HCL.hr forum
Gaming => Videoigre => Autor teme: progabbeing-ixy - 08. Ožujak, 2012., 11:54
-
(http://i.imgur.com/PJpBoqM.png)
Ne, ništa nije najavljeno, ali kao što su i obećali, prikazali su novu tehnologiju.
Rezultat?
Kara the sentient robot (http://www.youtube.com/watch?v=gAF3Zy_FNB4#ws)
Iskreno, ovo mi ne izgleda impresivnije od Rockstarove tehnologije iz L.A. Noirea, ali ovo je verzija stara godinu dana.
Sada je navodno puno bolje.
Video je čizi malo, al kul.
Totalno želim neku Blade Runner igru.
-
Evo bolji link, čisto zato što sam ja bolji...od ixyija.
GDC 2012: Exclusive Tech Demo Part 1 HD - Quantic Dream (http://www.gametrailers.com/video/gdc-2012-quantic-dream/727753)
Za neku "revolucionarnu tehnologiju vrijednu izrade techdemoa" izgleda jako loše. Ali fakat, ne da ne izgleda kao LA nego izgleda kao malo modificirani Source. Mislim, volio bi igru na tu temu s ovom grafikom naravno, ali ovo nije vrijedno naziva "nova tehnologija".
-
Jučer pogledao i ladica mi ispala. Obožavam QD <3
-
Možemo sad ovo rinejmat u Beyond?
Okej, nije KARA :hiha: u igri, al ae.
Meni mnogo kul izgledalo.
-
Preimenovano vidim. Uglavnom, evo naše vijesti - prve informacije, video i prvih 14 screenshota. Izgleda kao malo nadnaravni Heavy Rain na drogama. Zajedno s Watch Dogs (i dobro još par igara) dokaz da ova generacija konzola još uvijek itekako može impresionirati i samom grafikom.
VIJEST: Kreatori Heavy Raina otkrili Beyond: Two Souls, novu PS3 ekskluzivu (http://www.hcl.hr/vijesti-kreatori-heavy-raina-otkrili-beyond-two-souls-novu-ps3-ekskluzivu-6647-21.html)
-
ovo će bit igretina
FIRST Beyond: Two Souls Trailer - Sony E3 2012 Press Conference (http://www.youtube.com/watch?v=yFxAJ3eaaC8#ws)
(http://i48.tinypic.com/16m16l0.jpg)
-
Igra izgleda zakon. Te Sony-jeve ekskluzive su fenomenalne. ;)
-
Upravo razlog zašto "ću" nabavit opet konzolu, ako se financije poprave...
-
Heavy Rain mi je možda naj igra na PS-u 3 tako da ovo jedva čekam. :D
-
Ovo je za mene jedan korak dalje uopće u igračoj industriji.
-
biti ce igra jebenaaaaaaaaaaaa.........=D> jedva cekam da izadje.........2013-ta je najjaca godina sa igricama
-
Igra dobila datum izlaska (http://www.hcl.hr/vijesti-beyond-two-souls-dobio-datum-izlaska-8029-21.html).
-
http://www.eurogamer.net/articles/2013-04-24-one-hour-of-beyond-two-souls-to-be-streamed-this-saturday-night (http://www.eurogamer.net/articles/2013-04-24-one-hour-of-beyond-two-souls-to-be-streamed-this-saturday-night)
-
uz the The Las of Us bit će ovo labuđi pjev na PS3 :mrgreen:
-
Kampanja traje 10 sati.
(http://i.imgur.com/di42h2e.jpg)
Beyond: Two Souls is ten hours long | VG247 (http://www.vg247.com/2013/04/29/beyond-two-souls-is-ten-hours-long/)
Kada je Quantic Dream u pitanju, filmsko iskustvo u igrinom obliku mi uopće ne smeta.
Heavy Rain mi je ostao u sjećanju kao jedna od najboljih igara koje sam igrao na konzolama, tako da ova igra uz The Last of Us je glavni razlog zašto ću pokušat bar privremenom opet nabavit konzolu.
-
Nitko ništa ne komentira... :(
BEYOND: Two Souls | Ellen Page and Willem Dafoe talk about their roles in the game (http://www.youtube.com/watch?v=SSoBpv66FuU#)
Predobro izgleda.
Odigrat ću ma kako god znao i umio. Quantic Dream radi čuda.
<3
-
Demo stiže drugog listopada, a igra 11. listopada.
-
Rula.
See Beyond: Two Souls' Wildly Different Paths - IGN (http://www.ign.com/articles/2013/09/14/see-beyond-two-souls-wildly-different-paths)
:hug
-
Igrino sučelje i titlovi na hrvatskom. :ave: :ave: :ave:
-
Gdje si to vidio?
-
HCL na fejsu objavio, pa pročitao u komentarima.
Searchao sad malo, naletio na log fajla.
Audio - English, French, Dutch, Polish
Menu and Subtitles - English, French, Dutch, Polish, Czech, Hungarian, Croatian, Turkish
:hug
+ Javljeno je onima koji su igru prednaručili. :ave:
-
Nez, ovo bi bilo naprosto super da postane praksa za nove naslove :ave: Inače, postoji li još ovakvih primjera na konzolama, osim buzz hrvatske gdje je igra prevedena na naš jezik?
-
Čitao sam malo komentare ljudi koji igraju igru i kažu da je remek-djelo o kojemu će se pričati godinama. Također kažu da je ovo grafički najimpresivnija igra generacije, da izgleda čak i bolje nego najnapredniji PC naslovi današnjice. Znači definitivni buy za mene.
-
Ovime se znači častim na plaći. :ementaler:
-
Čudno kako još nitko nije postavio ovaj gif.
(http://abload.de/img/1375564185548vfjq0.gif)
-
Nezz, na prvu nisam ni skužio da je ovo animacija :ave: mogu misliti samo kako će izgledati njihov novi naslov za PS4 :hug
-
Metacritic ocjene (http://www.metacritic.com/game/playstation-3/beyond-two-souls) :ave:
Nez, prvi put u životu vidim ovoliko različirih ocjena za istu igru, koje se protežu od 43/100 do 100/100 :ave:
-
Bacio oko tek na nekolicinu recenzija, al ovako na prvi pogled mislim da različitost u ocjenjivaju proizlazi iz činjenice je li recezent odobrava koncept interaktivnog filma ili ne. Koliko sam vidio, neke još smeta kao lošija priča, no takve subjektivne percepcije nikad ne bi stavljao na vagu - recezenti bi se trebali baviti isključivo igrinom mehanikom (tj. je li ona funkcionira i drži vodu). Kod ove igre gdje je priča i naracija velik fokus, neke stvari su očito uzele svoj danak.
-
Nema baš nikakvog smisla ne uzeti priču u obzir kod ocjenjivanja. Pogotovo u ovakvoj igri koja se fokusira skoro isključivo na priču.
-
Da, samo što "dobra priča" ima tisuću različitih značenja za tisuću ljudi. Možeš govoriti o kvaliteti prezentacije i nekim elementima naracije, al to već ulazi u onaj tehnički / gameplay dio.
-
Znaš u koji još dio to ulazi? Onaj subjektivni dio. xDDDD
Ne kužim, kako "objektivno" procijeniš kvalitetu prezentacije?
"Dobra režija, kadriranje, pacing i ostali elementi" imaju tisuću različitih značenja za tisuću ljudi.
Odnosno, jednako koliko postoje "pravila" po kojima možeš suditi elemente prezentacije, postoje "pravila" po kojima možeš suditi elemente naracije i priče.
Realno, 900 od 1000 ljudi (jer ono, gejming ljudi, štajaznam) složit će se da scenarij za ovu igru nije najbolje literarno ostvarenje u posljednjih sto godina, recimo.
Znači ipak postoji neki način ocjenjivanja i toga? xdd
Nezzz, recenziranje stvari je subjektivno po difoltu durrr. Nije ni gameplay moguće potpuno objektivno ocijeniti.
Ali slažem se s tobom, ja sam isto više za objektivne recenzije. Ono, broj piksela, prosječan frejmrejt, dimenzije kutijice i diska, broj stranica manuala...
-
Nisam ni rekao da se može "objektivno" procijeniti - samo kao cpt. obvious utvrđujem da su velike razlike u ocjenama sasvim očekivane, gledajući koji su elementi kod ove igre stavljaju u fokus. One "tehničke stvari" sam istaknuo čisto iz perspektive koncepta interaktivnog filma koji neki vole, a neki ne pa tako u konačnici i bude bazirano mišljenje.
EDIT:
Vidim da sam se u prvom postu nejasno izrazio - ne tvrdim da je ostatak recenzije, nevezan uz priču, objektivan, što god značila ta riječ. Više mislio da filozofske interpretacije treba ostaviti igraču.
-
Meni je igra apsolutno fenomenalna i moram reći da stvarno ne razumijem one šestice i ostale manje ocjene. Mislim, shvaćam ja da se ova igra neće svidjeti baš svima, ali ipak su ga neki jako zasrali. Moram nahvaliti prezentaciju koja je sami vrh vrhova, grafika, animacije, izrazi lica, modeli likova su najbolji što sam ikada vidio u bilo kojoj igri do danas. Stvarno je nevjerovatno za što je PS3 sposoban kada na njemu radi sposoban developer koji zna što radi. Svaka čast Quantic Dreamu i jedva čekam vidjeti kakve će grafičke perverzije stvarati na PS4.
-
Odigrao demo dvaput i došao do kolko vidim čestog zaključka da je igra za određenu vrstu publike.
Znači onaj tko je u startu protivnik sheme interacijskog filma QTE ova igra nije za njega.
Budući da se core gameplay svodi na jednostavne brze reakcije igrača, te igraču ne nudi nikakvu vrstu satisfakcije, mogla bi otjerati i najzainteresiranije fanove.
Ja sa takvom vrstom kontrole nisam nikada imao problema u predhodnicima (Fahrenheit, Heavy Rain) dapače, dobio sam jedno pozitivno iskustvo.
Što se tiče Beyond: Two Soulsa ta nekakva interacijska shema je još namo uznapredovala, po pitanju sixaxisa i općenitog smisla komboa, što je i logično bilo.
Priča po kojoj se dosta lome koplja je iz onog što sam saznao zanimljiva i vjerujem da će također dosta podjeliti publiku, no osobno ne sumnjam u kvalitetu iste, budući da je QD u pitanju.
Kraj Fahrenheita koji je najpopljuvaniji uz ME3 je meni sjeo ko budali šamar i samo osobe koje u startu imaju odbijanje prema tom tematikom mogu dati kritiku bez pokrića.
Argument priča je šugava, nerazumijem kako entiteti ti ovo ono, je za mene smijeh...
Vizualna prezentacija i gluma likova, kao i njihova animacija su prešišali benchmark Crysis 3 uzduž i poprijeko.
Toliko dobro i realno izgledaju na 10 godina staroj konzoli, da to graniči sa tehnološkim čudom. Gotovo trenutne animacije su u rangu actual gameplaya iz B:TS-a.
Ma dok se ne pokrene ovo uživo, badava uvjeravanja i bilo kakve rasprave.
Da se vratim samo na gameplay koji me užasno razočarao, a tiče se nivoa u demo-u.
Kontrola/vožnja motora je baš nepotrebna glupost bila, koja je toliko aljkavo napravljena da baca sjenu na solidnu shemu kontrola.
Eh da i pohvala najveća idu hrvatskom meniju i titlovima, koji su izvedeni najprofesionalnije ikad valjda.
Zaboravite sva ona smeća u filmovima na HRT-ovim kanalima, ovo je vrh.
Bravo QD, ovaj hit se definitivno nabavlja, zbog drugačijosti i riskiranja u svrhu unikatnog stila i žanra igara Quantic Dreama.
Page, Dafoe <3
-
Šta znači da su titlovi izvedeni najprofesionalnije ikad? Kako se ta profesionalnost očituje? =)
Heavy Rain mi je bio dosta drljav pa nez kolko bi mi ovo bilo dobro. Al aj, ovaj put bar imaju smislene glumce.
-
Stvar je u tome, da često u filmovima dok čitaš titlove, se nekad ne poklapaju s njihovim nekim riječima/slengom.
Pa nekad nezz glup primjer "Are You Stupid" oni prevedu "Stvarno nisi normalan".
Nezz loš primjer, ali često sam nalazio da nešto nema veze s vezom.
U demou nisam naletio doslovce ni na jednu čudnu riječ prijevoda, plus ima psovki :3
-
jej
-
:hihi:
Uglavnom posudi ili nešto.
Baš me zanima što imaš prigovorit po pitanju priče i općenitog igrinog doživljaja.
-
Kraj Fahrenheita koji je najpopljuvaniji uz ME3 je meni sjeo ko budali šamar
U negativnom ili pozitivnom smislu šamar ?
Tipa....pihhh koji loš kraj, baš smeće...ili ono...šamar.....pa ono......buđenje :hiha:
Jer, igrao sam ga. Ali nikad došao do kraja.
-
U tome, da su ga svi smatrali negativnim i nečim što je zasralo igru, a nije...
-
Je.
Mislim to je bio samo šlag na kraju, igra je postajala debilnijom svakim sljedećim trenutkom.
-
Još je debilnije što su išli raditi extended verziju lošeg kraja.
-
Netko je jednom izjavio kako je David Cage poput nekog propalog filmskog redatelja koji se okrenuo igrama. Po viđenome bi rekao da je istina.
Ali čekam da čujem što će Duje reć. Valjda ga neće zavest virtualna guzica i sise od Ellen.
-
Shimmy s ovog foruma, ali na drugom forumu ima pozitivne (http://crosimracing.hcl.hr/forum/index.php?topic=549.msg51802#msg51802) utiske.
-
Nitko ne igra?
Evo mojih dojmova od prije par dana:
Odmah u startu moram napomenuti da volim QD-ove igre, ako se iste uopće mogu nazvati igrama. Možda to ne bi bilo čudno da u isto vrijeme nisam jedan od onih koji iz dna duše preziru QTE koncept, čija je svrha dostavljanje filmskog iskustva iliti u prijevodu ubijanje svake vrste smislenog gameplaya. Tu i tamo se nađe neki dragulj od igre koja se isplati odigrati isključivo zbog vrhunske priče, ali većinom to nije slučaj i utapamo se u isklišeiziranim, neoriginalnim i predvidljivim zapletima koji dosta kaskaju za književnim i filmskim djelima iz kojih crpe inspiraciju. To je jedan od razloga zašto mi je čistokrvni gameplay na vrhu prioritetne liste što se tiče ovog medija. Drugi razlog je činjenica da me gaming očarao zbog potpune kontrole i interakcije s virtualnim svijetom u doba dok je priča i naracija bila tek u povojima ili bolje rečeno banalno jednostavna ili nepostojeća. I najvažnije od svega, provjerena mogućnost koegzistencije gameplaya i dobre priče bez izmišljanja tople vode tj. QTE. Ali ajde, baš kao i u slučaju glazbe - ako se radi o ekstremnim žanrovima onda želim uživati u najčišćem mogućem obliku istih, bez uplitanja ženskih clean vokala ili zborova. No to ne znači da ne mogu uživati i u njima ili u nekoj atmosferičnoj laganici, ali eksperimentalno paradoksalni bućkuriši mi zbilja rijetko kad sjednu. Preferiram jednu ili drugu krajnost. Quantic Dream je otišao u tu drugu krajnost i upravo zato mogu uživati u njihovim igrama, ali uvijek je tu onaj ALI, i kod mnogih igrača ključna stvar prije odluke o kupnji. Omjer uloženog i dobivenog, sposobnost developera da nedostatak klasične gameplay mehanike nadomjesti pomoću priče koja odskače od ostatka ponude.
Prije nego se dotaknem priče (šećer na kraju) par riječi o gameplay mehanici. Sve se i dalje svodi na QTE, ali u nešto suptilnijem obliku nego prije. HUD je i prije bio gotovo nepostojeći, ali su se tijekom svake akcijeske sekvence pojavljivale ikone gumbi koje je trebalo kombinirati točnim redosljedom da bi se scena uspješno kompletirala. U svrhu još veće imerzije pojavljivanje ikona na ekranu je svedeno na minimum, i većina toga se rješava pomoću desne analogne gljive i četiri osnovna smjera (gore, dolje, lijevo, desno) ovisno o situaciji. Već tijekom tutorijala djeluje intuitivno, npr. Jodie se nalazi na lijevoj strani ekrana i protivnik iz suprotnog kuta nasrće na nju, Jodie se priprema za napad i vrijeme se usporava dok njezina šaka putuje prema protivniku, dajući igraču dovoljno vremena da odluči što i kako dalje. U ovom slučaju je logično gljivu pomaknuti u desnom smjeru i aktivirati scenu uspješnog udarca, ali u slučaju krivog ili presporog izbora šamar popije igrač.
Već tijekom prve takve scene nakon tutorijala sam počeo žaliti za vidljivim ikonama, a razlog je vrtoglava akcija i nagle promjene kutova kamere tijekom kojih odluka nije uvijek kristalno čista. Tome doprinosi i činjenica da je uvijek samo jedan smjer točan, pa tako imate scenu u kojoj vas netko gađa određenim predmetom i prvo što vam padne na pamet je sagnuti se ili povući iza, ali Cage je odlučio da jedino kontranapad na leteći objekt funkcionira. Najbesmisleniji odabir. Isto tako ima scena u kojoj je Jodie stisnuta u kut i igrač mora odlučiti na koju stranu će se baciti da izbjegne udarac. Sa svake strane je čistina, ali HEJ, jedino je desna strana ispravna. QTE su sami po sebi lažan osjećaj kontrole, no to ovdje poprima sasvim novo značenje kada otkrijete da vaše akcije tijekom QTE sekvenci nemaju apsolutno nikakve posljedice. Očekivao bi čovjek da se nakon takve neuspješne sekvence nešto dogodi, neko grananje scene i mogućnost alternativnog završetka iste. Završili vi sve uspješno ili pak neuspješno, razlike nema, eventualno će Jodie pasti i gledat ćete animaciju dizanja prije nego se pokrene sekvenca koja bi se dogodila i da ste onu prije uspješno završili. Jednu takvu scenu sam namjerno ponavljao i tijekom akcije sam u potpunosti pustio kontroler da vidim što će se dogoditi, apsolutno ništa, razlika je jedino u trenutku dok sam trebao umrijeti. Igra je automatski prebacila na Aidena koji mi je spasio život i kao posljedica toga je liječenje Jodie u ulozi Aidena koje traje 3 sekunde i čak se koriste obje analogne gljive. Osjećaj napetosti i brige o liku se na taj način gubi, pogotovo u usporedbi s Heavy Rainom gdje smo bez likova mogli ostati u ranom stadiju igre. Na sreću pa nema puno takvih scena u kojima nastupaju nelogični odabiri tijekom borbe i zbunjujuća kamera, ali nedostatk pravih posljedica je konstanta.
Puno više slobode imamo kada kontroliramo Aidena, duhovni entitet koji je u mogućnosti prolaziti kroz zidove i općenito krutu materiju. Igrač gotovo u svakom trenutku može odabrati koga želi kontrolirati, a realna potreba za prebacivanjem u ulogu Aidena se javlja nakon što Jodie zapne u određenim situacijama koje su i neka vrsta zagonetki s očitim rješenjem. Ponekad je to neki objekt kojeg jedino Aiden može pomaknuti generirajući potrebnu silu držanjem analognih stickova prema iza i naglim puštanjem. Nešto poput telekineze iz perspektive radnom promatrača u fizičkom realitetu. Aiden ima i mogućnost zaposjedanja tijela drugih ljudi i preuzimanja kontrole nad njihovim akcijama. Nisu svi likovi podložni kontroli, samo oni čija aura je označena narančastom bojom. Ostale dvije sposobnosti Aidena su liječenje i davanje uvida u psihu i/ili pozadinu bića i objekata s kojima Jodie dođe u kontakt. Nakon kontakta i uspješno izvršene akcije slijedi nalet vizija i flashbackova koji vam objašnjavaju što se dogodilo s npr. mrtvim znanstvenikom u odjelu za paranormalna istraživanja.
Vizualno je najimpresivnija igra na trenutnoj generaciji konzola, bez ikakve sumnje, uz auditivno iskustvo koje je također na visokoj razini. Iako su vizuali impresivni, čuđenju mjesta nema. Bilo bi žalosno da igra bez gameplaya i napredne fizike ne izgleda odlično. Glatkoću izvođenja i guranje tih vizuala za stepenicu više u odosu na HR na istom hardwareu je vjerojatno uspio postići korištenjem letterboxing metode zbog koje 1/3 ekrana zauzimaju crne crte na dnu i vrhu ekrana, baš kao u ovom primjeru (http://i.imgur.com/Wz16Lzp.jpg). Cage je stari lisac i vjerojatno će to pripisati svom osebujnom stilu koji igri daje artistički štih, a teško se oteti dojmu da je to običan ekvivalent windowed modu u kojem ste prisiljeni igrati zbog boljih performansi. Motion capture je za svaku pohvalu. Oduševljava više i od L.A. Noirea, od facijalnih animacija pa do govora tijela zbog savršeno prenesenih i onih najsuptilnijih pokreta zbog kojih igrač može bez problema uočiti emocionalno stanje lika, iako nije niti jednu riječ izustio. Valja spomenuti i hrvatske titlove koji su odrađeni jako profesionalno.
Priča se vrti oko djevojke Jodie koja je od rođenja nekom vrstom astralne vrpce povezana s entitetom iz duhovnog svijeta ili jednostavnije s drugom dušom, a kroz igru nam je predstavljen pod imenom Aieden. Kroz period od 15 godina pratimo njene životne nedaće i suočavanje s rijetkim darom, a istovremeno i nerazdvojnim prokletstvom zbog kojeg od ranog djetinjstva ne može odrastati na normalan način. Slijed događaja se ne odvija kronološki i djelomična retrospektiva je svakako logičan izbor naracije, pogotovo jer ima dosta scena iz djetinjstva i tinejđerskih dana koje bi u suprotnom bile naporne. Većinom nakon nekog napetog chaptera slijedi povratak u dalju prošlost i daje uvid igraču kako je uopće došlo do određenih životnih situacija, i relativno dobro funkcionira.
Ipak, prikazati razdoblje od 15 godina na konzistentan način bez većih oscilacija je težak zadatak i upravo tu nastaju problemi. Počne dovoljno dobro da igrača zaintrigira i ima preduvjete za dobru emotivnu dramu s paranormalnim elementima. Sve je dobro dok u jednom trenutku ne počne žestoko usporavanje radnje nizanjem događaja koji nisu baš u službi priče. Tu prvenstveno mislim na scene koje se odnose na Joidein bijeg od vlastite prošlosti i susreti s beznačajnim likovima, kao i još neke pred kraj. Vizualno impresivni prizori koji nas bacaju s jedne eye candy lokacije na drugu, od snijegom okupanog grada do pustinje. Popunjavanje praznine između početka i kraja, a sve se odvija prema identičnom obrascu: malo razgovora, bavljenje dosadnim aktivnostima, napeta akcija, vrijeme predviđeno za EMOCIJE.
Razgovor je tu tek toliko da je, bez obzira koja se opcija odabere nema nikakvih posljedica, a kamoli dugoročnih. Sugovornik će samo izgovoriti drugačiju liniju teksta nakon čega priča linearno napreduje zamišljenim tokom bez ikakve mogućnosti razgranavanja. Pod dosadnim aktivnostima mislim na stvari koje će neki možda cijeniti zbog nevjerojatne posvećenosti detaljima. Primjera radi: Jodie ima prvi spoj u novom stanu i ajde ti sad panično čisti sobu prije dolaska lika na kojega želi ostaviti dobre dojmove. Vadi iz frižidera meso, reži rajčicu, bjesomučno drmaj kontrolerom da dodaš sol, papar i đumbir. Otuširaj se i odaberi outfit za večeru. Postavi stol, zapali svijeće i natoči vino, a igra će te nagraditi nekim mrvicama koje otkrivaju pozadinu ionako gotovo pa beznačajnog i površno okarakteriziranog lika. Jako puno vremena otpada na takve aktivnosti.
Nakon napete akcije obavezno slijedi emotivni dio, zaštitni znak Cagea. Njegov problem je što se previše trudi oko tih emocija i pokušava ih skoro pa nasilno utrpati u svaku moguću scenu. Neki dijelovi su uspjeli izazvati emotivne reakcije, ali samo oni usko povezani s Jodie i važnim otkrićima. Najgore je što kroz većinu igre empatiju pokušava stvoriti koristeći jeftine i najelementarnije metode, kao što je plakanje. Jasno mi je da dok imaš najbolji model virtualnih očiju i najvjernije dočarane suze to želiš istaknuti. Čak u početku pali i što se tiče emotivnog doživljaja, ali dok netko cmizdri u svakoj drugoj sceni onda to ima kontra učinak na igrača.
Još jedan od problema je interakcija s nebitnim likovima kroz dosta scena, koji su površno okarakterizirani i pojavljuju se jednokratno (samo u jednom chapteru) i prekratko da bi igrač s njima mogao ostvariti emocionalnu povezanost. Jedan od primjera je upoznavanje trudnice koja je beskućnik. Upoznao si ju prije 3 minute i jedino što znaš o povijesti lika je da ju je dečko tukao. Puca vodenjak i ajde, pripremi sve za porođaj i porodi random ženu dok kroz čitav proces doživljavaš neviđene emocije - doslovno, jer ih nema. Shvaćam u potpunosti na što je ciljao, metafizičke reference na rađanje, najuzvišeniji trenutak u univerzumu i slične stvari koje je podario igraču da bude dio njih, ali svejedno je to promašaj ako ne dopire do igrača na pravi način zbog gore spomenutih problema.
Ono što me od samog završetka igre muči je zašto se ime od Dafoe-a pojavljuje na igrinom coveru? Sveukupno se pojavljuje na kakvih 15 minuta kroz igru i ničim ne plijeni pozornost, osim činjenicom da je to Willem legendarni Dafoe glavom i bradom. To definitivno nije njegova krivnja, već je Cageov propust u scenariju i neiskorištavanje takvog ogromnog talenta i potencijala.
U mojim očima je Heavy Rain kvalitetnija igra samo zbog "jedne" stvari, građenje priče na bitnim događajima i likovima koji se protežu kroz igru od početka do kraja, razrađenija povijest i motivi istih. Beyond upozna igrača s bitnim likovima relativno brzo i kasnije ih jednostavno zaledi i drži u pričuvi, a kroz ostatak scena niza toliko spominjane nebitne likove za glavnu premisu. Počinje se bližiti kraj i konačno se sjeti izvaditi bitne likove iz naftalina da odigraju ulogu za koju su namijenjeni. Finalno otkriće u HR-u ne bi imalo ni približno snažan impact na igrača da su se stvari odvijale na ovakav način, a ima tu još dosta stvari koje ne idu u prilog Beyondu. Od katastrofalno čizi/klišej scena, pa do promocije igre u kojoj vaša svaka odluka ima utjecaj na konačni ishod, a na kraju se svodi na odabir u zadnjem chapteru jedne od ponuđenih opcija baš kao u milijunaš kvizu.
Cage voli jako isticati posebnost svojih igara te je jedan od najstrastvenijih zagovaratelja filmskog iskustva s fokusom na emocije, likove itd.
No baš i nisu toliko posebne kao što on misli, postoje ljudi koji su im sa svojim prošlogodišnjim naslovom na mnogim područja očitali lekciju. Mislim na Telltale-ovu avanturu The Walking Dead. Osim tematike, koncept je gotovo identičan. Malo slobode, puno QTE, važni odabiri, međuljudski odnosi, emocije... Samo što u TWD svaka odluka ZBILJA utječe na razvoj i grananje događaja od samog početka, dijalozi i odabiri tijekom istih utječu na način na koji nas sugovornik doživljava i zauzima određeni stav, psihološka karakterizacija likova i motivi su dublji, a emocije bez previše truda (da se izrazim boksačkim žargonom) bacaju Cageov zadnji naslov u teški knockdown i to je ono što najviše boli.
Priča i tematika Beyonda mi se u suštini jako sviđa, ali jednostavno ne dolazi do izražaja na pravi način, a uz ovakve glumačke face je potencijal bio ogroman. Svejedno jedva čekam QD-ov novi projekt u nadi da će si Cage uzeti manji zalogaj ili zaposliti stručnije ljude za rad na scenariju. Ne u smislu pisanja, već organizacije njegovih ideja na bolji način. Cijenim njegov rad, ali dodatna pomoć bi mu dobro došla. Jer da je on takav genijalni režiser i scenarist kao što gameri misle, onda se ne bi zadržavao u gaming industriji, već bi u Hollywoodu snimao filmove. Dobre ideje same po sebi malo znače, važna je realizacija, a ipak najvažnije od svega subjektivni ukus igrača/promatrača i teško je svima udovoljiti ;)
-
Dok krećem pisat ovaj tekst igra je pređena, ali dojmovi još nisu slegnuti nego su vrući te ni sam neznam kakva će biti završna zaključna rečenica odnosno svukupan dojam. Jedan sam od velikih fanova Quantic Dreamovih igara i jako mi se sviđa njihova različitost od ostalih developera igara u tome da ponude unikatnu viziju igre u službi emotivne priče i filmskog iskustva. Drago mi je da sam odigrao sve igre iz QD radionice i moram priznat da mi je drago što su sve tri igre u dodiru sa paranormalnim aktivnostima. A sada ću objasniti i zašto. Jako je teško i riskantno udjeliti i postaviti pred širu publiku, materiju koja nije dostupna i u širokoj upotrebi, nego naprotiv; nešto čemu se 99,99% populacije nikada neće ni približiti, barem ne u bližoj budućnosti, a da sve to ima nekakvu smislenu priču. U sva tri nastavka priča sa paranormalnim pije vodu, ukoliko se možete poistovjetiti sa tim svijetom u kojem te stvari postoje. Ukoliko vam taj svijet mašte ne paše, u startu se pojavljuju predrasude.
Neznam dal bi igru častio epitetima u vidu audiovizualne prezentacije, jer mogu biti samo slatkoriječiv za što mi se često prigovara. No igra je zaista nešto najbolje od grafičke mogućnosti na konzolama "zasada" svih generacija. Ekspresije lica, govor iliti lip sync, kretnje lika, fizika svega u smislu interakcije, ma svaki segment igre u vizualnom smislu je da ti pamet stane. Niti jedna igra me nije toliko grafički impresionirala kao Beyond. Jako često sam pomislio; nemoguće da se ovo vrti na PS3-u. No ima jedna caka zbog koje je sve to kudikamo lakše bilo, a zove se letterboxd tehnika, u kojoj je oduzeto 1/3 ekrana kako bi se igra glađe izvodila i moram priznati da mi uopće nije smetalo. Da nebi svi hvalospijevi išli na grafiku, moram prije svega pohvaliti sve glumce koji su radili na igri kao i motion capture tehniku koja izgleda kao čudo neviđeno. Ellen Page i Willem Dafoe, kao i sporedniji likovi u igri su napravili fantastičan posao glumom, no ni ne čudi budući da su glumci sa sjajnim iskustvom. Ellen Page me toliko impresionirala svojom glumom da se ne sjećam kada sam se toliko emotivno vezao za nekog lika u igri. Doslovce sve emocije koje ili kaže ili zadrži za sebe igra to može osjetiti i poistovjetiti se s njome. Fantastičan posao svih glumaca i kapa do poda QD-u na izboru istih. Još samo da se dotaknem toga da se jednostavno nemogu složiti da je Willem Dafoe premalo vremena u igri i da igra premalu ulogu, naprotiv sjajna je njegova uloga od početka do kraja.
Ono što mi se nije svidjelo i s čime sam se borio tokom cijele igre, preskakanje scena i konstantno vraćanje u prošlost, pa u budućnost, pa u prošlost, pa opet u budućnost. To stvarno nebi bio problem da ta tranzicija ima nekakvog smisla, tj. da tok radnje ide ka drugom, pa da se zbog posljedice ili uzroka mjenja vremenski preriod. Ovako to izgleda poprilično kaotično te stvara (barem meni) nekakvu nervozu u shvaćanju same priče. Nisam imao problem sa radnjom u tim svim scenama, niti sa likovima, koji su bili tek tu da popune prazninu u Jodienom životu. Shvatio sam ih kao sporedne i logično mi je bilo da se ne vežem za njih budući da nisu pretjerano vezani za priču oko koje se sve vrti. Ti sporedni likovi oko kojih se igra ne zadržava puno, su točno toliko dugo tu da okarakteriziraju sve Jodieine stavove i poglede na život i na ljude koje susreće. Tako vam je igra bezuvjetno približila Jodie da shvatite tu muku, žrtvu i"prokletstvo" koju nosi na svojim plećima. Dok sam kontrolirao Jodie i birao odluke koje mi se nude, poistvojećivao sam se s njezinom dobrotom, ali i oprezom. Tako da sam ju kontrolirao nekako zaštitnički, kao što povrijeđene osobe imaju oprez i drže distancu prema ljudima koji im prilaze. Kontrola Aidena kroz igru je ono što je dalo nekakvo osvježenje u odnosu na ostale, tj. prijašnje QD projekte. Puno više interakcije sa okolišem i donekle kompleksnije kretanje kroz igru nego prije. Moram priznat da sam sa guštom vodio duhovni entitet, za razliku od Jodie, koja mi je nebrojeno puta tokom akcijskih scena, jednostavno bila teška za kontrolirat, ali samo zbog besmislenog propusta Quantic Dreama. Nekad jednostavno neki potezi odnosno QTE nisu logični. Možda vam naizgled logično da skrenete lijevo ili desno, ali igram uvijek ima samo jednu dobru stranu, pa kada nešto pada na vas, vi ćete lijevo ili desno i kad odaberete lijevo igra vas prekida i sljedi vraćanje pozicije zbog toga što je samo desna strana bila prava. Isto tako kod kontriranja nekih udaraca, logično je da vam potez ide prema tome, ali je i logično kada nekakav objekt leti prema vama, da ga amortizirate odnosno da ga propustite u točno tom smjeru u kojem leti, ali igra besmisleno prizna da i na te leteće objekte idete kontra napadom, dakle ususret toga. I stoga kontrola u igri u akcijskim scenama nebrojeno puta je kaotična i tu je trebalo uložit puno više logike i truda. Na sreću toga nije puna igra i ne utječe toliko na ukupan dojam o igri ili kvaliteti iste.
Sama priča i i sve vezano za Jodie i Aidena mi je pun pogodak. Baš imerzivno i posebno iskustvo (s kojim sam doživio jako emocionalno poistvojevćivanje), odnosno putovanje kroz njezin život u 15 godina. Sve mi ima smisla, osim što sam pomalo izgubljen u onom periodu kada je bila beskućnik. Igra se bavi emocionalnim padovima, političkim zavrzlamama i aferama, preispitivanju ljudskih vrijednosti i pohlepom, zlobom i lojalnošću, ljubavi i poštivanju. Sve u službi priče mi je fino sijelo, pa čak i Amerika Big Boss story, zbog toga što je to surova realnost. Sve je usko povezano i neznam što bi u cijelom scenariju trebalo promjenit da se zadovolje svi ukusi. No uvijek će biti cijepidlaka. Thergothon će Thergothonati, Shimmy će Shimmati, a Cole će Colati. Na svakom je igraču da na svoj način doživi priču i da da svoj sud koliko ga zadovoljavaju ili ne QTE koncept igre kao akcijsko filmsko iskustvo. Moram priznat da mi je Heavy Rain nešto bolja igra, jer je kompletnije iskustvo. Što zbog nevjerovatne činjenice da igra ima 5 različitih završetaka, što zbog toga, da možete likove izgubiti u naranijim stadiju igre, a možete ih sve sačuvati i imati nevjerovatno različite krajeve i dojmove cijele priče. Beyond: Two Souls nije igra za svakoga, pogotovo ne ljude koji preziru QTE evente, a QD koncept igara ih nimalo ne privlači. Meni se svidjela igra i oduševio se iako ima svojih mana, te ću je još najmanje jedanput preći. Unikatno iskustvo koje svakako preporučujem.