Staroj gardi šutera falila je jedino ovakva organska grafika kakvu danas imamo.
Često se pojavi nostalgija prilikom igranja današnjih šutera koji su izgubili dušu tamo negdje kako je Mzehn rekao, pojavom modernog COD-a.
Mislim da sam nakon prvog Black Opsa, pokrenuo originalni Medal Of Honor AA i ostao zapanjen koliko ta igra pojede ove naslove, što atmosferom, što jednostavnom gameplay mehanikom te kretanjem kroz igru bez mapa, pomagala i indikatora. Danas igre se trude biti filmovi i to nebi bilo ništa loše, jer svako teži tome da dobije što imerzivnije iskustvo od igre, samo problem leži u tom što u većini slučajeva pati gameplay koji je u gamingu najvažniji segment zabave. Najveći problem danas je poglupljivanje i prilagođavanje igara masama, tako da i petogodišnje dijete nebi imalo problem s bossom, jer će nakon trećeg pokušaja uspjeti svladati prokleti QTE. Igre koje nam dolaze kao na traci recikliraju druge igre, igre u svojem serijalu pa se dešava da rijetko koji studio novim nastavkom ponudi nešto novo, nešto sviježe.
Srećom svake godine se pojavi par dragulja koje neutraliziraju ovo sivilo koje se nadvilo nad modernim igrama, te ih cjenimo kao nekad igre koje su izazivale strahopoštovanje. Ono čega više nema su kultne igre, koje se igraju godinama. Danas kako god dobra igra bila, kada prođe aktualan hype i slegne se prašina oko igre, gotovo da se nitko ni ne sjeti iste. Time mislim da je termin kult za igre ovog doba stvar prošlosti. Dobra priča u današnje vrijeme je rijetkost, što je prije bilo pod normalno, jer su nekad vjerovali ili ne mlada generacijo, priče prodavale igre, a ne Crysis grafika.
Današnjim igrama po mojem skromnom mišljenju jedino fali više osjećaja za detalje, priču i više osjećaja zadovoljštine prilikom gejmanja.
Lažan osjećaj koji je često prisutan kod WOW trenutaka cut scena ili animacija često su način da se oduševi igrače, umjesto da se više pažnje posvetilo gameplay detaljima koji daju pravi osjećaj zadvoljštine. Automatsko regeneriranje zdravlja, indikacije smjera pucanja na lika kojeg kontrolirate, pomoćni putokazi kretanja i razno razni wall hackovi, samo su pošast današnjeg gejminga. Sjećam se kada sam prije desetak godina znao zapesti na Tomb Raider levelima po tjedan dana rješavati jednu jedinu zagonetku, jer tada nije bilo interneta, you tuba, tada vas igre nisu vukle za ruku kao što je to danas slučaj. Tada je dobar level design značio vizualno stilski dopadljivu mapu, uz koju je kretanje koridorima zamišljeno na više načina i alternativnim rutama. Danas upalite BF3 kampanju i poginete zato što ste otišli u kontra smjeru od zadatka koji vam je zadan. Te stvari se daju lagano ispravit, no pitanje je koliko developera to želi? Koji to žele novac bez obzira na kvalitetu završnog proizvoda, a koji ipak žele svoje ime opravdat dobrim proizvodom i ponudit kompleksnost i inovativnost. Na sreću postoje igre kao nedavo izašli BioShock Infinite koji kombiniraju next gen sa old skulom na fantastičan način, pritom ne gubivši ništa. Situacija će se popravit kada developeri shvate da njihove igre igraju ljudi koji imaju više znanja i intelegencije od jednostaničnih organizma te da se mogu potrudit bez glupih pojednostavljenih pomoći (hintova, putokaza, QTE i mapa) završiti igru.
