Sad sam bio u kinu na toj 'večeri komentiranja filmova durp', puste neki indie film ili niz kratkih filmova i onda ekipa komentira, mikrofon ide tko god digne ruku i tako... učinilo mi se da je koncept super. Dođeš u kino, pogledaš film. Nakon toga hostesa nosi mikrofon uokolo i ti eto, imaš priliku reći što misliš o filmu. Kul.
Večeras je bio niz kratkih filmova. Jedan je trajao 15 min, jedan 3 min i ovaj zadnji 36 min, prva dva ili tri nisam stigao na vrijeme.
Toliko se dugo nisam iživcirao, iako je razlog trivijalan. NISU MI DALI DA DOVRŠIM KRITIKU.

Koji su to jebeni uštogljeni mamlazi kriste isuse, ko dica se iznerviraju.
Govorim ja tako kako je film govno, i ono, film je zbilja bio govno, toliko sam pogrešnih i loših stvari uočio da nisam znao di početi.
Voditelj me prekida, govore mi da nemam mašte, da se nisam emotivno povezao s likom i da ne smijem gledati film u kontinuitetu već kroz emocije, ja sam htio ubit nekoga, večeras sam možda prvi put nakon srednje škole jebene iskusio kako je kad mi neki 'autoritet' ne da da dovršim misao samo zato jer on to može, ne zato jer je u pravu.
Mislim lol, uzeli su mi mikrofon i onda nadodali svoje biserje. Komentari publike, pa kako takvi ljudi postoje, što je njihov život. Što. Kako su uopće preživjeli sve ove godine nije mi jasno, djeluju tako mentalno ranjeni, KAKVIM OČIMA ONI VIDE OVAJ SVIJET.
Koncept tog komentiranja na kraju nije baš dobar jer se svodi na rendom komentare, odnosno hvalospjeve, ne na analizu. Jako bijedno.