Platforma: PC
The Witcher 3: Wild Hunt (96/100)
Igra koja vas lako uvuče u svoj svijet koji je ispunjen svakojakim zgodama i za koju ni zagriženi ljubitelji mp igara ne mogu reći da ih nije ostavila bez daha.
Nakon mog prvog prelaska koji je bio prije cca 3 godine sam se odlučio na new game+ na death march težini (najveća moguća). U tom slučaju vam ostaje sva moguća oprema iz prijašnjeg prelaska.
Predivno je dizajniran svijet. Okoliš, likovi, lišće koje leluja na vjetru. Atmosfera u igri je zapanjujuća. Kad prolazite kroz mjesta možete čuti razne uvrede. Također valja spomenuti muziku koja daje jednu dodatnu dozu opuštanja i ljuljuškanja. Muzika se izmjenjuje prema vašem položaju u igri.
Ono što se prvo može primijetiti čim se ozbiljnije počne igrati jest količina sadržaja koja je prisutna. Prilikom pogleda na kartu možete vidjeti koliko je svijet zaista ogroman. Pored main questa su tu još side questovi, witcher contracti, zatim razne lokacije sa upitnicima gdje možete otkrivati izgubljena blaga, uništavati monster nestove i slično. Za razliku od drugih igara open world koncepta, ovdje side questove ne bi smjeli nikako propustiti. Ne radi se tu o fillerima tipa da idete od lokacije A do lokacije B i nešto prevozite-donosite. Side questovi su kvalitetno dizajnirani i možete naletiti na zanimljive priče koje vas svojom ludošču mogu čak pošteno nasmijati. Za mene su side questovi među najjačim adutima koje igra nudi.
Bez obzira bili vi igrač koji se želite samo posvetiti main questu ili želite sve istražiti, oduzeti će vam poprilično puno vremena, odnosno sati igranja. Možda u nekim trenucima uspije izazvati i emociju na vašim licima, poneku suzu, ljutnju, smijeh ili plač radi neke olako donesene odluke. Vrijedi spomenuti da kako se igra bliži svoj kraju da odluke bivaju od presudne važnosti koje utječu na cijeli tijek radnje, mada zapravo kroz cijelu igru imate odluke koje utječu na svijet oko vas.
Gameplay je sasvim uredno odrađen, ali nije na razini nekih drugih aspekata koji se nudi. Neprijatelji se mogu lako predvidjeti jer često imaju napade koje je lako pročitati. Nisu raznovrsni. Jedini kakav takav izazov mogu donijeti grupe neprijatelja koje vas okruže. Kontrole i načini istraživanja su dosta dobro odrađene. Napitci su od popriličnog značaja ako igrate na deatch march, a isto tako vrijedi pročitati bestionary i vidjeti kako se najbolje boriti protiv određenog čudovišta.
Za mene je Witcher blizu onom savršenstvu koje je nepravedno uopće tražiti i pružio mi je hrpu nezaboravnog iskustva. Tražiti mane je kao tražiti dlaku u jajetu, ali ne mogu reći da ih nije bilo. Prvenstveno je loot sistem trebao biti bolje razrađen. Na svakom koraku možete skupiti mačeve, armor, hranu i druge potrepštine. Na taj način možete lako doći do novca. Isto tako imate situacije da kroz neki quest kao nagradu možete dobiti neki mač koji je u nekoj obitelji već 5 generacija. Vi ga pogledate, smjestite u inventory, nasmijete se i zaboravite ubrzo na njega. Time se posve gubi značaj takve nagrade. Ista stvar vrijedi i kad je u pitanju pregovaranje oko cijene za vaše witcher usluge. Možete skupiti toliko novca da vam bude zapravo svejedno koliko ćete novca dobiti. Tvrdokornim igračima bi još mogla zasmetati težina igre. Čak ni na najvećoj mogućoj težini ova igra nije zaista baš jako teška. Treba posvetiti vremena da se prouče neprijatelji i biti strpljiv, ali oni koji uživaju u dugotrajnom nerviranju i muke oko prolazaka određenih dionica, ovdje neće naći na zadovoljštinu.
Witcher je štivo koje se ne bi smjelo propustiti jer vas može ugodno iznenaditi čak iako zapravo ne volite ovakav tip igara. Puno vremena je posvećeno na detalje i svatko može pronaći nešto u čemu će uživati.
For Honor (72/100)
Postoji trening, kampanje, multiplayer i još neke opcije, ali je očigledno da je ovo multiplayer igra. Single player je tu reda radi. Imaju 3 single player kampanje - knight, viking i samuraji. Odigrao sam samo knight pošto je ujedno knight moja odabrana frakcija. Priča, ako je se uopće može tako nazvati je bezlična. Kampanju ipak treba shvatiti kao samo svojevrsan dodatan trening za multiplayer.
Borbe su veoma dobro prikazane i kad uhvatite ritam su poprilično zabavne. Kontrola ima dosta i treba vremena dok se sve mehanike pohvataju. Pravi tajming, što kada pritisnuti i slično. Ima sasvim dobar broj klasa i mapa. Također možete dodatno uređivati svog lika i njegove oznake. Multiplayer dobro funkcionira i lako sam ušao u duel s drugim igračem. S tehničke strane nije bilo nikakvih problema. Uredno sve radi, a nisam naišao niti na neke bugove.
Ono što me razočaralo jest što ni u jednom trenutku nisam osjećao želju za dugotrajnim igranjem. Čak ni kad sam pohvatao malo fore se to nije dogodilo. Ovakav tip igre funkcionira za one koji traže borbu-makljažu. Koji se vole nadmudrivati s drugim igračima i koji će uživati u efektivno izvedenim potezima. Meni ipak fali nešto više da bi me zadržalo. Kvalitetnije izveden single player ili multiplayer koji bi se svodio i na prelazak određenih dionica.
Just Cause 3 (70/100)
Ono što se može primijetiti čim se krene igrati jest da ovdje nema neke prevelike priče, a to ni ne nastoji biti. Nema traženja neke dubokoumnosti, filozofije i da je pretvaranje nešto što nije. Bit je zabava i uništavanje-destrukcija svega što nam se nađe na putu. Priča je jako plitka. Ponekad se možete nasmijati nekim forama. Znate onaj osjećaj kad znate da je film trash, ali i dalje vam je super i zabavan. Takav osjećaj može ostaviti priča. Svijet je ogroman i velike kilometraže. Sve vam je na raspolaganju. Tijekom igre se steknu fast travel točke, a bavarium wingsuit (u sklopu DLCa i određene misije) vam omogućuju nesmetano putovanje. Bit igre je uništavati svega i svačega, zgrade, objekata, vozila.. Mogućnosti su skoro, pa neograničene. Objekti su označeni crvenom bojom, pa čim vidite da je nešto crvene boje znači da ga možete lako uništiti. Izbor vozila i oružja je jako zadovoljavajuć. Od bržih auta, sporijih, tenkova, kamiona, brodova, glisera, helikoptera. Kod oružja vrijedi ista stvar. Ponekad se stekne osjećaj kao da ste u nekom ludom akcijskom filmu.
Nažalost ima i ponekih problema. Prvenstveno s učitavanjem igre. Praktički vas se forsira da cijelo vrijeme budete online radi leaderboardsa i čim izgubite internet konekciju vam krene izbacivati poruku. Srećom ovo se može riješiti sa blokiranjem igre u firewallu, ali prava je šteta da sama igra ne nudi opciju da konstantno igrate u offline modu i izbjegnete komplikacije. Zatim igra mi je nerijetko znala crashati i zamrznuti se. Trebalo mi je i malo vremena da se priviknem na model vožnje jer je nezgrapno određen. U određenim situacijama ćete morati voziti, ali većinu vremena ćete ipak koristiti wingsuit, graple hook i padobran.
Vrijedi još spomenuti da je ovo tip igre koji je dobar u malim dozama. Ako se samo njoj posvetite ili je igrate na duže staze može doći do zasićenja. Priča je tu reda radi, a sve ostalo se svodi na isto. Uništavanje i oslobađanje određenih regija. Misije su poprilično kratke i nema ih puno, a to možete specijalno uočiti ako prvo krenete sa oslobađanjem teritorija, a kasnije se posvetite misijama. Tu su još raznorazni challengi, tipa prolaženje kroz neke krugove sa wingsuitom, trke autima-brodovima i slično. Također DLCovi donose određenu vrijednost, ali se ne razlikuje toliko puno u odnosu na glavni dio igre. Zaista je šteta što igra nije razrađenija i bolja. Više kvalitetnog i raznolikog sadržaja, a ni bolja priča ne bi škodila. Svijet je lijep i ogroman, ali ostaje žal za neiskorištenim potencijalom.
Tales from the Borderlands (88/100)
Vrijedi naglasiti da nisam u potpunosti upoznat sa Borderlands igrama, ali unatoč tome nisam imao problema sa prilagodbom. Čim sam krenuo igrati sam se osjećao ugodno. Prvenstveno radi načina na koji nam je cijeli svijet predočen. Polako nas se uvodi u sve. Priča je zanimljiva i kvalitetno odrađena. Krcato je smiješnih dijaloga koji su izvedeni na originalan način. Likovi su osebujni. Kontrole su iste kao kod nekih prijašnjih Telltale igara. No, velika novost je što se upravlja sa 2 lika. Odluke koje se donose se čini da i dalje nemaju prevelikog značaja, ali možda za nijansu više nego prije.
Ima ukupno 5 epizoda, ali već sa prvom epizodom se vidi što nas otprilike čeka. Ono što valja spomenuti jest da igra od svog početka, pa do kraja drži svoju svježinu. U krucijalnim trenucima kad bi nas možda i mogla uhvatiti dosada se tada traži angažiranost tipa QTE kombinacije. Također je novost što postoji inventory koji praktički ničemu ne služi, a i skupljanje novca (loot) je uglavnom od kozmetičkog značaja.
Kako napredujete dalje kroz igru se može ostvariti povezanost s glavnim likovima. Muzika kojom počinju epizode je ugodna i daje dodatan smisao team - buddy - bro feelingu. Općenito većinu vremena vlada pozitivan osjećaj unatoč nekim teškim situacijama. Nema tu patetike jer humor izvlači stvar. Bilo mi je krivo kad sam završio zadnju epizodu i želio sam još što nije baš često. Ovo mi spada među boljim Telltale igrama, a stvorio se čak dodatan interes za Borderlands svijet.
Late Shift (80/100)
Dalo bi se raspravljat koliko je ovo zapravo igra. Riječ je interaktivnom filmu gdje ste vi ti koji donosite odluke. Ako ste čuli za Bandersnatch onda ćete shvatiti o radi. S obzirom da volim filmove sam pretpostavio da bi mi se moglo svidjeti, ali me dio oko odlučivanja zabrinjavao.
Igra je dovoljno zanimljiva da vas lako uvuče u svoj svijet. Nema pretjeranog kompliciranja i radnja se odvija brzo. Prilikom odluka se mora paziti da se na vrijeme pritisne željeni odabir jer vremena nema puno. Prilikom većine dijela igre ćete steći dojam da vaše odluke nisu od presudne važnosti što je zapravo i istina jer tek pri samom kraju su odluke od ključne važnosti. Postoji samo 1 pozitivan i ispravan završetak. S obzirom da ga nije lako postići iz prve ćete vjerojatno htjeti više puta odigrati. Igra ne traje dugo, mislim svega otprilike sat vremena. Problem je što ne postoji opcija da se neke scene preskoče. U redu bi bilo da tijekom prvog prelaska nema preskakanja, ali kod četvrtog ili petog prelaska to može postati naporno. Srećom da igra traje kratko, pa nije strašno.
Gluma mi je u dosta situacija prozirna i nije dovoljno uvjerljiva. Osobito facijalne ekspresije. S obzirom da ovo ipak nije visokobudžetni film se može lagano zanemariti. Priča mi se svidjela iako nije nešto inovativna, a i drago mi je što nije bilo pretjerane drame. Nadam se da će u budućnosti biti više ovakvih igara jer postoji potencijal.
Yakuza 0 (90/100)
Ako očekujete igru kao GTA, Sleeping Dogs ili nešto slično ćete se zavarati. To ona nije! Nudi mješavinu više različitih igara i žanrova, ali na sebi svojstven način. Smještena je u mali svijet koji je nakrcan aktivnostima. U vrijeme kad se sve češće pojavljuju open-world igre je ovdje napravljen drugačiji scenarij, Mali svijet gdje možete propješačiti od lokacije do lokacije, ali se i dalje zabavljati. Nema vožnje autom ili drugim prijevoznim sredstvom. Jedino što možete jest uzeti taxi koji će vam ponuditi par određenih lokacija. Upravljate sa dvojicom likova i vodite ih kroz njihovu priču. Fokus je na borbi i izvođenju raznoraznih poteza da biste premlatili neprijatelje i iz njih izbili novac. Kasnije novac možete iskoristiti za nadogradnju dodatnih poteza ili za kupnju hrane, predmeta i drugih stvarčica koje bi vam mogle koristiti. No, to nije sve što se nudi.
Priča je jako kvalitetno razrađena. Skoro kao da ste dio nekog filma. Možda u nekim trenutcima čak prorade emocije jer nije kliše i nije lako pogoditi slijed događanja. Humora također ne nedostaje, ali je sjajno balansiran. Nemate osjećaj da se s nekim stvarima pretjeruje. Ono što nekome može zasmetati jest voice acting jer nije svaki dijalog audio obrađen, pa igra obiluje sa puno teksta. Išlo se na uštedu, ali može smetati eventualno na početku dok se ne prilagodite. Grafika i izgled su sasvim korektno odrađeni, ali ne treba očekivati nešto revolucionarno jer fokus je na priči, sadržaju i aktivnostima. Uzevši u obzir priču i dodatne aktivnosti igranje vam može bez puno problema potrajati preko 50 sati.
Pored glavne priče imate substories (side questovi). Kad naiđete na njih ih je šteta propustiti jer nisu tipa skupljanja nekih gluposti. Dapače, zanimljivi su. Ponekad su smiješni, ponekad tužni, a ponekad su referenca na svakodnevni život. Postoje još razne mini igre kao što su karaoke, ples u disku, kuglanje i mnoge druge. Dodatnim aktivnostima se ne morate zamarati jer nakon prelaska igre sve možete nastaviti kroz premium adventure. U njega možete učitati zadnji save file i nastaviti dalje sa svim što se propustili, kao što su substories, ali će vam ostati sve što ste do tog trenutka izvršili. Ako budete radili konstantno 1 aktivnost može doći do zamora i repetitivnosti. Samim tim smatram da je najbolje kombinirati sve pomalo, te se opustiti i uživati u svemu onome što igra nudi.
Among the Sleep 80/100
Stavljeni ste u ulogu dvogodišnjeg djeteta i pužete, skupljate igračke, provodite vrijeme u dječjem krevetiću, koristite objekte oko sebe.. Zvuči dosadno? To je zapravo sami početak. Igra pored svega toga krije mračnu stranu. Noćne more u ulozi bebe. Svijet oko vas je velik i opasan, a vi ste mali i bespomoćni. Sama igra je poprilično kratka, ali ako ne idete na varijantu da što prije završite može sasvim ok potrajati.
Atmosfera, muzika, okolina, sve je to savršeno pogođeno. U određenim trenutcima može čak izazvati neugodnost. Doduše, savjetujem vam da pripazite prilikom podešavanja svjetline jer ima dosta mračnih dionica i možete se zagubiti. Kontrole su jednostavno postavljene i lako ćete se priviknuti, ali nisu baš idealne odnosno interakcija s objektima zna biti problematična. Recimo kad idete pomjeriti stolicu ili otvoriti ormarić se može dogoditi da ne dobijete željeni efekat. Također mi se dogodilo da sam morao izaći iz igre, a da mi se dio koji sam prešao nije spremio iako je pisalo da jest spremljeno.
Priča je jako dobro urađena i završetkom sam poprilično zadovoljan. Leveli su kreativno odrađeni i donose vid izazova u potrazi za rješenjem. Sve u svemu, inovativna igra koja pruža kratko, ali osvježavajuće iskustvo.
S.T.A.L.K.E.R.: Shadow of Chernobyl 75/100
Za prvi prelazak sam saznao da je najbolje odigrati što više moguće vanilla verziju uz što manje modifikacija. Samim tim sam stavio osnovne modove za ispravak bugova i za poboljšanje grafike. Atmosfera jest turobna i vjerno predočava doživljaj, a i zvuk je uredno odrađen. Ono što me zasmetalo jest cijeli gameplay, a i sama srž igre. Nije mi sjelo koliko god da sam pokušavao. Neprijatelji su mi nezanimljivi, a napucavanje dosadno. Možda bi moj stav bio drugačiji da sam igru odigrao par godina ranije ili da sam stavio druge modove koji više toga popravljaju, ali sam htio da što vjernije bude originalu. Samim tim igru nisam završio, ali mogu razumijeti ljude koji su fanovi i koji dan danas vjerno igraju.
Borderlands GOTY Enhanced (75/100)
Pored Tales from the Borderlands ovo mi je zapravo bila prva igra u Borderlands svijetu. Nisam igrao običnu verziju, tako da se ne mogu previše osvrtati oko usporedbe.
S obzirom da je riječ o 10 godina starog igri izgleda poprilično lijepo. Tijekom većine vremena nisam imao nikakvih tehničkih problema, ali sam primjerice kod Zombie DLCa svaki put kod pojave ptičurina imao osjetan pad FPSa. Potencijalno rješenje postoji, ali sam ga našao prekasno. Tijekom izlaska Enchanced verzije su se mnogi ljudi žalili na bugove/crashove, osobito tijekom co-op misija. Koliko sam vidio nešto je popravljeno, a nešto ne.
Na početku me igra oduševila svojim humorom i zabavom. Zabavno mi je bilo napucavanje i istraživanje velikog svijeta. Svaki lik kojeg odaberete ima svoje specijalne mogućnosti koje u određenom trenutku može iskoristiti. Većinu vremena sam proveo igrajući sa Rolandom (soldier klasa). Kako sam upoznavao cijeli svijet, likove i neprijatelje mi je sve bilo novo, pa samim tim neistraženo i zanimljivo. Za priču sam stekao dojam da je tu tek toliko da se nalazi. Fokus je bio na napucavanju, gameplayu i lootu. No, kako sam se bližio kraju igre, a osobito kad sam počeo igrati DLCove me stigao zamor, a samim tim i dosada. Uzeo sam si vremena i igrao tijekom dužeg vremenskog razdoblja, ali što sam više provodio vremena mi je sve manje i manje bilo zanimljivo. Questova ima poprilično i nastojao sam ih većinu završiti.
S obzirom da više cijenim kvalitetnu priču me igra nije kupila iako sam u početku zaista uživao. Imao sam namjeru se okušati i ići na drugi prelazak, te čak probati i co-op, ali nažalost, zainteresiranost je splasnula.
Fahrenheit: Indigo Prophecy Remastered (82/100)
Prema Fahrenheitu sam imao gamerski dug. Započeo sam igrati još prije 10ak godina, ali sam zapeo na nekom dijelu, pa odustao. Još tada mi je sve bilo jako zanimljivo i privlačno. Iako nisam opterećen grafikom, mišljenja sam da igra koji nosi Remastered naziv da je morala bolje izgledati! Očigledno je da su ispravili neke stvari, ali nije dovoljno vidljivo. Igrao sam s gamepadom i sve je uredno radilo, pa su taj dio očito odradili kako spada.
Početak igre mi definitivno spada među najdraže početke. Interesantan, mračan, a ujedno čak i malo komičan. Na samom početku vas vuče da ju igrate i istražujete. Kontrole znaju biti nezgodne, ali srećom igrao sam s gamepadom, pa nisam to toliko osjetio. QTE sekvence nekome s vremenom postanu naporne, ali meni upravo čine igru boljom. Drže vas uključenim - na oprezu, da se ne opustite previše.
Priča vas drži zagrijanim i vuče vas da nastavljate dalje i u niti jednom trenutku nisam osjetio dosadu. Doduše, kako se bližite kraju kvaliteta je malo opala, ali ništa strašno. Svidjelo mi se što priča ima više mogućih završetaka, ali problem je što se čini nedovršenom. Bonus dio kod glavnog menija mi je fora jer se mogu otključati razni artworksi, te video uradci kod kojih se može vidjeti kako je tekao razvoj igre.
Metal Gear Solid V: The Phantom Pain (75/100)
Velika open world igra sa jako puno mogućnosti. Misije su dosta dobro odrađene. Cut-scene su zanimljive za popratiti, filmski užitak pružaju. Priča je interesantna i čak ja, koji nisam odigrao preostale MGS igre sam se uspio uključiti. Misije su dobre sve dok ne stignete do dijela kad se počnu ponavljati. Shvaćam da se išlo na dodatni dojam i težinu, ali to mi je zasmetalo. Opcije i pristup odrađivanja misijama su raznovrsni. Može se ići full stealth, a može se misija preći i uz korištenja oružja. No, ipak se cilja na stealth, a i lakše i brže tako ide. Izbor oružja je zaista ogroman za ovakav tip igre. Od pištolja, pušaka, automatskog, oružja, granata, pa sve do dodataka za vašeg buddya, a i vas samih.
Gameplay je jako dobro odrađen. Ide glatko i bez ikakvih bugova - tehničkih poteškoća i trzavica. Prisutni su također i side questovi koji idu tipa da morate spasiti (izvući) zatvorenika ili nekog korisnog operativca, pa do zadataka tipa da morate uništiti neprijateljska oklopno naoružanje (tenkove npr.) ili još očistiti neko područje od mina. Postoji i Mother Base (vaša utvrda recimo) koja zahtjeva nadogradnju, brigu i prikupljanje novih operativaca. Ima i online komponenta koja mi nije pretjerano zanimljiva bila. FOB misije koje se sastoje da se morate infilitrirati na Mother Base od drugih igrača.
Vidi se da su uloženi veliki trud i ideje u MGS, ali sklepani kraj, a i cijeli open world stil mi nije u potpunosti legao. S vremenom mi je postalo zamorno, osobito ponavljanje i reciklaža. No, isto tako moram priznati da sam uživao. Osobito kad bih prešao misiju bez da bi se oglasio alarm ili da me netko od neprijatelja primijetio.
Finding Paradise (85/100)
Bogata je pričom koja vas lako uvuče u svoj svijet. Grafika je ovdje nešto što treba zanemariti, a također nema ni izazovan gameplay. No, ako joj pružite šansu će vas osvojiti svojom dirljivom pričom. Vrti se oko dvoje doktora koji čovjeku na samrti idu ispuniti posljednju želju. Njih dvoje rade za Sigmund Corp. , kompaniju koja ljudima ispunjava posljednje želje. Iako možda zvuči sumorno i tužno, Finding Paradise to nije. Sadrži humor, akciju, ali se ipak bazira na emociji jer se prolazi kroz sve faze života. Soundtrack je jako upečatljiv i sigurno će vam ostati u uhu čak i nakon što pređete igru. Iako su kontrole vrlo jednostavne, sve ima svoju glavu i rep, te će vas držati aktivnim od početka do kraja.
Prey - 2017. (83/100)
Ima jako zanimljiv koncept i detaljan svijet. Na svakom koraku se može naići na sitne detalje koji doprinose igri. Osobito jer postoji interakcija s objektima. Svidio mi se ugođaj koji nudi. Prikaz svijeta je lijep i u jednom mjeri me podsjeća na kombinaciju Bioshocka i Dishonoreda. Nažalost grafički je sasvim pristojno i od igre izašle 2017. bi se ipak očekivalo bolje. Cijeli taj svijet vrijedi istraživati jer na svakom uglu nailazimo na emailove i audio zapise koji nam daju dodatan uvid na događanja koja su se zbila.
Gameplay je izazovan i nudi nam više različitih pristupa. Možemo se fokusirati više na ljudske karakteristike pri upgradeu ili više koristiti alien. Priča je sasvim ok, ništa revolucionarno, ali dovoljno zanimljiva da vas gura naprijed. Ima više različitih tipova neprijatelja koji zahtjevaju različiti način borbe. Na papiru to zvuči ok, ali me izgledom nisu posebno privukli. Doduše, moram pohvaliti da se neprijatelji mogu pojaviti na lokaciji koju smo već prethodno očistili. Samim tim se ne smijete previše jer ne znate što vas sve čeka. Sama atmosfera je mogla biti bolja, a ni veći fokus na muzici ne bi škodio. Različiti mogući putevi i pristupu igru će ljude željne istraživanja natjerati da što dulje igraju, a čak možda potaknu i na dodatan prelazak. Svidjela mi se doza misterije koja je vladala od početka do kraja i koja me gurala da zavirim u svaki kutak.
Crash Bandicoot N.Sane Trilogy (85/100)
Izgledom je to iznimno dobro i sve je vjerno prikazano kao što je još bilo na PS1, ali naravno uz mnogo ljepši prikaz i pažnju na detalje. Skoro sve je ostalo isto i oni koji su naučili smicalice i tehnike oko neprijatelja i prelaska će ih i ovdje moći koristiti. Apsolutno pruža jedno veliko zadovoljstvo se vratiti nazad i zaigrati u modernijem ruhu.
Kontrole su malo nezgodno odrađene i treba se pazit na doziranje skoka. Osobito jer je čudno izvedeno na nekim dionicama, te se na nelogičan način gube životi. Tajming igra veliku ulogu i onima koji su se prilagodili novijim tipovima igara će trebat vremena da se prilagode. Neshvatljivo mi je da nema opcija za uključiti titlove. Čini se kao nešto neznatno jer je dijaloga zaista malo, ali je ipak trebalo biti tu. Učitavanja ima jako puno, pa čak i potpuni izlaz iz igre nije toliko jednostavan da možete izaći samo sa quit game nego vas prvo vrati u početni menu.
Sadrži 3 igre. Prva igra je dosta jednostavna i nudi vam najjednostavnije opcije što se tiče kontrola, ali je ujedno i najteža, te pruža najveće izazove. Neki leveli su specijalna patnja. Iako su leveli kod sve 3 igre dosta kratki bi vam osobito ovdje mogli oduzet vremena jer ćete gubiti živote, a neke levele čak i ponavljati više puta. Oni iskusniji znaju da još postoji skupljanje gemova i relicsa što zahtjeva dodatnu požrtvovnost. Druge 2 igre su kreativnije i nude zanimljivije levele. Osobito bih istaknuo treći nastavak koji mi je ujedno i najdraži jer je prikazana najveća kreativnost kod levela, a dodatne opcije i kod kontrola koji pružaju veću dozu zabave.
Koliko god sam uživao, a i dalje uživam u igranju, mislim da bi mi ukupni dojam ipak bio drugačiji da prvi put ovako nešto igram jer se osjeti da je bilo aktualno i hit u nekom drugom vremenu. Ovako su mi se vratila ugodna sjećanja, a ujedno sam uspio preći sve 3 igre što nekad davno ipak nisam uspio.
Yakuza Kiwami (85/100)
Ranije ove godine sam odigrao Yakuza 0, tako da su tamo dodatni dojmovi i opis. Radi se o nastavku 0, pa samim tim će biti dosta usporedbi. Odmah kad sam pokrenuo Kiwami sam doživio nostalgiju i topao osjećaj jer mi je sve djelovalo isto. Isto mjesto, isti način borbe, luda zabava i kvalitetna priča. Kako sam dublje zalazio sam ipak primijetio da sve nije u potpunosti isto.
Priča je ponovno kvalitetno prikazana, filmsko iskustvo pruža. Voice acting kod glavne priče je dobro odrađen. Cut scene mi se čine za nijansu ipak kraće, a i cijela glavna priča je kraća nego je bila kod Yakuze 0. Fokus je samo na 1 liku, pa smo lišeni dodatnog mjesta, a i dodatne obrade lika, a i poteza koje je on pružao. Također je ovdje i sasvim drugo vrijeme događanja. Tako da imamo mobitel, ali su i neke stvari maknute. Nema npr. više plesa u disko klubu.
Majima je u Kiwamiju praktički zamijenio Mr. Shakedowna. Iako na prvu se čini da je time bolji dojam, nažalost i on s vremenom može postati repetetivan. Poglavito zato jer je puno veći fokus na njemu. Potrebno se boriti protiv Majime da bi se otključalo dodatne poteze, pa smo time skoro, pa prisiljeni se boriti s njim. I sama borba može postati naporna, pa smatram da je najbolja kombinacija svega i svačega. Priča, borba, substories, mini igre. Postoji premium adventure koji nam nakon prelaska igre ponovno omogućava free roam da završavamo dodatne stvarčice, a i šetuckamo okolo. Bez obzira na to smatram da je puno bolje kombinirati sve tijekom prelaska glavne priče jer nudi se toliko puno stvari za raditi da može izazvati kontraefekat.
Substories su ponovno raznovrsni i ludi, te ih se ne bi trebalo propustiti. Svidjelo mi se što neki od njih imaju poveznicu na prijašnji nastavak. Naravno, to ćete jedino otkriti ako ste prelazili substoriese kod prijašnjeg nastavka. Nažalost, dojam mi je ipak da su općenito svi substoriesi za nijansu manje ludi i zabavni.
Gameplay je isti, grafika je ista, te nisam imao nikakvih problema sa izvođenjem. Iako mi je Yakuza pružila još jedno super iskustvo, dojam mi je ipak da je ukupno gledajući za nijansu slabija, ali isto tako oni koji su uživali ranije će opet uživati.
Maize (65/100)
Zanimljiv koncept. Počinje dosta mistično. Baci vas u svijet da ga istražujete. Radi se praktički o walking simulatoru sa zagonetkama. Samim tim su kontrole dosta jednostavne za pohvatati. Ima poneke tehničke poteškoće i s tehničke strane igra bi trebala bolje raditi. Priča i otkrivanje je privlačno, ali ujedno i suludo. Teško je naći neki pošteni smisao jer ima čudne i wtf trenutke. Također je prisutan i humor koji meni nikako nije odgovarao. Uvrede koje su također trebale biti dio humora mi isto uglavnom nisu odgovarale. Znalo mi je ponegdje biti i dosadno, ali dosta je kratka igra. Traje oko 3-4 sata, pa sam uspio sve popratiti i završiti do kraja.
Emily is Away (73/100)
Kratko, ali slatko iskustvo. Vratilo me u doba kad se masovno koristilo MSN i slične servise. Ovdje je riječ o AIMu i oko njega se igra vrti. Srednja škola, Windows XP, AIM tipkanje. Dosta jednostavan koncept, ali ujedno zanimljivo i do samog kraja sam imao fokus. Nisam baš zadovoljan o našoj mogućnosti odlučivanja koja nam je na raspolaganju. Traje cca sat vremena i besplatna je na Steamu, pa joj nemam što pretjerano zamjeriti.
