da se polunadovežem na grgu. gledao maloprije neku emisiju o kao najtežim poslovima u srednjem vijeku.
ono, posao izgradnje katedrale koji je MINUS PECTO manji od nezz, izgradnje piramida. a opet, na tom poslu radilo je desetak tisuća ljudi kroz 70-90 godina kolko je trebalo da se to izgradi. i ono, opasnost posla jer realno bolio ih je kurac za nekog tam mirka iz šćitarjeva oće past sa skele i umrijet. mislim i danas se rade opasni poslovi, ali taj BOLI ME KURAC ZA RADNIKE stav je baš ono đubretarski nekad bio. nula zaštite su imali, stvari su se rušile na dnevnoj bazi, ljudi su ručno, bez ičeg gasili vapno i umirali trujući se monoksidom. a crkvu je bolio kurac, samo neka se izgradi. a isto tako, i ljudi su bili ponosni što rade na KATEDRALI jer ono, rekli su im da će sigurno u raj sada.
nezz, ta zamisao da od 20 godine do smrti radim na nekoj građevini koju neću vidjet kraj. i moj sin također radi na tome. možda i njegov sin. depresivno. baš ono - jebote depresivno kolko su nula izbora ikakvog tad ljudi imali. i znanja. i BOG JE NAJVEĆI sranja.
nezz

a onda opet, izgradnja piramida. gledao sam puno tih dokumentaraca. ja ne znam, ali neki put stvarno nemam pojma kako su oni to izgradili. ok, katedrala, par tisuća godina kasnije, znanje, STROJEVI, a ova ekipa u egiptu. što, kaj. miljuni robova. jebemti križ kako je to negdje bilo naporno govno. ono ne bi se čudio da današnjeg random čovjeka jedan dan staviš u to doba na izgradnju piramida i da frajer umre od muke. doslovno guranje kamena od 5 tona na balvanima kilometrima od rijeke do gradilišta. i tako svaki dan. kriste na križu jeza me hvata...