6 mjeseci?
Prvih mjesec dana ne bih vjerojatno prihvacao da imam jos toliko za zivjet.
Drugih mjesec dana pizdio na zivot kao takav.
Treci/cetvrti mjesec bi mi postalo svejedno. Apatija. Nadao se da kraj nece biti prebolan i da cu skoncat mirno.
Peti/sesti mjesec bi se ili pomirio sa svim, ili dozivio vrhunac tog bijesa i krepo ko bijesni pas proklinjuci svemir.
Nezz, definitivno ne bih isao na neko "end of the road" putovanje ili pokusavao neke emocionalne gluposti, da budem iskren.
Da odem na put, vidim nove lokacije, upoznam nove ljude i uzivam u svemu tome, puno teze bi mi bilo docekat kraj i oprostit se od svega. Jos gore ako postojece ili nove frendove uvuces u sve to. Vjerojatno ces im lagat do zadnjeg trenutka. Ili ih stedis cijelo vrijeme i onda im dode kao ogroman sok kad cuju da si umro, ili cijelo vrijeme znaju i ta cinjenica ih jede polagano. Guras svoju mizeriju na njih.
Al' ae. IMO, jel.