A ono, jebiga, ne znam
Ja sam s jedne strane još uvijek klinac koji uživa u nekim sitnim pizdarijama, dok s druge moram donosit odluke koje "samo odrasli" donose.
Ali recimo da sam najviše "odrastanja" osjetio u onom trenu kada sam po pitanju financija i smještaja postao neovisan od roditelja.
S time da neke stvari ne bi htio još prakticirat, sjećam se kad sam počeo s curom živit jedno vrijeme, ono, povučeš neke navike koje su tvoji roditelji imali, počneš živjet taj "odrasli život" koji smara. Dobro pa je trajalo kratko.
Iako, fali mi ono razdoblje prije, jako
. Očekivanja društva su manja dok si klinac. Isto društvo te konstantno gura i, na neki način, formira, što postaje naporno, ono.
Uspjeh, stan, auto, posao, djevojka, izlasci, cipele, odijela.
"imaš 25 godina i još uvijek nemaš auto!?"
- da
Ne znam, trenutno ne gledam na sebe kao jednu full core odraslu osobu, niti se u tome vidim za pet godina.