Evo da i ja podijelim svoju transformaciju.
Igrao sam stvarno ono, hardcore. Sad nakon posla s napornih 8 sati za računalom bude 17h kad stignem doma i najdem se. Nakon toga mi treba sat, sat i pol da dođem sebi. Tu je još i studij (srećom još samo diplomski).
Živimo u doba akcija, a ja sam kao žena kad vidi štikle na sniženju, pa tako imam debelo preko 200 igara na Steamu (i to uglavnom prave, AAA naslove), par desetaka na Originu, GOG-u i još na fizičkim medijima. Koliko sam ih završio? Iskreno možda 10%.
Killing Floor jedini igram stalno i bar 5 sati na tjedan. Curu nemam jer sam PC ovisnik i nakon što sam zadnju iznevjerio kad je htjela nešto ozbiljo i dugoročno rekao sam si da nisam ja za to i gotovo. Od hobija testiram AV software, stalno nešto experimentiram (ipak mi je to struka), bavim se pisanjem, a svirao sam i gitaru koja je naravno otpala zbog vremena. Volio bih se okušati u glumi, ali ovdje dobiti priliku... No to je off topic.
Ono što sam primjetio kao netko tko aktivno igra više od 15 godina je trend koji prati i filmsku industriju - prvo marketing i efekti, onda sve ostalo. To je da su igre građene oko achievementa (koji daju lažni osjećaj postignuća i često su retardirano lagani), grafike, DLC-a, pre-ordera i tumora zvanog early access. To mi olakšava odabir kad biram što igrati te sigurno neću igrati e-a igru koja je u alphi da bi se navolio i onda opet minorno drukčiju kad se autorima da oprostitie digne i istu dovrši.
Jako mi je bitna i mehanika, nešto što mi je prije bilo nevažno. Tako sada recimo DA: Inquisition nema šanse da igram jer su kontrole tipkovnica/miš užas (ili barem bili kad je došla). Drugo osjećao sam se kao da igram SP MMO, a ne duboku igru. To me onda vodi u prošlost i s nevjerojatnim guštom odigram prvi DeusEx (naravno s HD teksturama), System Shock 2, Silent Hill neki, Mass Effect od novijih i tako.
Vremenom naravno to sve dosadi i pitam se kuda ide gaming scena, zapravo 90% igara koje smatram danas dobrim su remastered izdanja starih naslova (da se ne zezam s rezolucijom, kompatibilnošću i sl.) i Kickstarter stvari tipa Shadowrun: Dragonfall. Probao sam CoD nakon dugo vremena (Ghosts mislim). I ono fino svemir, fancy, reko cool. I počne kampanija pa ono forsirani cinematic, 20m trčanja, stani i pucaj, pa tako u nedogled. Sve linearno i od A do B. Ko stari "on the rail" shooteri. Level dizajn, priča, gameplay - nula bodova.
Zapravo sve sam bliže da rasprodam sve što imam od igara jer jednostavno nemam vremena da ga gubim na većinu stvari koje danas izlaze. I da, po prvi puta mi gaming nije hobi već besmisleno gubljenje vremena.
Od šume ne vidim drvo - od stotina naslova ne vidim što igrati. Nekad, kad sam imao malo love i 5 igara birao sam ih kao Ronaldo žene i odigrao uzduž i poprijeko. Sad gledam u to i mislim si kako nemam što igrati. Starim li? Nestaje li volja za guštevima u sredini 20-ih? Ili je to sve samo produkt mojih misli te bi sve bilo drukčije da radim u HCL-u recimo, ili u Croteamu...
Eh da, idem pre-orderat GTA V.
