Ne pitajte zašto, došlo mi.
--------------------------------
Priča o tri brata
Bila jednom tri brata blizanca. Od malena su dijelili igračke, prijatelje i dom, no svaki od njih imao je svoj posebno izražen talent, i kroz godine su ih dodatno razvijali.
Prvi brat je obožavao sastavljati i rastavljati sve igračke koje su imali, daljinske upravljače, pa čak i staru televiziju na tavanu na zelenom sagu sa žapcem Kermitom. To mu je bilo najdraže, i uvijek se vraćao na tavan, potajno, dok su svi spavali.
Za njega je otac govorio: Moj sin bit će genije. Raditi će u tvrtki s računalima, doći na visok položaj i imati veliku plaću. Učinit će me ponosnim.
Drugi brat je bio sportski tip, uvijek u pokretu, uvijek razigran, uvijek spreman za nepodopštine. Najviše je volio igrati nogomet i trčati, pa je često navečer,
nakon što su ih roditelji ušuškali u krevet, imao okladu sa svojom braćom kako će u manje od 10 minuta otrčati do Tajne Baze, donijeti bocu koju su
tog popodneva ostavili tamo i donijeti je natrag. Do Tajne Baze, njihovog omiljenog skrovišta, bilo je više od 30 minuta hoda. Svakog dana trčao je tamo, potajice, i po nekoliko puta.
Za njega je otac govorio: Moj sin bit će vrhunski sportaš. Bit će to osoba o kojoj će svi pisati, svi će ga znati, bit će jako poznat i jako bogat. Učinit će me ponosnim.
Treći brat je bio nešto plašljiviji i nježnijeg tipa. Volio je crtati i slušati glazbu, iako mu crtanje nije išlo od ruke. Volio je i pisati, iako mu pisanje i nije išlo najbolje.
Najviše od svega, volio je promatrati životinje, iako im nije mogao zapamtiti imena. Zbog toga se sramio, pa je često bježao u prirodu i skrivećki promatrao ptice, malene mrave ili pak susjedovu stoku. Za razliku od svoje braće, nije imao nijedan izraženiji talent koji je mogao sprovesti u praktično djelo; jer
uglavnom je maštao i sanjario, a čega god da se primi, nije mu išlo. Škola, dječje igre, ili pak crtanje; u svemu je bio prosječan ili ispodprosječan.
Za njega otac nije govorio ništa.
Prolazile su godine, i uistinu, očeve riječi su se uvelike ostvarivale kroz njihovo djetinjstvo. Prvi brat mogao je birati školovanje gdje je htio zahvaljujući svojim ocjenama, smatrali su ga rijetkim tipom genijalca i već je do 25 godine imao nekoliko patenata i izuma koji su svoju praktičnu upotrebu počeli pronalaziti u svakodnevici (ako niste znali, upravo je on osmislio čepove za slušalice, da bolje stoje i neutraliziraju vanjske zvukove)
Drugi brat je rušio rekord za rekordom. Bavio se s više sportova, i gotovo u svakom bilježio izvanredne rezultate. Vremenom je postao prepoznatljiva ličnost, obogatio se i napustio školovanje tijekom srednje škole. Bez premca, imao je sve odlike čovjeka koji može već tad ne raditi ništa do kraja života i živjeti samo od kamata svog bankovnog računa; no i dalje se bavio sportom te svakodnevno trčao.
Treći brat nije uspio ništa postići, usporedo sa svojom braćom. Crtanje mu još uvijek nije uspijevalo, pisanje još manje, a ostali oblici umjetnosti nisu mu bili privlačni i u njima se još lošije snalazio. U školi je imao velikih problema i dvaputa je ponavljao razred, a često su ga i maltretirali u školi s obzirom na njegovu sanjarsku prirodu. Istina, zahvaljujući statusu svoje braće imao je određen imunitet, no svejednako je patio kroz pubertet. I dalje je najviše volio promatrati životinje u prirodi, iako im je još uvijek teško pamtio imena.
Kako su godine prolazile, mladići su sada postali muškarci, i znatno su se udaljili jedan od drugoga.
Prvi brat završio je fakultet u dalekim zemljama, otvorio uspješnu tvrtku računalnom opremom i postao izrazito moćna i uspješna osoba.
Drugi brat obišao je cijeli svijet, i bilo je zbilja jako malo onih koji nisu znali za njega.
Treći brat je uspio završiti školu i promijenio je nekoliko poslova, na kojima je redovito dobivao otkaze. Prestao je promatrati životinje, jer svi su ga uvjeravali da je to besmisleno i glupo ako nema koristi od toga. Prestao je i crtati, jer njegovi radovi nikome nisu bili zanimljivi. Prestao je i pisati, jer svi su redom njegova pisana djela proglašavali glupima. Na kraju, sam je zaključio kako mu je najbolje ostaviti se nečega što mu ne ide, te se posvetiti traženju posla i žene s kojom će jednog dana imati obitelj.
Prolazile su godine. Prvi brat imao je ženu, dvoje djece i bio je sretan. Posla je s godinama imao sve manje, doživio je duboku starost i u zadnjih nekoliko dana života, povukao se u sebe i počeo opet rastavljati i sastavljati staru televiziju na zelenom sagu sa žapcem Kermitom.
Drugi brat imao je dvije žene, s prvom nije imao djece, s drugom je imao jednu kćerku koju je jako volio. Doživio je i on starost, ali ne toliko duboku jer je imao problema sa srcem pa je morao ranije napustiti ovaj svijet. Posljednjih dana života, vratio se u rodno mjesto i trčao do Tajne Baze koje više uopće nije bilo tamo; sad je tu stajao veliki neboder s nekim novim klincima.
Treći brat se oženio i potom rastao. Uspio se zaposliti u državnom poduzeću s pristojnom plaćom. Kad je došlo vrijeme za mirovinu naglo je obolio, i preostalo mu je tek nekoliko tjedana života. Kolege s posla su mu priredile oproštajnu zabavu kad je napuštao njihovu tvrtku, gdje je, između brojnih poklona i rukovanja, dobio i veliku tortu. Na torti je bila čestitka s pjesmicom koju je netko stavio. Pročitavši pjesmicu, treći brat je počeo plakati. Sve dane do kraja života, uključujući i one posljednje, proveo je plačući.
Kraj
