U suštini, duša. jel? To se slaže s mojim nadasve čudnim ali i iznenađujuće točnim zaključkom da na neki način uvijek igre sa ružnom grafikom, općeprihvaćeno imaju dušu...hm. Prenesimo to na filmove 
Igre imaju drugi neki problem. Dok stare 2D igre mogu i dan danas izgledati jebeno i retro i šta sve ne i imat neki šarm (ponajviše zbog art directiona), prve 3D igre izgledaju zakurac. Odnosno, jako su loše ostarile.

A element duše je kompleksniji. Jer, nostalgija je kurva.

Verujem da će se tola recimo sa suzom u oku za dve tri godine sjećati Crysisa i govorit kak je imao dušu dok nove igraju nemaju.

Al, ipak, nekako mi je neosporivo da određene igre ili filmovi jednostavno imaju dušu. Što, po meni, samo znači da su prešli neku imaginarnu granicu i mogu se smatrati umjetnošću. jel