Ako pogledamo scenarističku filmografiju scenarista i redatelja vidimo hitove kao što je Die Hard i Commando, što svakom ljubitelju akcijskog filma može značiti samo dobro. Ako pak pogledamo njegovo prijašnje redateljsko iskustvo, ne vidimo ništa, što po sebi ne mora ništa značiti. Imamo pregršt vrhunskih redateljskih debija, međutim nemamo se na što osloniti govoreći “Hej, pa vidi on je napravio to i to, ova adaptacija video igre sigurno ne može biti loša”. Međutim, petnaest godina nakon ovog filma, u vrijeme kad adaptacije video igara nisu nova stvar kao što su bile 1994., čak i da imamo prijašnje redateljske uratke, skepsa bi proizašla iz potonjeg dijela izjave. Naime malo je kvalitetnih adaptacija video igara. Međutim, puno je zabavnih.

Što se glumačke postave tiče također se nemamo što žaliti. ‘Ko ne voli Van Dammea sa svojim naglaskom i dobroćudnom ironijom? Karizmatični Raul Julia (tata Adams u The Addams Family) kao General Bison i sexy pjevačica Kylie Minogue (ovdje još s dvije svom spolu svojstvene žlijezde) kao Cammy su također plus. U kombinaciji sa američkim PG-13 rejtingom možemo očekivati lagan i zabavan film. Da vam odmah kažem, dobili smo ono što možemo očekivati od svakog Van Dammeovog filma. Zabavu. O filmu možemo reći raznorazne ružne i lijepe stvari, međutim ono što mu nitko osim pretencioznih filmofila koji se kunu na nepoznavanje zabave u filmskoj formi, ne može osporiti je to da je zabavan. Gotovo non-stop akcija, priglupi humor i sama Van Dammeova pojava jamče zabavu.

Radnja se više manje odvija u fikcionalnom gradu Shadaloo u Jugozapadnoj Aziji (film je sniman na Tajlandu, a u igri se ondje nalazi Bisonova baza, tako da je setting pogođen), gdje se Allied Nations (očito verzija United Nationsa) bori protiv narkobosa Generala Bisona, koji je, osim što je zao i pokvaren, nedavno oteo poveći broj zaposlenika AN-a, te za njih traži apsurdnih dvadeset milijardi dolara. Nažalost, scenarist nije smatrao taj iznos apsurdnim, te ju AN spremno namjerava isplatiti. AN-ove trupe predvodi Colonel William F. Guile, a njega, osim dakako njegovih trupa (ipak, na koncu, nije on Rambo da se sam suočava s zlim narkobosovima), prati reporterka Chun-Li Zang (glumi ju Ming-Na koju ste mogli gledati u prošlogodišnjem kino hitu Push).

U Shadaloou su već Ken (Damian Chapa) i Ryu (Byron Mann iz Catwoman) kao sitni kriminalci koji pokušavaju prodati oružje Dr. Dhalsimu (Roshan Seth), koji radi za Bisona. Blanku, odnosno Charilea (likovi su im spojeni) Bison drži u svom laboratoriju zla i nevolje, te ga tamo svojom verzijom Ludovicovog tretmana pokušava pretvoriti u übermenscha, barem fizički, s obzirom da su mu mentalne mogućnosti dovedene do razine prosječnog posjetitelja gaming portala. Tu dolazimo i do jedne nepovezanosti filma i igre. Naime, prema igrinoj priči Blanka je kao dječak bio u zrakoplovnoj nesreći, preživio te odrastao u džungli (kako to objašnjava zelenu kožu, te životinjske karakteristike, stvarno ne znam), dok je Charlie Guileov prijatelj iz vojske. U filmu je Charlie istog podrijetla, međutim kad ga Bison zarobljava, pretvara ga polako u Blanku. Kako se dalje razvija ova priča pogledajte sami.

Gotovo je apsurdno analizirati glumu ili režiju u ovakvom filmu, pa se toga niti nećemo laćat’, jerbo ako je poslovica točna, ne bih htio poginuti od analize glume. Međutim, ono što ipak mogu reći je da se Jean-Claude Camille Francois Van Vaerenbergh opustio spram prijašnjih uloga, što mu donekle dopušta priroda filma i uloge. Jedini prigovor je izbor glumca za Vegu, koji je krajnje antipatičan. Možda bi i bilo bolje da su izabrali glumca kojeg su prvog uzeli u obzir, stanovitog talijanskog modela Fabia koji je samom svojom pojavom urnebesan. Tako bi se barem mogli nasmijati, ako već ne dobijemo adekvatnog glumca.

Što se tiče priče i likova, te vremena posvećenog pojedinom liku, s potonjim nisam zadovoljan. Priča je kao i u igri (ili vrlo slična), i nemam se na što požaliti, nitko ni ne očekuje nekakvu priču od Street Fightera. Međutim, ono što mi smeta jest davanje premalo pažnje Charlieu, odnosno Blanki koji je svima valjda najdraži lik iz igre i zbog kontrole nad kojim su izbile mnoge dvominutne svađe, prolijevanja koka kole i bacanja kontrolera. Također Ryu i Ken su potpuno bezveze. Ken je i kao lik faličan, tako da se ni ne čudim izboru bezveznog glumca za njega; međutim Ryu je kao karatist bio uvijek kul, pogotovo u vrijeme kad smo svi trenirali karate, te je bio česti izbor kad igrate s prijateljem koji je svojom fizičkom nadmoći dobio kontrolu nad Blankom.

Upravo dok ovo pišem vrti mi se odličan soundtrack iz igre. Soundtrack nije puka kompilacija starih pjesama, nego su sve napravljene za film, osim jedne koja je napravljena za igru ako se ne varam. Pjesme potpisuju imena kao što su Ice Cube, Nas, LL Cool J i MC Hammer. Album zvuči kao i sve druge kul hip-hop stvari koje su se sredinom devedesetih puštale na MTV-u i Hit Depou. Možda se sjetite spota za pjesmu Pandemonium koju izvodi Pharcyde, gdje dječak dolazi kući sa svojom kopijom Street Fightera, stavlja ga u ako se ne varam SNES, te igra, međutim biva prekinut reperom koji nasilno upada u igru. No zašto se prisjećati kada ga možete i pogledati …

U svakom slučaju, soundtrack bi preporučio možda i više nego film, znajući da je većina vas koji ovo čitate negdje mojih godina, te ćete zasigurno osjetit nostalgiju slušajući ove pjesme. Iz gore navedenog razloga bih preporučio i film. Ako ste igrali igru (a sigurno jeste), film će vam osim zabave pružit i prisjećanje na vremena kada ste virtualno dijelili batine, s obzirom da niste mogli u parku. Ako pak niste igrali, film će vas zabaviti i nasmijati.

Iako vjerujemo da se dobar dio naših posjetitelja nije ni rodio kada je ovaj film bio aktualan, od vas očekujemo da nam po standardnom običaju iznesete svoje mišljenje o istome putem komentara i ocjena. Jeste li gledali Street Fighter i po čemu ga pamtite ako jeste?