Pogledali smo film “28 godina kasnije” da zaboravimo zombije iz igre “Dan prije”

Na HCL-u više ne pišemo o filmovima koji nisu adaptacije videoigara, no za novi horor “28 godina kasnije” napravit ćemo iznimku. Ipak je taj film dio franšize koja ima kulturnu važnost u oblikovanju zombija 21. stoljeća. Originalni film “28 dana kasnije” prvi je pokazao kako zombiji ne moraju biti samo spori mrtvaci, predstavivši nam užas brzih zombija. Utjecaj tog filma brzo je postao vidljiv i u drugim medijima, npr. u legendarnim igrama kao što su Left 4 Dead, The Last of Us i The Day Before. Okej, možda ne ovaj zadnji.

Redatelj Danny Boyle te pisac Alex Garland davne su 2002. stvorili su brutalno i napeto iskustvo, a onda su se odmaknuli od “28-ice”. Boyle je 2009. osvojio Oscara za najbolju režiju filmom Slumdog Millionaire,  dok se Garland proslavio filmovima Ex Machina i Annihilation, te nedavno dobio čast adaptiranja Elden Ringa. 23 godine kasnije, Boyle i Garland ponovno su se okupili za “28 godina kasnije”, a osvrt na taj film bila mi je ponuda kojoj nisam mogao odoljeti.

Bit ću iskren, isprva sam bio skeptičan. Prethodni nastavak “28 tjedana kasnije” izgubio je velik dio šarma originalnog filma, većinom zato što ga je radio kompletno drugačiji kreativni tim. Povratak Boylea i Garlanda bio je vrlo pozitivan znak, no u Hollywoodu kvaliteta ovakvih “zakašnjelih” nastavaka zna prije biti pitanje sreće, nego kadra koji sudjeluje u razvoju. Međutim, kad je stigla prva najava filma, bio sam opčinjen. Prelijepi prizori postapokaliptične Britanije suprotstavili su se jezivim scenama nasilja i kulture novog, mrtvog svijeta. Sve to uz pjesmu Boots, koja govori o dehumanizirajućem činu marširanja tijekom rata te čiji repetitivni ritam oponaša lupanje čizama o pod, stvarajući neugodan psihološki pritisak. A onda su se sva moja nadanja ostvarila kad sam prošle srijede pogledao film. Čak i uz sav taj prisutni hype, film je nadmašio moja očekivanja.

“28 godina kasnije” u početku prati oca i sina koji napuštaju sigurnost svojeg otoka i koračaju na kopno, puno svakakvih prijetnji, kako živih, tako i nemrtvih. Pandemija virusa bijesa ograničena je na Veliku Britaniju, a ostatak svijeta je ostao kompletno normalan. Netko bi iz ovoga mogao izvući usporedbu s Brexitom, no sumnjam da je to bila glavna namjera pisca. Uglavnom, Britanija vrvi poremećenim, nasilnim luđacima. A tu su i zombiji, tj. zaraženi.

Tu se zaustavljam sa zapletom jer bi išta drugo bilo odavanje radnje filma. Sve što ću reći je da su najave vješto sakrile pravu dubinu ovog filma. Radnja možda na prvi pogled liči na The Last of Us, gdje očinska figura i dijete moraju preživjeti u postapokaliptičnom svijetu, no film ubrzo dobije nekoliko slojeva iznad osnovne radnje. Jedino što možete očekivati je neočekivano.

Likovi su trodimenzionalni i kompleksni, na vrlo realan način. Nitko nije savršen, a njihove mane su jednako istaknute kao i vrline. Od glumaca se naravno ističu odlične izvedbe Jodie Comer, Aarona Taylora-Johnsona te Ralpha Fiennesa, no pravo iznenađenje ovdje je mladi Alfie Williams, koji utjelovljuje 12-godišnjeg Spikea. Dječja gluma je često riskantna, no Alfie ne samo da je dobar, već besprijekorno ulazi u ulogu i gluma mu je jednako dobra kao i kod starijih članova postave, što je ludo jer mu je ovo prvi dugometražni film.

“28 dana kasnije” bio je sniman digitalnom kamerom ograničenom na rezoluciju od 480p. Nije to bilo samo zato što su bili bez prebijene pare, već je to bila namjerna kreativna odluka. Cijeli film imao je “prljavu”, neugodnu estetiku, a hiperaktivna, nagla montaža doprinijela je prenošenju panike. “28 godina kasnije” čista je evolucija ovog stila.

Možda ste već negdje pročitali, ali ovaj film snimljen je pretežito na iPhone kamerama. Istina, na iPhone su uglavnom montirali skupe leće i opremu, no senzor je i dalje isti. Unatoč tome, film je oštar i prelijep, a nedostaci digitalne kamere su također iskorišteni. Neki prizori s minimalnom količinom svjetla imaju određenu zrnatost koja ostavlja dojam kao da gledate stvarnu snimku koju je netko napravio mobitelom. Za neke je kadrove inače korištena i posebna platforma koja je omogućila snimanje s 20 iPhonea u isto vrijeme. Znat ćete točno koji su to kadrovi čim pogledate film. Moram reći da se nešto takvo vrlo rijetko viđa na filmskom platnu. Boyle i direktor fotografije Anthony Dod Mantle stvorili su film s jedinstvenim izgledom, a montaža također pomaže filmu da se istakne.

Hiperaktivni stil montaže vidljiv u originalnom filmu ovdje ne samo da se vraća, nego je i evoluirao. Mirne scene su ono što biste očekivali, no kada počne akcija, napetost raste i ne prestaje rasti, sve dok uživate u vizualnom spektaklu. Scene potjere daju doživljaj kao da gledate vlak koji juri prema kamionu na tračnicama i dvije sekunde je od udara, ali taj osjećaj ponekad traje i minutama. Kosi kadrovi, arhivske snimke i brutalni prizori izvan konteksta grade osjećaj nelagode i panike dok gledate film, a Boyle vješto prezentira najjezivije moguće kadrove.

Povrh svega, ton filma je poprimio karakteristike montaže te brzo skače između stvari. U jednom trenutku gledate dramu, u drugom horor triler, a u trećem, pak, komediju. To se nekima možda neće svidjeti kod ovog filma. Prijelazi između različitih razina ozbiljnosti i sarkazma vrlo su nagli te potencijalno mogu umanjiti emocionalni udarac filma. Očekujem kako će kraj filma biti vrlo sporan jer sadrži jedan od najnaglijih tonskih pomaka kojima sam ikad svjedočio. Osobno smatram kako je ovakav stil vrlo prikladan za ovakav film, no neki se neće složiti.

Zvučno iskustvo je također izvrsno. Pjesma Boots sjajno je iskorištena i u filmu, a ostatak glazbe je dobra mješavina klasičnih i elektroničkih instrumenata. Iako je dobar dio filma zapravo bez glazbe kako bi se stvorila napetost, ono prisutno savršeno odgovara filmu te uzdiže već napete i emotivne scene.

Kako ovo pišem, već želim ponovno pogledati film. “28 godina kasnije” vizualni je spektakl, ne zbog pretjeranih efekata ili skupe produkcije, već zbog kreativnosti unesene u cijeli vizualni spektar filma. Svaki segment savršeno se slaže kako bi se stvorilo potresno i emotivno iskustvo. Boyleova kreativna režija i Garlandov izvrsni scenarij ponovno su nam pokazali kako se i dalje može ubrizgati život u žanr zombi filmova.

Ako volite zombije, filmove, ili jednostavno, dobre priče, trebate pogledati ovaj film. Ovakav film se rijetko pojavljuje. Neke stilske odluke neće se svima svidjeti, no jedna stvar je vrlo jasna: svidio vam se film ili ne, iskustvo gledanja će vam u svakom slučaju biti nezaboravno.