Dobro, ja neću biti baš toliko filozofski nastrojen..
Čitam Američke bogove ( !
) Neila Gaimana. Rula mi knjiga, roman, za sada, a na 300toj sam stranici ne forsira BOGOVE, ratove i štajaznam nego više prati kako glavni lik razmišlja, sjajnim opisima okoline, dešavanja, osoba sa kojima se susreće te tako polagano prati radnju, koja se redovito seli s mjesta na mjesto, pri tom mjenjajući i ugođaj, lagano za čitati, a opet napeto, ne znam.
U biti, radi se o tome kako se svi naši stari bogovi, vjerovanja, koja su doslovce stvorila ( materijalizirala, jel ) sva naša vjerovanja, okupljaju, pod vodstvom jednoga ( za kojeg radi glavni lik ) za konačni obračun sa modernim oblicima vjerovanja; televizija, interneti i ta sranja, koja žele u potpunosti maknuti sve mitove. Zgodna tematika za obraditi, čak i razmisliti, pogledati na neke stvari na drugačiji način, ali ništa pretjerano dubokoumno jel.
Al ono, taj event koji bi se trebao desiti ne znam kako bi ga i gdje zamislio, a pošto pratimo običnog smrtnika u službi boga ( i ne, nisu oni u valhali, hadu ili štajaznam, nego u americi i američkim gradovima ) knjiga ne otkirva sve detalje, pače, i dalje ne govori za koga radi glavni lik, premda se da lako skužiti nakon par opisa. I super se ugođaj pridodaje opisima realnih likova-bogova te pogađati koji su bogovi i iz koje mitologije. Prejebeno mi je to odrađeno, skroz se lakše i u samog glavnog lika uživiti.
Osim toga imam i "Moj Ishmael" Daniela Quinna, zanima me što još ima biti rečeno, a da nije u Ishmaelu rečeno. To mi je, onako, za filozofiranje i samoumno diskutiranje. Ili nešto.
