Kada bih rekao da sam spasio galaksiju od Sarena one godine kada je igra izašla, lagao bih. Tada nisam znao ništa o igri, niti hajpu. Nabavio sam ju bez da sam gledao ikakav trailer, nisam bio fan RPGova posebno i kada sam ju napokon zaigrao, učinila mi se bezveze. Opener u igri i jest malo mutav, noviji igrači se teže hvataju za nju. Uninstalirao sam ju ubrzo nakon samog pokretanja, i sljedeće dvije i pol godine skupljala je prašinu na polici.
Tek tjedan dana prije releasa Mass Effecta 2 mi je to remek djelo Bioware-a zaokupilo pažnju i maštu. Nagledao sam se silnih postova i hajpa, i odlučio prvoj igri ponovno dati šansu. Tako sam i preskočio sve trailere za dvojku. Ne volim previše launch trailere, a nisam ni previše sklon gameplay vidima. Rado pogledam ocjenu na Metacriticu i pročitam koju recenziju, ako sam i dalje skeptičan pogledam koji gameplay video na minutu, jer si ne volim kvariti iznenađenja i priču (nikad neću oprostiti Naughty Dogu na onoj Uncharted 3 demonstraciji na E3, a ni sebi koji sam ju pogledao!). I tako, krenuo sam u Mass Effect svijet, ne znajući što očekivati, osim da se radi o SFu. Uslijedilo je jedno od najljepših razdoblja mog gaming dijela života.
SPOILERI ZA MASS EFFECT TRILOGIJU SLIJEDEUbrzo nakon što sam dobio vrsnu svemirsku letjelicu, remek djelo suradnje ljudi i turiana te bacio pogled na mapu galaksije i sve lokacije koje mogu posjetiti, to je bilo to. Dotad mi se već svidjelo kako igra funkcionira, pažljivo sam rješavao sve questove po redu, istražio svaki kutak Citadele, ali ovo je bilo van očekivanja. Sve lokacije su me redom očaravale, a sad već aljkavi gameplay me oduševljavao (mogu ju igrati ponovno, jer sam navikao). Provodio sam silno vrijeme u Codexu, upijajući taj ogroman fiktivni svijet, i svakim člankom bio sve više iznenađen koliko je svijet detaljan, promišljen i prije svega, koliko stvarno djeluje. Otkrivao sam nove likove, naletavao na svakakve zlikovce čiji su problemi i reakcije bili preslika današnjeg svijeta, prizori ljudskog očaja, pohlepe i čiste zlobe. Provodio sam puno vremena pričajući s posadom i pokušavajući zavesti Ashley, što zapravi uopće nije teško, all you gotta do is talk, ali tada mi se činilo kao izazov. Odabir pristupa svakom razgovoru mi je bio preporod, imao sam osjećaj kao da sam stvarno tamo. Svi su likovi vrhunski napisani, i kada je došao onaj koban trenutak na Virmire-u u kojem sam morao odlučiti koga ostaviti, srce mi se paralo. Bio sam bijesan na Udinu, divio se Andersonu, i ipak imao nekakav osjećaj sažaljenja nad Sarenom. Sam finale mi je bio vrh. Svemirske borbe, filmski doživljaj - neopisivo. Toliko je emocija bilo zapakirano u tu malu kutijicu koja je dvije godine skupljala prašinu, da sam se nakon što sam ju odigrao pitao logično pitanje - što sam čekao dosad? Ali, bilo mi je drago što jesam. Do trena kada je izašla dvojka, bio sam toliko ufuran u Mass Effect priču da sam gotovo zaboravio na stvarni život i svakodnevne obaveze - na umu mi je bilo samo spašavanje galaksije od Reapera.
Otvorenje dvojke mi je slomilo srce. Kada sam nakon cijele priče pogledao trailere, vidio sam da bi propustio taj emocionalni trenutak, koji mi je dan danas neprocjenjiv. Moj heroj gubi kisik u hladnom svemiru i odbačen eksplozijom udaljava se, gledajući svoj brod i posadu kako nestaju u vatri. Dvojka me još više udarila - od Cerberusa, preko Collectora, do otkrivanja prave sudbine Protheana, uz sve nove likove, njihove nevolje i probleme i vođenje ljubavi s božanstvenom Mirandom, sve zapečaćeno vrhunskom filmskom akcijom, po završetku igre bio sam potpuno izgubljen. Znajući da moram čekati dvije godine na završetak jedne od najljepših i najsnažnijih priča ikad ispričanih, želio sam samo daljnski kakav je imao Adam Sandler i jednostavno "ubrzati" do trojke. Kada je napokon došao i taj dan, 8. ožujak 2012., bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Tri dana kasnije - potpuno zbunjen. Ja sam jedan od likova kojima se svidio kraj, njegova misterija i činjenica da sam narednih tjedan dana premotavao igru u glavi i razmišljao o njoj (iako Extended Cut nije mogao biti bolji i donio mi je ono što mi je i trebalo, zaključak od strane samog tima, da mogu slobodno nastaviti dalje sa stvarnim životom). Bioware su za mene nadmašili apsolutno svakog filmskom pisca, producenta, režisera, svakog pisca književnog blockbustera, svakog glazbenika, slikara, kipara. Mass Effect je za mene bio, a i danas je, sam vrhunac umjetnosti.
Tako sam i u proljeće 2011., bez da sam odigrao ili vidio prvi dio, odlučio istražiti čemu tolika strka oko Dragon Age svijeta no to je druga priča.
Da se vratimo (tj., da započnemo) na temu koja stoji u naslovu ovog besramno dugačkog posta, sljedeći Mass Effect. Nakon poduže prezentacije Dragon Age: Inquisition-a na ovogodišnjem PAXu (koju možete naći na YT-u) i ogroman svijet koji donosi, dalo bi se zaključiti da se Bioware okreće na što veće, slobodne svijetove i prostore. Igrajući po bogznakoji put prvi Mass Effect danas, nakon izazovnog razgovora s Khalisom Bint Sinan Al-Jilani na Citadeli, dok sam Rapid Transitom putovao prema klubu Flux, zagledao sam se u loading screen na par sekundi. Prikazivao je jedan Ward Citadele, i jasno su bile vidljive kolone letjelica kojima se prometuje na ovoj postaju, kako se kreću u okomitim smjerovima, na različitim visinama.
A onda mi je palo na pamet, je li moguće da nas to očekuje? Novi Mass Effect se očekuje tek krajem 2015, a kako rade ogromne svijetove za Inquisition, zašto ne i ovdje? Čeka li na stvar open-ended igra u kojoj slobodno šetkaramo i vozikamo se Citadelom, Nos Astrom na Illiumu, Cipritineom na Palavenu, Talatom na Sur'Keshu, ili Londonom na Zemlji? Ako će stvarno biti tako, sljedeći će Mass Effect, pošto potpuno vjerujem Bioware-ovom timu da ispletu vrhunsku priču kao i svaki puta, biti apsolutni vrhunac za svakog SF fana, RPG fana, a ponajviše za ME fana. Uz Frostbite 3, gdje su opće granice?
