Ponukan cjelodnevnim slušanjem Louisa i 'Moj život je moje blago', eto, sjetio sam se moj život jest moje blago. Puno uspona i još više padova, ali moje. =)
Let's Listen: Final Fantasy X - Theme Of Mt. Gagazet (Extended)Skoro će godinu dana da sam došao ovdje i napustio RH... i toplo se nadam da ovaj topik barem donekle može nekom pripomoći u odluci da ode u nepoznato ili pak ostane doma - obje su dobre opcije ako su iskrene.
Nisam apdejto od rujna! Dogodilo se svašta, probat ću nekim redoslijedom.
Prvenstveno, ostao sam na ta dva freelance posla u Fujiju i toj maloj firmi di sam svadbe montirao. Pomalo mi se i duh slomio negdje u to vrijeme jer su svi projekti na kojima sam radio propali ili otišli u stagnaciju... al po redu.
Prvo što sam htio je naći neki freelance posao koji mogu raditi ili od doma ili nešto bliže. U Fujifilmu je bilo ok, al ono. Putovati svaki dan po 3-4 sata, radiš 10-12 sati, slobodno vrijeme zapravo i nije slobodno. Ušao bi u onaj stari ritam gdje samo radiš radiš i onda kad i dobijem slobodan dan toliko sam izmučen i naviknut na posao da uopće ne bi znao što raditi na taj slobodan dan. To je grozno, a kako sam prestao piti, pušiti, gejmati i sve ostalo baš i nisam imao nekih užitaka. Samo ono, postojanje u surovoj utrci za novcem... bljah.
I tako sam počeo opet tražiti neki drugi posao, makar na kratko. Tako sam trebao raditi ko assembly editor za jedan gay drama film, i to u montaži (firmi) gdje se montirao Mr. Nobody! (meni inače jedan od dražih filmova) Čak sam pomislio HEJ SUDBINA RADIT ĆU OVO. Al naravno, nije me uzelo jer sam (idiot) iskreno rekao da mi nije cilj biti montažer u životu i iako sam im se svidio i sve, nikom ništa.
Onda sam dobio posao online writera za- pornografski sajt. Ovo sam radio 2 dana i rekao da ne mogu više. Jedno je upaliti pornić na netu, ali doslovno gledati te videe i pisati opise koji moraju biti maštoviti i primamljivi, ugh... gadljivo mi je uopće prisjećati se toga. Jednostavno ima nešto odvratno u tome, pogotovo što sam prije toga dosta istraživao o sex traffickingu i pornografskoj industriji i nekako sam sve povezao u jednu ne baš lijepu cijelinu... Taj porno sajt je inače držao jedan frajer i imao je brdo videa koji su tamo hostani ali bez ikakvog opisa. Mislim on je bio jako profesionalan, sve s tim SEO templateom za pisanje ko što novinari imaju na portalima, koristi tu i tu riječ toliko i toliko puta itd...
Naišao sam i na taj video igre projekt gdje su tražili nekoga za razvijanje priče i mislio to raditi pored svega ovoga jer je naravno, neplaćeno dok ne izađe na Steamu. Frajer se zove Peter i ima ok ideju za monetizaciju igre (steam jel) iduće godine, tj. ove. Razlog zašto mi se ovo jako svidjelo je što isti taj Peter predaje neki predmet (mislim design igara ili nešto) na collegu. Za 150 CAD mjesečno dobije cijeli facility sa mo-cap tehnologijom, render farmom i ostalim blagodatima koje pripomažu da igru napravi ako spada. Inače je riječ o igri u zatvoru gdje protagonist mora djelovati po taskovima između tri bande... kako bira zadatke tako se razvija priča, ala Fahrenheit.
Zanimljiv je i način na koji to radi, tim mu je iz cijelog svijeta. Nije to ništa neobično danas, al eto, bilo je interesantno vidjeti ljude iz Australije, Portugala, Brazila, pizde materine ne znam ni sam. Počeli smo raditi ali sam nakon mjesec dana odustao jer jednostavno sam zagrizao prevelik zalogaj - pored svega što sam paralelno imao još i to... mislim prijavio sam se za neki freelance posao da mogu otpiliti svadbe i to, al svidjelo mi se al bla. Ništa na kraju od toga. Ostao sam na ova dva posla, a zadnjih tri mjeseca samo u Fujiju.
To sam rekao bezbroj puta u ovom topiku, ali valjda nije zgorega još jednom ponoviti kako su Kanađani najdosadniji ljudi na svijetu. Isto tako i s kolegama na poslu, nisam se baš s nikim zbondao jer jednostavno em nisam imao volje em oni kao takvi su jednostavno bili preplošni, hrpa stereotipa u svakoj osobi. Bila je ta jedna interesantna azijatkinja gejmerica pa bi s njom pričao o pokemonima, anime, kako se rade origamiji i takve gluposti.
Zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno čitam, pogotovo otkako sam u Fujiju jer dosta putujem svaki dan i ono, što ću drugo nego čitati. Zadnjih par tjedana sam čitao i na poslu
potajice jer mi je bilo totalno svejedno hoće li ne znam vikati na mene ili OH NE DATI OTKAZ. Nisu me skužili, a ovo s čitanjem spominjem jer eto toliko mi je bilo zanimljivo na poslu da sam ČITAO jebote.
Kako sam ovaj put imao popodnevnu smjenu navečer su me dio puta vozili Qasim i njegov otac - Pakistanci. Nisam puno znao o njihovoj kulturi al ako je suditi po njima zbilja je riječ o ugodnom narodu. Mrze Kanađane (automatski plus
), dosta su nastrojeni na obitelj i te šeme i imaju taj običaj, tj. nemaju običaj međusobnog darivanja. Ne znam je li to uobičajeno među muslimanima, ali eto, kod njih je to bilo dosta izraženo. Baš mi je pričao Qasim da se uopće ne daruju, kad sam im dao Bajaderu (hrvatski ponos!) dosta su neugodno odreagirali - mislim pozitivno ali vidi se da nisu naviknuti na to. I jedan mali fun fact - kod njih se starije osobe naziva ujakom. Kao što je kod nas barba ili gospodine a na engleskom sir. I ujak se na punjabiju izgovara - ćaća. =)
Od dosadnog posla još da spomenem i tog frajera iz Amerike koji se bavi marketingom jedne obitelji draguljara. Frajer je dosta mutan i malo me upoznao s detaljima draguljarske mafije u USA.
U principu cijelo tržište drži nekoliko obitelji, doslovno ko mafija samo legalno, odnosno polulegalno. Njegov posao je bio specifično organizirati zatvorene aukcije s bogatim ljudima i slavnima koji onda kupuju te dragulje i tu se vrti ozbiljna lova... naravno aukcije su zatvorene jer nema poreza. Završio je u Kanadi jer je bankrotirao jer tvrdi on, posao nije ko nekad, recesija blabla, ulozi su veliki i klijent mu duguje stotine tisuća dolara itd. Cijela ta draguljarska shema je baš mafijaški nastrojena, više funkcije smiju obavljati samo članovi obitelji, neke funkcije doslovno naslijediš po bloodlineu.
Van posla malo sam još istražio Toronto i okolicu. Bili smo na slapovima Niagare, više manje očekivano. Sve okolo je ko luna park s hrpom debelih Amerikanaca i stvari za trošenje novca. Sami slapovi su predivni, stvarno predivni i moćni, pogotovo kad si na brodu i ulaziš u njih. Imao sam tu kabanicu koju nisam htio nositi jer hej! - idem ja, DIJETE PRIRODE, okusiti kako je to biti blizu slapa, ne može bti strašno... naravno, smočilo me kompletno. Biti u blizini tih slapova je dosta upečatljivo iskustvo, doslovno ne možeš gledati ispred sebe koliko vode štrca uokolo. Pomisli čovjek odmah na sve te jadne mornare koji zapadnu u takvu oluju jel...
Bio sam i u tom velikom SVIJETU AKVARIJA, ništa sad spektakularno al oduvije sam htio hodati tim akvarijima i da iznad mene plivaju morski psi. Mazio sam male morske pse i raže i neke čudne ko TRILOBITE, bilo je baš kjut. Od novih gastronomskih avantura
izdvojio bi nepalsku i himalajsku kuhinju. Baš posebni okusi koje uopće ne mogu opisati i s kojima sam se prvi put susreo u životu. Doslovno eto, nemam riječi kako ih opisati i s čim usporediti, jako ukusno, specifično, ako budete u prilici - probajte.
Dva puta sam pokušao uloviti polarnu svjetlost ali to je dosta zeznuto jer trebam otići van grada (neon) da bi išta vidio, a kad su i bile aktivne oluje uvijek bi bilo -18. Oba puta sam vidio, ali više nazirao na horizontu nego ono ko na fotkama. Ima taj rezervat 30 km od Toronta baš namijenjen za gledanje zvijezda - probat ću to vidjeti jer eto, želim to vidjeti kad sam već ovdje.
Hladnoća, da. Očito je to neki fenomen u hrvatskim medijima jer me moji svako toliko pitaju JESI LI DOBOR JE LI TI HLADNO. Doduše bila je Ice Storm koja je poharala Toronto i sjeverni dio grada je dobrih desetak dana ostao bez struje i vode. Bilo je urnebesno hladno i ledeno, sve grane na stablima su dobile mali omotaj leda, ko energy field jel. Zadnjih par dana je isto dosta ledeno, oni ovdje računaju kao -15, feels like -22, ne znam što to znači točno al mislim da se računa taj feels like zbog vjetra. Neki dan po najvećoj hladnoći zabilježenoj (feels like -38
) sam odlučio prošetati jednim otvorenim dijelom petnaestak minuta po toj hladnoći jer realno ne znam hoću li ikada to opet iskusiti, pa kao DA VIDIM. A mislim očekivano, HLADNO JE LOL, zanimljivo je što ti oči počnu nekontrolirano suziti, obrazi i kapci (da, KAPCI) bole a zrak postaje isto dosta težak za disanje, zubi također jako bole. Imao sam i neke ekstremnije ideje al mislim da mi je ta šetnjica bila dovoljna.
Što se tiče mojih projekata, mogu reći da je 2013. bila godina faila. =) SF-ić stagnira jer ne znam zašto, a ova dugometražna drama na koju sam utrošio pun k vremena nez... odustao sam. Novi draft (treći? četvrti?) je opet pokazao da moja vizija i vizija ljudi s kojima sam radio nije nikako ista na valjda svim mogućim područjima... ukratko, eto, propalo. Uopće ne mogu sračunati koliko vremena i stranica teksta je otišlo na. Kako smo se složili da nećemo više surađivati (iako će uzeti sve ideje koje im se sviđaju =)), nisam dobio ništa novaca za to. Nije da smatram da sam zaslužio (jer ionako prvi draft, treba još dosta polirati), al zapravo sam jako puno nade polagao u to... upoznao sam i neke ljude, bio na TIFF-u (odijela! networking! producenti! martiniji!) i planirali smo taj odlazak u L.A. da pitchamo scenarij nekome ali kako smo se razišli, naš put nikada se nije dogodio. Za ovo mi je isto žao jer sam htio vidjeti taj L.A. i osjetiti malo kako je tamo, karta nije toliko skupa ali ne idem mi se samom a i u to vrijeme se cijela ta ideja posjeta Hollywoodu počela činiti prilično glupa. =)
Našem rastanku kumovao je i rad na jednom zasebnom malenom projektiću - 48 hours film festival. Kako mu i ime govori, to je festival u kojem dobiješ temu, profesiju protagonista, prop i dialog line i sve moraš snimiti u 48 sati. Dosta je ekstremno i taj vikend doslovno nisam spavao već samo radio na tome, al ono san ti nije potreban kad uživaš. Jedva smo predali filmić (2 minute prije isteka roka!
), bilo je poprilično dramatično i super iskustvo... ali i ta bliska suradnja s tim ljudima mi je ukazala na to da se trebam maknuti od njih. Ne da ih krivim za svoj neuspjeh - krivim samo sebe. Na kraju eto, gledao sam svoj kratki film u kinu
i iako je prilično prosječan do loš, s obzirom na mali crew, neorganizaciju (iako su me uvjerili HJOJ ZNAMO MILIJUN LJUDI NE BRINI SE ZA PRODUKCIJU) i na to da smo izgubili ključnu, KLJUČNU lokaciju na dan snimanja ajde, ispalo je ok... iako, s obzirom da je riječ o nečem što je prosječno nisam se pretjerano zalagao da stavimo na net. Predložio sam da napravimo trailer od tog materijala jer traileri uvijek dobro izgledaju pa da barem nešto imamo ali nisam više u kontaktu s njima... možda bi trebao pogurati makar taj trailerić, mislim da ne bi loše izgledalo.
Za razliku od mene, curi ide super. Odradila je (stage manager) svoj prvi mjuzikl (crnački!) i bilo je jako zabavno to gledati u kazalištu. E al ta crnačka publika. Valjda svatko tko je bio jednom kod nas u kazalištu zna da je to nekakav finiji kulturni događaj jel. Ovdje baš i nije tako, više je ko odlazak u kino... doduše mislim da je tako svugdje vani manje više, ne znam. Bio sam prije godinu dana u Londonu na Lion King predstavi i imaju ono kokice, kolu, nachose i sve te pizdarije natrpane na ulaz. Na pauzi ekipa ždere a čistačice čiste smeće od kokica prije drugog čina jel.
Enivej, ova publika - svi crnci, bio sam doslovno jedini bijelac i moram priznati da ih mogu shvatiti kad se u nekoj situaciji nađe jedan crnac među brdom bijelaca... osjeti se ta razlia. Uglavnom, bili su zabavni i puni srca i veselja. Plješću oni, svađaju se s likovima iz predstave, svako toliko imaju onaj svoj ''M-hm! You tell'em girl!'' itd. Na kraju su ustali i pljeskali i navijali, ko da su na utakmici.
Jedan kritičar je napisao da se osjećao kao u 60-ima kad je bio aktivan taj slapstick comedy za crnačku radnu klasu. Ima tih fora u predstavi koje su pomalo zastarjele i dosta klišeizirane ali zato su pjesme i koreografija bili super. U svakom slučaju, odlazak u kazalište je svakako drugačije iskustvo nego u RH. Dosta je naglašen taj entertejnment, nema tipa teatra apsurda uopće, sve je dosta prilagođeno široj publici.
Kako je nastupila jesen, standardno sam se otuđio od ljudi, a povrh svega, u ovoj izolaciji, na poslu kojeg ne volim s projektima u koje sam uložio mjesece a propadaju, da, slomio mi se duh. Vjerojatno sam postavio dosta visoke ciljeve za tu prvu godinu, a krajem godine kako su se stvari iskristalizirale ne znam, sve se činilo nekako besmisleno. Bio je taj jedan mračan period, al vjerujem da ih svi imamo. =)
Da spomenem još jedno zanimljivo iskustvo... iako, eto, prije nego ga napišem moram napraviti malu diskrepanciju i otići u prošlost. Naime, dok sam još prije radio na lokalnoj TV u Zadru, htio sam raditi temu o duhovima. Da skratim priču, u toj suludoj potrazi radio sam s Bolobanićem, ljudima nad kojima je vršen egzorcizam, čovjekom koji je imao poprilično zastražuju priču o duhovima i naposljetku s tim jednim frajerom kojem je brat umro dok su se penjali na Međugorje.
Taj frajer, posljednji... a uglavnom, bio je to dosta snažan susret na emocionalnoj i duhovnoj razini. Eto, ne mogu baš logikom objasniti toplinu u svom tijelu, kugle zraka koje su mi izlazile iz grla i još gro stvari koje mi je rekao (pogodio) a koje nisu ono standardno generalne pizdarije... UGLAVNOM. Nisam se nikad deklarirao po pitanju vjere jer mislim da su tu stvari jako složene i još se tražim, ali sam uvijek zadržao vjeru u nazovimo to duhovni svijet. Nevidljivi. Nadnaradvni. Ne znam, sve riječi kojima bi to opisao su pomalo glupe jer dosta toga stavljaju u pogrešan kontekst.
No dakle, ova diskrepancija je bila potrebna jer već neko vrijeme (dvije godine reko bi) istražujem šamanizam i prakticiram neke metode vezane uz nj. To je isto podosta generalna riječ i glupo ju je koristiti jer jednostavno služi tome da obuhvati ogroman broj praksi... to je ko da netko kaže da se bavi religijom ili da se bavi neznam, životinjama. Kad kažem da prakticiram neke metode, znači da je sve prvenstveno posvećeno širenju svijesti, poticanju mašte i istraživanju podsvijesti.
Na stranu sad moje prakticiranje ovoga, Toronto je posjetila jedna Finska šamanka i organizirala tu malu radionicu, odnosno grupno šamansko putovanje. Otišao sam na to i iskustvo je bilo vrlo duboko, vrlo snažno, i vrlo poučno.
Mogao bih jako puno pisati o ovome ali krajnji cilj onoga što želim reći je to iskustvo. Našli smo se tamo ja, ona i još nekoliko ljudi, malo upoznali, pričali o finskoj kulturi i šamanizmu općenito i onda je uslijedilo putovanje.
Šamansko putovanje se inače vrši na (generalno i najčešće) dva načina - uzimanjem opojnih sredstava poput ayahuasce, ili bubnjanjem i vizualizacijom. Konstantno bubnjanje određenim ritmom stavlja moždane valove mozga u theta stanje, iliti stanje plitkog sna... buđenja. Nalik osjećaju kojeg imamo kad se probudimo. Slično hipnozi ili stanu meditacije. Bubnjanje je na neki način konstantno držanje u tom stanju na dulje vrijeme, odnosno stanje transa koje može otići dublje ovisno o nizu faktora. (pojednostavio sam ovaj opis jer mi se ne da u detalje)
Legli smo dakle u krug oko šamanke i malenog 'oltara' (ima neko finsko ime za to, nije oltar kao takav jel) i onda je krenuo ritual, odnosno proces putovanja. Ovo nije prvi put da sam imao vizije, ali ovaj put su bile toliko snažne da sam se tresao i oznojio, imao erekciju i skoro (ali jako skoro) se isplakao. Zadržao sam te suze iako ne znam zašto... malo mi je žao što nisam otišao do kraja. Vidio sam domoroce kako me bacaju na vatreni stup i plešu zmijama oko mene koje me grizu po cijelom tijelu. Trčao sam po velikoj planini i sakrio se u jazbinu kod bijele lavice koja me držala šapom da bi netom nakon toga njene oči ispale, kroz oči su ispuzale zmije i rikom me istjerala van. Ta slika lavice kojoj oči krvare niz krzno bila je užasno snažna, doslovno sam gledao kako joj se krzno na njušci natapa krvlju dok me izbacuje iz jazbine...
Bilo je još nekih mračnijih vizija koje ne mogu podijeliti (s ikim), ali cjelokupno iskustvo je bilo jako bogato. Nagrađujuće jel. S nama je bila i jedna Indijanka koja je donijela svoj bubanj i u nekom trenutku (izgubi se pojam o vremenu tako da nemam pojma kad) ustala je i počela pjevati i plesati s ovom. Svaki njen urlik bi mi stresao tijelo... teško je to opisati. Ali znate oni uzvici indijanaca kad plešu ako ste ikad neki dokumentarac gledali. Eto, tako bi i ona, samo joj je glas doslovno prostrujio kroz mene i zgrčio mi tijelo. Imala je baš divan glas kad bi pjevala, pomalo je nestvarno zvučalo. Jeza me prolazi samo dok se prisjećam toga.
Inače smatram se jako skeptičnom i analitički nastrojenom osobom... dosta istražujem prije nego prihvatim nešto kao istinu ili laž. Ovo napominjem jer ne bi pisao sve ovo da mislim da sam umislio ili da je produkt igre moje svijesti. Znam što mi se dogodilo i zašto mi se dogodilo. I isto tako, ne vjerujem u okultno niti se bavim tim new age pizdarijama tipa neo vještičarenjem, kaos magijom i slično, dosta sam oprezan zapravo kod takvih stvari.
Nakon susreta sa šamankom, sljedećih par dana sam čuo glasove po ulici, stanu, u subwayu... ništa strašno, čuo bi primjerice vuka kako mi dahće na desno uho ili kako me netko zove (ali ne mojim imenom već nekako drugačije). Vremenom se intenzitet smanjio i u potpunosti nestao, par puta sam se zbilja trgnuo i palio svjetla po stanu ili išao na drugi kraj vagona u subwayu da vidim ima li koga tamo.
Uglavnom. Bilo je to predivno iskustvo, iako sam dobio sam djelić kulture jer naravno, sve ono što je bitno i uistinu vrijedno se prenosi samo krvnim naraštajima, kako biva oduvijek. Stranci dobiju uvid u malo kulture, al mislim da mi Finci nikada ne bi dali da jedem medvjeda (njihova sveta životinja i običaj) i slično. I cijelo to iskustvo mi je učvrstilo odluku da odem u Peru i pijem ayahuascu kad budem spreman jednog dana. Nisam nikad probao halucinogene, čak ni gljive pa je ovo s te strane dosta velik korak ali eto, ne doživljavam to ko rekreativnu drogu ili nešto 'kul' već kao nešto puno ozbiljnije. Ići ću kad budem spreman jel. Da sad imam priliku piti ayahuascu, ne bi mi palo na pamet.
Ne znam koliko mi je pametno o ovome pisati na HCL-u ali - ne želim promovirati to ili nametati ikome, ali morao sam malo detaljnije opisati cijelo iskustvo jer želim ga imati napismeno a shvaćam to jako ozbiljno i nije mi do sprdanja na temu. (što je i razlog ovog objašnjavanja a ne samo rendom opisa 'hej bio sam kod šamanke'). Ako netko zbilja želi znati više neka me PM-a.
Vjerujem da bih s ovim mogao završiti report. =) Sve u svemu u 2014. sam ušao poprilično razočaran. Kad gledam na proteklu godinu ima dosta stvari koje bi napravio drugačije ali opet bih se upustio u sve ovo. Zadnji pokušaj da napravim nešto prije povratka doma je kratki horor film. To je posljedni bastion obrane projekata i nade koje sam uložio u ovaj odlazak i stvaranje nečeg u Americi/Kanadi jer poslovno se baš i nisam proslavio u 2013. Ima niz stvari zašto vjerujem da ću ovaj horor privesti kraju, al neću hajpati - idem gurati s nadom da ovo neće biti još jedan fail. =)
Pitali su me u Fujifilmu bi li htio ostati raditi tamo na normalnoj bazi ne samo freelance (jer se radi tipa 4 mjeseca, 2 si free) ali sam odbio... imam još jako malo vremena, veliko je pitanje hoće li mi produžiti vizu i svo vrijeme sad ulažem ne bi li horor projekt priveo kraju. Kroz mjesec dana ću znati ostajem li u Kanadi ili ne... volio bi ostati makar do ljeta tako da možemo na proljeće snimati. Ako budem prisiljen na povratak, onda ću morati snimati u veljači ili ožujku po ovoj jebenoj hladnoći što baš i nije dobro ali neću imati izbora.
Sve u svemu, kad gledam sad ovako, sve se dosta svelo opet na veliki rizik. Nisam se baš obogatio ovdje =) (upravo obrnuto), i dosta je teško, puno puno teže nego sam mislio ali nema odustajanja! Ikad!
Otud i onaj uvod o tome za odlazak ili ostanak u rodnoj državi... Upoznao sam par ljudi koji su jako brzo pobjegli glavom bez obzira. Neki su se vratili u RH i ne pada im na pamet opet dolaziti. Treći opet žarko žele povratak u tu Kanadu i raditi i zaraditi dolare.
To each his own jel... vidjet ću sad kako će proći s vizom, o tome mi zbilja ovisi sve. Pa, držimo fige. =)
