Misterij Polybiusa – igre koja je dovodila do ludila

---

Bez obzira koliko to neki poricali, ljudi u globalu obožavaju misterije, pogotovo one s jezivim zapletom i neraščišćenom prošlošću. Jedan od takvih je i mit o Polybiusu, usko vezan uz gamersku supkulturu. Predaja tako kaže da se početkom osamdesetih godina u Americi nakratko pojavila igra koja je igrače odvodila u ludilo, pa i do tendencije ka samoubojstvu. No kako je igra vrlo brzo netragom nestala, njezino postojanje nikad nije potvrđeno, a iz ono malo opskurnih informacija izvučen je pravi niz zastrašujućih tvrdnji koje su dovele do vjerovanja da iza igre zvane Polybius stoji CIA, te da je ista razvijena kako bi se testirale reakcije ljudi na psihoaktivne uređaje. Naravno, postoje i teorije koje se ne slažu s time, no kako bismo vas upoznali s čitavom pričom, idemo redom.

Razvoj Polybiusa navodno je krenuo tijekom 1979. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Vjeruje se kako iza igre stajala njemačka tvrtka Sinneslöschen (u slobodnom prijevodu: senzorno-gašenje) koja je Polybius razvijala za američku Središnju obavještajnu agenciju iliti CIA. Sudeći po pričama, igra namijenjena arkadnim strojevima puštena je u opticaj 1981. godine u predgrađu Portlanda, saveznoj državi Oregon. Polybius je zaživio u jako ograničenim količinama (spominje se sedam primjeraka), što je i bila ustaljena praksa jer se radilo o testnim verzijama. Međutim, ono što nije spadalo pod ustaljenu praksu bilo je testiranje igre u malim predgrađima.

Igrači su poslije Polybiusa patili od amnezije, dezorijentacije, mučnine, nesanice ili noćnih mora…

U iznimno kratkom razdoblju, igra koja je opisana kao svojevrsna verzija Tempesta (svemirska pucačina s vektorskom grafikom), postala je vrlo popularna među tamošnjim klincima, i to do razine ovisnosti.

No tamna strana svega toga bile su navodne nuspojave nakon igranja. Naime, igrači su poslije Polybiusa patili od amnezije, dezorijentacije, mučnine, nesanice ili noćnih mora. U nekim verzijama legende spominju se kojekakvi pentagrami i samoubojstva, a jedan od igrača koji je ‘preživio’ Polybius navodno je postao gorljivi anti-gaming aktivist. Koji, nije nam poznato (op. ur. Jack Thompson?). A da stvari budu interesantnije, vlasnik igraonice u kojoj se Polybius mogao naći kasnije je izjavio kako su po rezultate u igri i po informacije o igračima dolazili tipovi u “crnim kaputima”.

Takvo što poklopilo se s vjerovanjem da je CIA u igri koristila nekakve algoritme koji su, poput psihoaktivnih droga, modificirali ponašanje kod igrača. No da bi misterij bio potpun, svi tragovi o postojanju Polybiusa uklonjeni su u rekordnom roku, a ostalo je povijest. Legenda je postala popularna negdje u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ali ni nakon brojnih glasina koje su uslijedile, još uvijek nije razriješena.

Teorije o porijeklu igre, pa i same legende, umnožile su se s vremenom. Najustaljenija verzija priče kaže da je tvorac Polybiusa čovjek zvan Ed Rottberg iz spomenute Sinneslöschen kompanije, za koju se vjerovalo da je tajna vladina organizacija. Zanimljivo je kako se za igru veže i ime tvrtke koja je aktivna još i danas. Naime, neki tvrde da je japanska Sega imala poveznice s Polybiusom, doduše nejasne, ali jedna od njihovih igara u procesu beta testiranja navodno je imala sličan utjecaj na igrače.

Postoji i teorija koja kaže da je Polybius bio tek rana verzija već spomenutog Tempesta…

No kako se u slučaju urbanih legendi činjenice najčešće preuveličavaju, mnogi tvrde da je u pitanju tek napad epilepsije, koji je ionako moguć kod nekih igara (današnji naslovi nose oznaku upozorenja za oboljele od epilepsije). Shodno tome postoji i teorija koja kaže da je Polybius bio tek rana verzija već spomenutog Tempesta, obzirom da dvije igre opisom liče jedna na drugu. No opet, kako postojanje Polybiusa nikad nije službeno potvrđeno, teško je reći je li igra uistinu sličila Tempestu, ili je, kako pak tvrde neki drugi izvori, spadala pod žanr puzzle naslova te slala subliminalne poruke na temelju Polybiusovog kvadrata (odakle navodno potiče i sam naziv igre).

Jedan od začetnika teorije o epilepsiji je Steven Roach koji tvrdi kako je sudjelovao na izradi Polybiusa za spomenutu kompaniju, ali da je čitava stvar sasvim banalna i da je urbana legenda itekako prenapuhana. Naime, Roach kaže kako je igra razvijana za jednu južnoameričku tvrtku koja je htjela originalan naslov u doba kada je tržište bilo prepravljeno identičnim igrama. Problem je nastao kada je šest dana nakon lansiranja trinaestogodišnji klinac iz Oregona doživio epileptički napad dok je igrao njihovu igru. Polybius je zbog toga povučen, a tvrtka nedugo zatim raspuštena. Međutim, iako se ta priča čini kao sasvim razumno objašnjenje, poklonici teorija zavjere ističu da Roacheva izjava sadrži niz nedosljednosti te da se kao takva ne može smatrati vjerodostojnom.

Također postoje i brojni korisnici koji se deklariraju kao vlasnici primjerka dotične igre u obliku ROM-a. Ipak, isti nisu voljni dijeliti, a svi dokazi jako su dvojbeni, pogotovo ako znamo što je sve moguće napraviti Photoshopom. A ako bi navodni ROM procurio u internetska bespuća, teško da bismo ikako mogli utvrditi je li to zaista igra koju svi traže. Jer u međuvremenu je ova legenda polučila mnoštvo različitih projekcija Polybiusa. Jednu od njih možete isprobati i sami, potpuno besplatno na ovoj stranici. Dakako, riječ je o šaljivoj imitaciji napravljenoj po “usmenoj predaji”, što znači da nema straha od nekakve amnezije ili shizofrenije. Garantiramo.

Legenda o Polybiusu dosegla je razinu popularnosti koju nisu ignorirale ni ostale industrije. Najpoznatije pojavljivanje bilježimo u kultnoj seriji The Simpsons, gdje je arkadni uređaj posprdno prikazan kao “vlasništvo američke vlade”. Igra je također postavljena kao zaplet nekolicine drugih serija, a na nju indirektne reference vuče i nekoliko filmova. No nama su daleko zanimljivije YouTube parodije, od kojih jednu možete vidjeti u sljedećem video uratku.

Iako u redakciji HCL-a čuče nesuđeni, ali oštroumni inspektori i detektivi, misterij Polybiusa ne možemo vam predočiti iz objektivnog kuta. Realno gledajući, skloniji smo teoriji prenapuhanosti jer epileptički napadi u rano doba industrije video-igara nisu bili česti, a opće je poznato kako se reagiralo, i kako se još danas reagira na takve stvari. Ipak, obzirom da i mi obožavamo vjerovati u vladine zavjere, vanzemaljce i trojedne bogove, nećemo odbaciti ni mogućnost pranja mozgova.

Ta dobro znamo da je najpopularnija MMO igra današnjice zapravo socijalni eksperiment. A o najvećoj društvenoj mreži da i ne pričamo. Ozbiljne su to stvari. Samo smo mi neozbiljni. Na kraju krajeva, tko zna što je u konačnici snašlo vlasnika highscorea u Polybiusu.(uuu)