Dvoje se mladih katolika vozilo na vlastito vjenčanje, no doživjeli su prometnu nesreću i poginuli.
Budući da su bili dobri katolici, završili su u raju. I sad, budući da se nisu uspjeli vjenčati na ovom svijetu, pitali su svetog Petra mogu li se onda vjenčati u raju.
“Dobro pitanje”, reče sveti Petar, “ali nemam pojma. Još me nitko to nikad nije pitao. Morat ću provjeriti; pričekajte malo.”
I čekaju oni; čekaju mjesec, čekaju dva; svetog Petra nema i nema. No dok su tako čekali, raspravljali su o pozitivnim i negativnim stranama braka, a posebno o njegovoj trajnosti, vječnosti, čemu već – i pobojali se: a što ako brak ne uspije? Na ovom ih je svijetu barem smrt mogla rastaviti; u raju toga nema.
Istekao tako i treći mjesec; vratio se sveti Petar ozarena lica: “Dobre vijesti! Možete se vjenčati!”
No mladi ga par odmah zaskoči pitanjem: “A ako ispadne da si ne pašemo? Možemo li se onda razvesti?”
Na to sveti Petar, crven u licu, baci svoju knjigu na pod urlajući: “PA JESTE LI VI NORMALNI? TREBALA SU MI TRI JEBENA MJESECA DA PRONAĐEM SVEĆENIKA; KOLIKO MISLITE DA ĆU TRAŽITI ODVJETNIKA?”
