Ja ne slavim rođendane zadnjih desetak godina. Imendane nikad. Božić također. Novu još manje. Srbiju kad želim nekome tlak dignuti. :b_wildy:
I da je Nova precijenjena jest, ali nije da ne slavim zbog toga već jednostavno jer mi bude dosadno uglavnom zbog onoga :''hej što ćemo raditi'' i ''hej sjećaš se kako je bilo''.
U osnovi ne volim take stvari jer većina ljudi ili previše planira ili previše prepričava, tako da se sam događaj potpuno zasjeni i postane nebitan. To je ko ono,
Ideš ulicom i odjednom se na cesti nađe 25 golih hipija kako natripani pjevaju 'Hosana na visini', a dva fratra iza njih levitiraju.
Sad, logična osoba će dotičnu situaciju iskoristiti ne znam ni ja kako, gledati, smijati se, plakati, skinuti se gol i ići s njima itd, ali NE
Velik dio ljudi koje ja znam će razmišljati na način: ''Jedva čekam da ovo nekom ispričam.''
Znači mentalni sklop je takav da će netko nešto proživjeti ne radi sebe i osobnog iskustva nego kako bi on to prepričao svojim herojima i idolu, ekipi, društvu, koje su zapravo podsvijesni pokretač životne energije istoga.
Eto, te me neveseli, i mislim da je Nova godina jedan u nizu primjera koji zapravo potvrđuju pravilo. Razlikujmo ljude koji se jednostavno žele zabaviti jer im je to zabavno, ljude koji se žele RAZMAZATI, otputovati u Amsterdam ili opaliti orgije da bi bili posebni jer moraju svojim ekstremom potvrditi status u društvu.
I baš zato su velikim dijelom sva ta okupljanja na temu ovu ili onu promašaj jer je gotovo redovito manji broj onih koji uživaju u trenutku negoli onih koji žele 'napraviti nešto' da bi to postalo 'legendarno'.
Ili jednostavnija verzija ovoga gore:
Nije bitno gdje si već s kim si. ;D