno izgledaju svjetlije od originalnih verzija. Ima i posebnih slučajeva, što sam već spomenuo kod postaje u Noveriji, gdje su dodani neki elementi koji drže doslovnu rasvjetu s još par noviteta u prostoriji. BioWare tako rješava dvije muhe jednim udarcem, jer kao prvo, redizajnirali su interijer, i kao drugo, lakše su prilagodili novi interijer osvjetljenju kojeg su zamislili, pa cijela stvar izgleda jako uvjerljivo jer nije samoj sebi svrha. Drugim riječima, mogli bismo reći da Mass Effect: Legendary Edition ne upada u zamku jeftinih filtera za osvjetljenje.

S druge strane, oni tamniji prostori u pravilu su ostali tamniji, odnosno, ako se nalazite u nekom podzemnom levelu za očekivati je da tamo neće nekim čudom niknuti reflektor da vam osvijetli put i pokaže skrivene nedorađene teksture. To sam posebno primijetio u drugom Mass Effectu tijekom slijetanja u noćni klub na Omegi. Sam planet generalno je tmuran, pa nećemo sad očekivati čuda s disko efektima samo da bi cijeli prostor postao blještaviji. Feros u prvom ME-u isto je sada tamniji, što je ispalo super-atmosferično za taj depresivni planet. A da ne govorim koliko je to fino izgledalo u HDR-u.

Mass Effect: Legendary Edition ne upada u zamku jeftinih filtera za osvjetljenje.

U tim primjerima BioWare je i dalje minimalno ugladio situaciju u smislu da se neka promjena tek suptilno vidi, ali da sve zajedno ne ostavlja dojam prenaglašenog i neprirodnog. I da ne mislite da novi prirodni leveli i dalje imaju neprirodno duga učitavanja, BioWare je mislio i na pandemiju pa tako ograničio vrijeme zadržavanja u malim prostorima.

Samim time, korištenje liftova u Legendary Editionu više ne traje pola godine, iako i dalje možete uživati u dijalozima dok se vozikate gore-dolje po Citadelu. Isto sam vidio opciju za preskakanje vožnje liftom, iako nisam primijetio da sam instantno stigao na drugu lokaciju – preskočile su se tek radijske vijesti, pa nisam zapravo siguran što je pjesnik BioWare htio reći, ili što sam ja pritiskao…

NOVA MEHANIKA BORBE U PRVOJ IGRI ODUŠEVLJAVA

Ono čime Legendary Edition posebno oduševljava jest sama mehanika napucavanja, točnije ona iz prvog dijela, gdje je ista bila i najproblematičnija. Prvo olakšanje vidljivo je već pri samom biranju klasa – sad možete slobodno otpočetka koristiti bilo koji tip oružja čak i ako prilikom personalizacije niste odabrali pripadajuću klasu. Ovo posebno pomaže igračima koji se prvi put susreću sa serijalom, a koji u startu žele otkriti blagodati drugih oružja, iako će njihovo nadograđivanje i dalje biti donekle prilagođeno odabranoj klasi.

U tom pogledu ciljanje je puno preciznije, a svemu tome dodatno doprinosi i novo sučelje, kako ono za otključavanje vještina, tako i ono koje prikazuje zdravlje vaših suboraca i neprijatelja tijekom akcije. Zato zaboravite na one nepregledne shield barove u prvom Mass Effectu, iako je mehanika pregrijavanja oružja s beskonačno mnogo metaka i dalje zadržana. Rekao bih da je to čak ostavljeno i namjerno da bi se maksimalno očuvala nostalgičnost prve igre, a koja se kroz ostatak sučelja i borbe kvalitetom približila dvojki i trojki.

Ciljanje je puno preciznije, a svemu tome dodatno doprinosi i novo sučelje koje prati stil druge dvije igre.

Nostalgičnost je očuvana i kroz neke bugove, gdje primjerice imam besplatno skeniranje neprijatelja za koje još nisam ni znao da me čekaju iza ugla, ali su eto moji suborci već njih počeli pucati kroz zid. AI neprijatelja bi ipak trebao biti pametniji, tako bar kažu developeri, pa sam im povjerovao na riječ, jer tu baš i nisam primijetio neke promjene (niti dobre, niti loše). Ok, katkad su protivnici zaglavili s hodanjem, što mi je čak dobro i sjelo jer bih inače poginuo kao zadnji put.

Čak sam pri usporedbi originala zaključio da su neprijatelji nemilosrdniji od remasteriziranih, iako nisam siguran je li to zbog toga što sam netom prije igrao responzivniji remaster, ili je 2021. godina doista postala lakša za istraživanje svemira. Čak su i cooldowni smanjeni, što uključuje i korištenje medkita (tj. medi-gela).

Ono što je ostalo isto je ipak opcija zaklona u prvoj igri, koja je i dalje automatizirana prilikom naslanjanja na zidove, i zbog koje sam umro previše puta. Iako u drugom ME-u postoji tipka za zaklon, sama tehnika preskakanja tamo postaje noćna mora u kojoj sam morao spamati tipku ne bi li Shepard digao stražnjicu iz zaklona i preskočio prepreku iza koje se sakrio.

MAKO SE POMAKO, NABOLJE

Pijana zvijezda na kotačima u prvom Mass Effectu zvana Mako (ok, meiko) očajnički je tražila bolje upravljanje, a to je srećom i dobila. Istraživanje novih planeta tako više nije tolika tlaka dok se vozikate, iako je to dvosjekli mač. Da, Mako je definitivno ugodniji za vožnju, ali mi se čini da sad ima i novi problem. Dobio sam dojam da osjećaj zbog kojeg Mako skakuće na sve strane u originalnoj verziji proizlazi iz kamere koja je bila ta koja je skakutala.

Novi Mako jako je brzog odaziva, za moj ukus čak i previše, jer sam se par puta uspio preokrenuti naglavačke, a dok mi je istovremeno vožnja sa starim Makoom bila čak i sa sretnim završetkom. Ipak, i dalje sam više uživao preokrećući se naglavačke u Legendary Editionu nego u svemirskoj vrtoglavici iz 2007. Koliko god da je prethodna rečenica zbunjujuća, nemojte mi zamjeriti, jer osjećaji često varaju.

Mako je definitivno ugodniji za vožnju, a za moj ukus čak i previše responzivan.

U svakom slučaju, mislim da mi treba još navikavanja na novog Makoa, ali se zato nije bilo teško naviknuti na napucavanje koje sad nudi i posebniji zoom za efektivnije tamanjenje protivnika. Dodali su i ubrzanje, iako se ne sjećam da mi je igra igdje sugerirala kojom tipkom ga mogu uključiti. A i bolje da nisam s obzirom na meni preosjetljive kontrole.

MAKO OTKRIVA I GDJE SE SHEPARD ZNOJI

Bio bi konačno red spomenuti da se novopečena trilogija na PS4 Pro, gdje sam igre i zaigrao, u najidealnijem slučaju vrti u 60 sličica po sekundi u 1440p rezoluciji. Legendary Edition na konzolama nudi dvije klasične postavke – Favor Framerate i Favor Quality. Kao što im i imena govore, prva će ciljati na spomenute vrijednosti, dok će Favor Quality ići do 30 sličica po sekundi s 4K rezolucijom (govorim za PlayStation 4 Pro). Naravno da izvođenje nije uvijek bilo konzistentno, što mi u pravilu nije stvaralo probleme – sve dok nisam sjeo u Mako.

Preznojavanje pri višoj rezoluciji trajalo je dobar dio prvog Mass Effecta, a nakon što sam se dovoljno nadivio vizualima, posvetio sam se framerate postavci koja je bila i korisnija u zahtjevnijim fazama igre. Ipak, pri testiranju oba moda najviše sam se mučio tijekom vožnje u Makou, što definitivno ima smisla jer se radi o otvorenim levelima kojima se brzo krećete. Ne sumnjam da je situacija na novim konzolama i PC-u sigurno bolja. Čak ni lagana šetnja po Citadelu i neke dionice s borbom nisu mi narušile iskustvo, dok sam kod vozikanja na momente ipak značajnije osjetio trzanje. U tim situacijama rijetko mi se znao pojaviti i mali prozorčić s porukom učitavanja, koji bi ispario nakon sekunde.

LEGENDARY EDITION OŽIVLJAVA LEGENDU

Nakon što se sve zbroji i oduzme, Mass Effect u novo desetljeće donosi predivno osvježenje u epsku avanturu koja je bila ispred svog vremena. Naravno da ovdje nisam naveo sve novosti koje krase ovaj remaster, kojeg bi zahvalnije bilo nazivati remakeom. Djelomice je to zbog igrinog opsega i toga da je BioWare uz silni angažman ostavio dio sebe na Normandiji, a štošta zbog spoilera koji bi uništili iskustvo novim igračima koji će zahvaljujući ovom Shepardovom preporodu moći po prvi puta osjetiti ljepotu koju ovaj serijal nudi.

Legendary Edition možda nije ispravio sve stare probleme i mehanike, ali se u većini slučajeva čini kao simpatičan podsjetnik na vremena kojih će se nostalgični igrači rado prisjetiti. BioWare je tako našao zlatnu sredinu između nostalgije i stvari koje je trebalo mijenjati, i mislim da je upravo taj balans najveći adut ove trilogije. Te višnje koje su tako dugo falile konačno su našle svoje mjesto na ovoj Mass Effect torti.