DayZ je neoprostivo đubre od igre.
Da vam probam dočarati s čime ćete se susresti unutar nje.
Jučer na serveru DE #55 (najbolji po mišljenju nas par) Marac i ja krenemo lootati Cherno, kao i svaki dan do sada. Ali vidi ti to, pronašli smo mapu i kompas. Divotica jedna rekli bi neki, jer bez to dvoje i nekoliko konzervi graha i kole nećete dugo preživjeti u šumi.
Oduševljeni spoznajom da se možemo uputiti sjeverno, krenemo pored medicinskog postrojenja, gdje smo uzeli nekoliko transfuzija krvi i sredstva protiv bolova.
Čuli mso legende o aerodromu na sjeveru, koji je pun goodie-sa. I krenemo u avanturu.
Kako se radi o 250km2 terena, s ispravnim kretanjem, pregledavanjem horizonta i skrivanjem, put nam traje cca 2 sata.
Na aerodromu ne nalazimo ništa spektakularno, osim šatora nekog nesretnika koji je unutra sakrio snajper i automatsku sacmaricu. Lootamo i u znak zahvalnosti ostavljamo mu nekoliko konzervi hrane, da prezivi covjek.
Dolazi nam Pobjeda na teamspeak, nedavno spawnan, bez igdje ičega i ikoga, i stoga odlučimo pokuiti stvari, prekinuti našu aerodromsku avanturu i krenemo putem Elektrozavodska njemu u susret. Put nazad trajao je u punom trku zamornih sat vremena. Ne kazem da smo promasili nekoliko puteva, ali put nas je psihicki umorio.
U Elektrozavodsk dolazimo sa sjeverne strane, u tom trenutku čujemo Amara kako nam iz Stary Sobora javlja da se spušta prema Chernu kako bi se susreli i nastavili zajedno. U međuvremenu čujemo pucnjeve u Elektru, i pobjedu kako brzo diše i panično govori -Tu su, tu su! On se sakrio u sjenu pored zidića lokalnog restorana, a ispred njega događa se pokolj nekolicine preživjelih. Tako sakriven u sjeni, čuje pucnjeve, viku -Friendly, friendly! -kojom preživjeli bezuspješno pokušavaju komunicirati drugima da nisu spremni pucati te da ne predstavljaju opasnost. Kako svaki novi igrač ubrzo nauči, u stanju apokalipse ubrzo nestaje sva ludskost. Svi su pokošeni, naš Pobjeda odjednom "uživa" u zvuku koračanja krvnika nekolicine i muha koje su se sjatile na tijela poginulih. Sve to slušamo sa sjevernog obronka Elektra.
Nakon neuspješnog nagovaranja da izađe iz zaklona i krene prema nama, Marac kreće u samostalnu misiju "Saving Private Pobjeda", sa svojim scoped m16 ualzi u grad sa sjeverne strane, a ja mu spottam najbolje što mogu kroz optiku svog novog snajpera.
Niste čuli sretnijeg čovjeka kad je Pobjeda usred opisivanja lokacije shvatio da je Marac udaljen svega 150m od njega. Nakon toga pucanj, muk i samo jedan -Mrtav sam.
Uslijedilo je razočaranje i povratak Marca na sjever Elektra, uz moje budno pokrivanje njegovih leđa snajperom.
Pobjedu smo pričekali da se spawna na novo. Na svu sreću stvorio se u blizini Elektra, te je trebalo samo 20ak minuta da u širokom luku obiđe grad i sretne nas. Opremili smo ga AK47, nešto magazina, hranom i pićem. Zadovoljstvo je napokon na našim licima jer kao u svim primitivnim okruženjima, brojka znači snagu. A trojica smo mogli puno više toga od dvojice.
Uto se javio Amar da je samo na kilometar od Cherna i da kreće prema nama, kako smo mi krenuli prema njemu.
Šećemo tako preko planina, između 2 najveća grada na obali i u tren učini nam se da vidimo nešto ispod nas, no zanemarujemo kako u planinama trči puno zečeva koji odvlače pozornost. Ni 5 minuta kasnije, možda 20m od nas proviri čovjek iza stabla sa snajperom uperenim prema nama. Upucamo ga u tren oka. Tišina.
Čovjek leži u lokvi krvi, dolazi sebi. Nije mrtav.
Upitam ga preko voip-a, Are you friendly? NA što bi svaki normalan čovjek odgovorio Yes i barem odglumio prijateljstvo dok ga ne pokrpamo. Ovaj šuti, vidimo ga kako polako hvata obarač i jedan metak poleti Marcu u glavu. On pada mrtav. Moj komrad, s kojim sam prošao Golgotu invazije na aerodrom, koji me štitio od naleta zombija i koji je skinuo jednog razbojnika koji nam se pokušao prišuljati s leđa.
Snajperistu smo napunili olovom i mrkog pogleda mu pregledali opremu. Snajper, ništa više.
U tom trenutku prošla me jeza da je mala vjerojatnost kako netko sam šeće ovom planinom i to saznanje sam podijelio s Pobjedom koji je bio zauzet kopanjem po torbi nesretnika.
Pucanj. Još jedan. Pobjeda pada mrtav. Nije mrtav, diše.
Bacam se u prone položaj pored mrtvih tijela i gledam preko nišana što se to dogodilo? Čujem pucnjeve ali ne vidim od kuda. Adrenalin, panika.
Kleknem na jedno koljeno i podignem pogled. Vidim trojicu kako u Ghillie odijelima prilaze našoj lokaciji. Onaj prokletnik bio je samo point, a trojica su ga pratila! Opalim jedan metak. Ništa.
Izvirim pored stabla, vidim jednog dobro, nanišanim, opalim, on pada!
Druga dvojca su za to vrijeme izašla iz zaklona i izrešetali me. Grč u želucu, padam.
Sva oprema, sva priprema, broj ljudi, ništa nas nije moglo zaštititi od nasumičnog susreta s grupom koja je bila malo bolje pripremljena. Kao jazavci smo sjeli na njihovu zamku.
Ništa zato, večeras dolazimo u Cherno, na server #55 u potrazi za ekipom u Ghillijima. Amar je naoružan i spreman. To je DayZ.
