Ali koji je uopce kurac s tim ambicijama i NAPREDOVANJEM. Ne smije li covjek nekad biti sretan s onim sto ima i gotovo
Pa nitko ne spori nekome biti sretan n šit.
Al mene takvo stanje čini nervoznim i depresivnim jer se nemaš više kome dokazivati, probijati, napredovati. Sve jednostavno...biva. Tlaka mi je to. Dosta ljudi je nejasno i čak djetinjasto takvo ponašanje, al ja ne mogu protiv sebe. Familija me nikako ne može shvatiti, čudan sam im.
Prošle godine sam par mjeseci imao projekt/posao od 9k kuna + free vikende bez šefova gdje sam radio ful malo i ono, odgovornost li-la. Ništa tragično. Pregledavao bi priloge i definirao workflow za rad. Kad znaš čitati sliku i pratiš tehniku, onda je to stvarno pizdarija. Tražio sam neki drugi projekt da me premjeste jer mi je bio bed što mi je posao prelagan i što ne vodi nigdje ka NEČEM VIŠEM i što 'premalo' radim.
Sad mi je sve nepredviđeno, novo, pitanje je hoću li uopće moći ovo odrađivati kako spada, ugovor mi je samo na godinu dana, ništa nije 'sigurno'...al that's the fun. Izazovi. Nove stvari. Meni je jasno da bi velik broj ljudi bio sretan s nečim stabilnim al mene je u praksi do sada takvo što jednostavno činilo nesretnim.
Kriteriji, jel. Iako bi ponekad volio da se skuliram i simply uživam u ovom što imam. Al nemam hejta spram ikog jel.