/
Po vama
koja je granica kada čovjek odraste?
Granicu se može odrediti snovima/maštom/željama. Kad pojedinac više ne maštari o stvarima koje su nemoguće, već na tom području stane raditi kompromise; to su prvo znakovi odrastanja. Prosječan maštoviti klinac zamišljao je sebe kao heroja koji spašava svijet/ženu, sebe na samrti ili čak još bolje, poslije smrti, i naravno, redoslijed tuđih fantazija kojih bi i sam želio biti dijelom. (knjige, stripovi, filmovi)
Da grubo to skratim, zamišljaju se nemoguće stvari iz perspektive odraslog čovjeka.
Odrastao čovjek mašta o socijalnoj prihvaćenosti. O novcu. O uspjehu u društvu. Sve se to i dalje filtrira kroz maštu pa dobiva posebnu konotaciju koja je opet nerealna, no znatno realnija od maštanja o spašavanju svijeta.
Razlika je u tome jer kao klinac, zamišljaš stvari koje su tebi zanimljive zbog tebe samog i tvog tadašnjeg pogleda na svijet. Vremenom, maštu prisilno prilagođavaš okolini koja te okružuje, ili za koju želiš da te okružuje, te time automatski mijenjaš svoje želje i htijenja.
Postoji uopće nešto što je odrastanje?
Zavisno iz koje perspektive se gleda. Krajnji period odrastanja mogle bi biti kasne dvadesete, kad čovjek postepeno tupi na svim osjetilima. Sporije uči, lošije pamti. Okus, miris i ostali podražaji su sada dalji i nisu toliko intenzivni. Manji je broj stvari koje mogu impresionirati pojedinca. Javlja se ta ravnodušnost i nezainteresiranost za stvari od kojih pojedinac nema koristi. Jer, razmišljanje odrasle osobe i jest prilično pravocrtno - imam li koristi od xy ili nemam, i hoću li na to i to utrošiti vrijeme i energiju.
Klinci su generalno puno znatiželjniji i puno više skloniji eksperimentiranju. Odrasli ne vole bezveze trošiti svoje vrijeme.
Naravno, sve ovo događa se različitim ljudima u različitim periodima života. Nekom prije, nekom poslije. Možemo reći da odrastanje postoji, ako pod odrastanje smatramo prestanak divljanja hormona u pubertetu.
Jel dobro, loše i u kojoj mjeri?
Opet perspektiva.
Kod klinaca je rutina prilično burna iz više razloga.
Vrtić, škola, puno prijateljstava i neprijateljstava, prve simpatije, isprobavanje svega je jebiga, novo itd itd. Svako iskustvo je prilično pamtljivo, sve dok se ne ponovi bezbroj puta. Kod odraslih nije tako. Netko tko žudi za konstantnom promjenom će odrastanje smatrati lošim, jer mora djelovati i prizivati nove stvari i nova iskustva da bi uopće imao privilegij doći do te konstantne promjene.
U svijetu odraslih to zna biti prilično zeznuto.
Nekom pak jednostavno neće odgovarati SVIJET ODRASLIH. Rutina. Posao koji ne žele raditi. Obaveze i odgovornost. Samo neke od stvari koje se asociraju s odrastanjem, jel.
Dobro je jer se osoba oblikuje i zna, ili barem ne zna, što želi. To su sve dosta dobre stvari koje bi u nekoj teoriji trebale voditi ka ispunjenju i osjećaju neke svrhovitosti. Za nekog je to podizanje djece. Za drugog otvaranje vlastite firme i uspostavljanja sebe na vrhu nečega. Za nekog to može biti i branje jagoda u Norveškoj. Poanta je, 'odrasli' ljudi najčešće znaju što žele, dok se kao mlađi jako često traže i nerijetko nailaze na zidove. Srećom eto, dok si mlad imaš energije za uspone i padove. Što si stariji, ta energija te napušta.
/
tl;dr
Odrastanje je kao vjenčanje Života i Svijeta koji nastanjujemo. Život je predivan. Svijet je smeće. Dijete koje dobiju je odrasla osoba.
