Nebi stavio Odiseuj možda među filmove koji meni imaju dušu. Al bi definitivno stavio recimo umri muški. Ili malu mis amerike.

Sjebano je i ful subjektivno fkors. Al, isto tako, nije samo duša jedini uvjet prelaska te granice.
i naravno. nostalgija. Iako, razlikovati nostalgiju od doista nečega odličnog nije teško. Samo odgledaš/odigraš ponovno film/igru kad si malo zreliji. I, ak si imaš snage priznat, shvatiš neke stvari.

Nije teško, slažem se.
Ali, svatko valjda ima neku/i igru/film/strip/šta god koji je objektivno govno al ga obožava zbog nekih rendom sentimentalnih il nostalgičnih razloga.

Doduše, ima i ona neka stara izreka; never meet your childhood heroes.

Jer to obično ispadne dost razočaravajuće. Eto, primjer je biver i gledanje godzile.
