Meni je teško prepričavati snove jer su najčešće bizarni i nepovezani. Rijetko ih se i sjećam cijelih. Noćas eto, je bilo toliko intenzivno da se sjećam dobrog dijela.
Uglavnom ja sam serijski ubojica. Sa odvijačem (šarafciger, jel). I ubijam ljude po tom nekom kvartu, i skrivam tragove, pravim si alibije, ljudi plaču i žale itd itd. Traje to dosta i sad ubio sam tog nekog frajera koji je bio prijatelj s nama trojicom. Njih dva plaču i žale kako je on jedini bio 'nada malog kvarta', imao neki uspjeh i karijeru... i dodali su kao što će ti sloboda kad ti je život besmislen, njegov život je jedini imao smisla.
Riješim ja, ubit ću i njih (nijednog se ubojstva u detalje ne sjećam)
I sad pripremim ja mjesto zločina, bijelu majicu koju unaprijed izbodem odvijačem, stavim neke kartone i odem spavati - imao sam neki plan i to je trebalo napraviti ranije, kao alibi nešto. Ujutro se budim i ono, subjektivni pogled cijelo vrijeme, voze me na onim ko kolicima u kojima je Hannibal Lecter (da sam uspravan) i smješka mi se ekipa iz kvarta. Zalijevaju cvijeće, pozdravljaju me, ta dva frenda isto nešto sretni blabla... i završim u nekom autu i nastane mrak.
Tu stvari postaju malo friki.
U autu neki ljudi zbijaju šale na račun moga lica, kojeg ne mogu nikako vidjeti. Ovaj jedan me podjebava i onda izvadi ogledalo i maše mi njime tako da se ne vidim. U djeliću sekunde vidim svoje lice. Izgledam kao neki retardirani čovjek-slon meets Elmo, širok, izobličen, a koža mi je kao ispucala zemlja u pustinji.
Sljedeća scena u nekoj mračnoj prostoriji, ruke vezane lancima koji vise sa stropa (ko ono mučenje u MGS-u 3). I vidim oko sebe hrpe ljudi tako vise, neki vrište, neki se samo trzaju i vidim da nijedan nema lica, oguljena su im. Malo dalje je velika prozirna kutija ispunjena formaldehidom (ne znam kako to znam) i puna je ljudskih lica. Izobličenih, normalnih, zamrznutih u vrisku, slijepljenih, ono, svega ima.
Neki frajer s lopatom vadi dio tih lica, protrese onako, da se slije tekućine i onda baci to u kut gdje su neki čudnovati ljudi na sve četiri s dugim bijelim kosama koji jedu ta lica. Kraj mene prolazi ko neki krvnik i njegov apprentice (i ne znam, zašto, ali imam osjećaj da je taj apprentice bio Đester, iako čovjeka u životu nisam vidio). I sad Đester pita kako će guliti lice sam, zatvorenici su jaki, opirat će mu se.
Krvnik mu kaže, parafraziram kvout: ''Oni su ti poput kitova. Izmorimo ih 7-8 sati, i onda možeš u miru sa usijanim nožem.''
I ja sad tu sklopim plan u glavi - neću se micati, pravit ću se da sam umoran, i kad mi priđe ću ga zaskočiti nogama, ili zubima za vrat, nešto ću učiniti. I tek što sam to pomislio, osjetim niz lanac i ruke sitne podražaje, kao škakljanje i bockanje i dignem glavi i ono hrpa kukaca se spušta niz lanac na moje ruke, pod majicu, na vrat, na leđa i ja se počinjem tresti...
I probudim se.
...
ne znam
