The Squid and the WhaleLignje sam jeo, a kitove nisam niti vidio uživo niti znam da li se uopće jedu. Možda negdje na istoku, jer tamo jedu i male žirafe. Kako god, to ništa neće utjecati na moju analizu filma. Budući da je ustaljeno pravilo da se u tekstovima esejističkog tipa prvo kreće s nekim osnovnim činjenicama vezanim uz objekt koji se opisuje, tako ću i ja lagano krenuti tim putem. Glavni frajer koji stoji iza ovoga filma je Noah Baumbach, objektivno gledajući još uvijek nepoznat redatelj nešto široj filmskoj publici. U filmske vode ulazi 1995. komedijom Kicking and Screaming, a nakon toga slijedi još par njegovih značajnijih uradaka među kojima najbolje kritike dobiva upravo The Squid and the Whale. To je kratka autobiografska tragi-komedija s otvorenom kompozicijom o obitelji Berkman iz Brooklyna na koncu 20. stoljeća. Glavnu glumačku postavu čine Jeff Daniels (Bernard), Laura Linney (Joan), Jesse Eisenberg (Walt) i Owen Kline (Frank). Ukratko, priču pokreće razvod Joane i Bernarda koji najteže pogađa njihovu djecu Franka i Walta (Noah Baumbach). Frank želi živjeti s majkom, a Walt s ocem. Sve će to dovesti do nesuglasica i simpatičnih oblika devijantnosti kao na primjer Frankovo ejakuliranje po knjigama iz školske knjižnice.
Priča na prvu zvuči dosta tužno i tragično, što i jeste točno, no sve je to donekle razrađeno u komičnom duhu. Međutim, Eugene Ionesco (francuski dramatičar) bi rekao „Što se mene tiče, nikada nisam shvatio razliku koja se pravi između komičnog i tragičnog. Budući da je komično intuicija apsurda, izgleda mi beznadnije od tragičnog. Komično ne daje izlaza. Kažem beznadno, ali ustvari ono je iznad ili ispod očaja i nade.“. Moram priznat, vrlo interesantno razmišljanje koje bi se moglo prenjeti i na ovaj film. Ono što bih zaista htio naglasiti jeste kompleksnost priče. Jer unatoč kratkom trajanju, film daje zaista mnogo otvorenih pitanja i problema o braku, ljubavi, roditeljstvu, rastavi te ostvarenju samih pojedinaca kroz prizmu razuma i osjećaja. Karakterizacija likova je iznimno dobra. Iako najmlađi, možda najkarizmatičniji u cijeloj ovoj priči je Frank zvani Pickle. Njegova uloga u filmu je u isto vrijeme komična, tužna i apsurdna. On stavlja kikiriki u nos, pije alkohol, psuje, ostavlja svoje sjeme po knjižnici i ormariću svoje simpatije. Ostale likove nema baš potrebe posebno izdvajati jer svi su oni više manje tragičari neusklađenog života koji traže sami sebe. Gluma je isto tako odrađena na visokom nivou, s uvjerljivošću i bez patetike, a Jesse Eisenberg je jedan od onih glumaca koji iz filma u film imaju neki svoj karakterističan i prepoznatljiv nastup. Što je najvažnije, film ni u jednom trenutku nije dosadan.
Eto ga, što još reći nego da ga pogledate, a za to imate i više nego dovoljno razloga. Možda vam se svidi i Jesseova obrada kultne pjesme Hey You od Pink Floyda ili se jednostavno pronađete u nekom od likova.
_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slobodno recite što mislite, ovo mi je prvi duži tekst o nekom film jel... Moglo se tu još štošta dodat, al pošto su još probe pa hajd,,,
