Bivši HCL suradnici ispričali su nam svoja iskustva rada tijekom 20 godina HCL portala, evo što su nam rekli

---

Povodom 20. rođendana HCL-a odlučili smo slavljenički prostor dati i bivšim suradnicima koji su u raznim fazama bili dio HCL platforme.

Za tu svrhu morali smo se ograničiti u broju sugovornika jer je na HCL portalu tijekom dva desetljeća surađivalo skoro pa stotinu ljudi, možda i više. Neki od njih ostavili su veći trag, a neki manji. Međutim, uvijek nam je drago čuti da im je period rada na HCL-u bio koristan i zabavan, a upravo su nam takva svjedočanstva pristigla od 12 suradnika koje smo kontaktirali. Lista je inicijalno bila još i šira, no neki nam zbog zaokupljenosti nisu stigli ni odgovoriti, a do nekih suradnika nažalost nismo uspjeli ni doći.

Bivše smo suradnike okvirno pitali dva pitanja.

• Kakva su ti bila iskustva rada na HCL-u? 
• Kako danas stojiš s igranjem igara – pratiš li nove stvari ili više nisi u toku?

Kao što ćete vidjeti, neki su se baš raspisali, a neki su bili precizno kratki. Evo što su nam ispričali:

Davor Igrić

Razdoblje na HCL-u, a posebno forumu, smatram jednim od najbezbrižnijih dijelova mog života i uvijek ga se sjetim sa smiješkom na licu. Bili smo klinci, većina teški tinejdžeri s tinejdžerskim problemima i mušicama. Uz to, bili smo bez brige i bez pameti, ali s velikim žarom i ljubavlju prema igrama. Htjeli smo da gaming u Hrvatskoj, nakon propasti Hackera, ne umre i tako je nastao Cro-gaming – portal i forum.

Bili smo klinci, većina teški tinejdžeri s tinejdžerskim problemima i mušicama. Uz to, bili smo bez brige i bez pameti, ali s velikim žarom i ljubavlju prema igrama.

Većina ljudi bila je na forumu jer su željeli biti dio ekipe i samo komentirati stvari s drugima. Bilo je i puno trolova, više ili manje zabavnih. Mnogi od nas voljeli su pisati, pa smo mi završili u uredništvu. Osobito sam volio raditi vijesti i najave igara, tek tu i tamo pokoju recenziju jer sam u to vrijeme bio nabrijan na manje-više tri igre: Call of Duty, Football Manager i PES.

Zanimljivo da sam s pisanjem nastavio i profesionalno; završio sam novinarstvo na zagrebačkom FPZG-u i mogu reći da mi je to gaming iskustvo otvorilo vrata mnogim poslovima, posebno kod mlađih menadžera i urednika koji su znali (i sami posjećivali) HCL. Isto tako, često znam reći da me razdoblje na forumu, kada si svaki dan, kao član i moderator, ali i autor na portalu, morao trpjeti kritike i sprdanje na svoj račun izgradilo u mojoj budućoj karijeri digitalnog marketingaša. Nema tog stresa koji možeš doživjeti na poslu, a da već nisi doživio i gore kada te 20-ak internetskih anonimaca napada jer si nekoj igri dao 72 od 100.

Također, dana kada je u propalom Dublin pubu dogovoreno partnerstvo i kada je tadašnji Cro-gaming postao HCL sjećam se kao da je bio jučer. To uzbuđenje, iščekivanje… Bilo je nakon toga svega – i svađa i nezadovoljstva dijela ekipe, čak i neki raskol, ali znao sam da HCL ide u dobrom smjeru, posebno kada je nakon “igara prijestolja” priču u svoje ruke uzeo Igor. On je među nama bio najozbiljniji i htio je od malog gaming portala napraviti nešto veliko, posebno zato jer su ostali gaming mediji u Hrvatskoj bili na izdisaju. Ostalima je to bio samo hobi i zezancija i drago mi je da je cijela priča zbog njega i ostalih suradnika opstala do danas – punih 20 godina. Svaka čast!

Negdje tamo 2010.-2012. krenulo je lagano napuštanje gaming voda. Povremeno bi nešto i odigrao, ali jako, jako rijetko i to starije naslove (Sim City, razni tycooni, PES i pucačine s frendovima,…). Naprosto me pustilo, komp mi je već bio slabiji pa nisam mogao vrtjeti novije igre, a i neke druge stvari i životni problemi ušli su u fokus.

I to je trajalo sve do prije par godina kada sam na poslu pričao s kolegom Marijanom o PlayTrackeru, gaming startupu koji je razvio. Iako sam potpuno ispao iz sheme (npr., šokiralo me koliko su danas jake i široko razvijene live service igre, to u moje vrijeme nije postojalo), bilo mu je zanimljivo kako sam još prije 15 godina radio na HCL-u i da imam takvo iskustvo. Uz to, trebao mu je netko tko će mu pomoći s marketingom. I tako smo se udružili, otvorili firmu i sada nam je PlayTracker full-time posao.

Naravno, kako bi što bolje radio taj posao, morao sam se vratiti gamingu, početi čitati, učiti, istraživati i igrati nove stvari i moram reći da me potpuno uzelo, kao kada sam imao 15 godina. Trenutačno se opuštam uz Two Point Museum, nakupio sam preko 100 sati (ako volite chill igre, ova je fantastična), a povremeno upalim i PS5 pa odigram Spider-Mana ili Sea of Stars. Ova druga me posebno oduševila jer me podsjetila na dobre stare Final Fantasyje koje smo rasturali u mladosti. Super stvar kada vam je gaming posao je da igre možete igrati za vrijeme radnog vremena i reći da radite istraživanje i da se nipošto – “ne zajebavate”.

Duje Kozomara

Kad si me pitao želim li sudjelovati u ovom mini-intervjuu, prvo sam opsovao – jer, kako je, pobogu, prošlo 20 godina i jel to razlog zašto mi se raspadaju leđa i sijedi mi kosa – ali se nisam morao puno misliti. Zadovoljstvo mi je, jer HCL je formativni dio mog odrastanja.

Često se s ozbiljnom nostalgijom prisjetim tog perioda koji je jako dugo bio baš važan dio mog života – ne samo portal i pisanje, u kojem sam stvarno guštao dobrih desetak godina, već i legendarni HCL forum gdje su se našli mulci sličnih godina i svakog dana provodili sate u ćakuli o svim mogućim temama, možda i najmanje o igrama. U odvojenim podforumima recenzirali su se filmovi i muzika, u “sportu” nam je bilder makedonske nacionalnosti (pozz Dibek) slagao programe za teretanu, a u lajaonici smo razmjenjivali iskustva sa suprotnim spolom. Dogodili su se čak i neki HCL ljubavni trokutovi kojih se ni One Tree Hill ne bi posramio!

Što se tiče pisanja, HCL je za mene bio fenomenalan ispušni ventil za izražavanje kreativnosti i pokazivanje svima da sam najduhovitiji lik u svemiru – barem sam tada bio uvjeren u to. Kad danas gledam tekstove koje sam pisao, fasciniran sam da je šjor Belan puštao da to sve ide online potpuno necenzurirano, ali valjda mu se činilo da ima nečega u razbijanju monotonije klasičnih tekstova mojim potpuno random humorom.

HCL je za mene bio fenomenalan ispušni ventil za izražavanje kreativnosti i pokazivanje svima da sam najduhovitiji lik u svemiru – barem sam tada bio uvjeren u to.

Recenzija igre bi nerijetko izgledala tako da napišem rečenicu-dvije o gameplayu ili grafici i onda vrlo brzo odem gdje me tok misli odnese: nekad su to bile dnevne opservacije kvartovskog mesara Joze, nerijetko opsesija ženskom anatomijom, a znala bi se usred teksta ničim izazvana dogoditi i kreacija stihova po uzoru na uspješnice velikog Mladena Grdovića. Volim posao koji danas radim, ali nudi znatno manje takvih kreativnih eskapada i moram priznati da mi nedostaje zabava s verbalnim akrobacijama.

Puno je dragih uspomena, ali ono što me i danas najviše fascinira je koliko je genijalnih ljudi HCL kroz godine okupio. Neki od njih su mi i dalje prijatelji, neki su postali poslovni suradnici, ali svi zajedno su razlog zašto ta tri slova za mene definitivno nisu samo “gaming portal” – HCL je prije svega zajednica.

Mali Duje kojem je jedini san bio da bude gaming novinar bi sigurno bio iznimno razočaran da vidi koliko malo gejmam danas. Mislim da mi je prosjek otprilike jedna igra godišnje. Zadnje sam prešao The Last of Us 2, nastavak jedne od najdražih igara ikada – koju sam svojedobno i recenzirao za HCL. Dvojku sam godinama odgađao za “kad budem imao vremena potpuno joj se posvetiti” i onda se pomirio s činjenicom da će se to dogoditi – nikad, pa je prelazio u tri odvojena navrata tijekom godine dana.

Doduše, bila bi laž reći da me igre više uopće ne privlače. Ako obećaš da nećeš nikome reći, mogu ti otkriti da postoji tajni masterplan: nekad do kraja godine napokon ubost taj PS5 i planski odvajati vrijeme u tjednu za povratak staroj strasti. Ako supruga ovo čita, u kalendar će biti postavljeni i svi oni zaostali kućanski poslovi iz prošle dvije godine… Haceela mi (da zna da sam ozbiljan)!

Gaming aktualnosti ne pratim aktivno, ali stvarno guštam povremeno baciti oko na HCL jer su ažurnost i kvaliteta već godinama konstanta i najiskrenije sam ponosan koliko je to sve zajedno naraslo. Činjenica je da je već dugo riječ o najvećem i najrelevantnijem portalu u cijeloj regiji – o nečemu što je najveća industriji zabave na svijetu. Svaka čast na trudu i upornosti svima koji još uvijek veslaju brodom dabra Đuke – i sretan nam svima skupa 20. rođendan!

Danijel Handžek

Iskustva rada na HCL-u su uglavnom bila dobra, s obzirom da sam igrao igre što mi nikada nije bilo teško a napisati nešto o tome je više išlo kao ugodno sa korisnim. S obzirom da sam počeo igrati igre krajem 80-ih i do dan danas nastavljam u sličnom tempu (možda ne toliko vremenski kao prije ali i dalje se proba sve sto izađe i vrijedi) nikada mi nije bilo teško igrati igre za recenziranje. Generalno nisam imao problema s urednicima, osim što mi je gramatika bila “besprijekorna”, pa se znalo desiti da su mi dosta stvari preformulirali u rečenicama (to mi se nije sviđalo). Više me nekakvih uspomena veze za Cro-gaming koji je bio preteča HCL portalu i gdje su se dosta znale recenzirati i retro igre, a i sve je bilo u nekim povojima pa je i nostalgija bila veća za nekim starim danima dobrih recenzija i igara u Hackeru.

Danas još uvijek igram igre na većini platformi (koristim Ps4/5, Switch OLED i solidnu PC ragu, te i dan danas imam staru bolest nas PC gamera pod nazivom apgrejditis, stariji znaju o čemu se radi). Uglavnom pratim novosti u vezi hardvera i igara. Čitam dosta recenzija, gledam dosta videa od raznih techtubera i još sam uvijek mišljenja da su prije igre bile bolje i inovativnije a ne nabrzaka sklepane (čast izuzecima) za nas beta testere (čitaj gejmere).

Petar Karabatić

Rad na HCL-u asociram samo s dobrim stvarima. Za početak, taj period je ‘ajmo reći, doba dobrog i ne toliko korporativno-dosadnog interneta. Bili smo klinci koji vjeruju u ono što rade i za koga rade, a radili smo za sebe. Igor nam je dao slobodu i to se poštovalo. Kada netko vjeruje u tebe, ne želiš razočarati. Za mene znalo da sam (J)RPG lik i recenziranju RPG-ova sam se najviše i posvetio. Neke od recenzija su znale izazvati podijeljene reakcije publike, poput one za Final Fantasy XIII-2. Tada sam pomislio “uh wow, this escalated quickly”. Ali u tom je bio gušt. Gušt mi je također bio što me HCL spojio s toliko divnih ljudi s kojima sam dan danas privatno i poslovno u kontaktu. Mislim da to sve govori.

Rad na HCL-u asociram samo s dobrim stvarima. Za početak, taj period je ‘ajmo reći, doba dobrog i ne toliko korporativno-dosadnog interneta.

Što se tiče igranja danas, ukratko: igram i ne predajem se. Valjda su svi oko mene čuli moju izjavu “igrat ću dok ne umrem” i to stvarno mislim. Naravno, odrasli život je uzeo svoj danak u smislu da nemam baš toliko vremena koliko bih htio, ali sam i dalje u toku sa svim. I dalje mrzim online multiplayere i dalje cijenim dobra single-player iskustva, posebno ako je RPG u pitanju… kao što je recimo Claire Obscure: Expedition 33 o kojem trenutno valjda svi ikada pričaju! Jedno pravo 10/10 iskustvo ili ako moram po HCL-ovoj metrici: 98/100!

“Freddy”

Rad na HCL-u je uvijek bio užitak upravo zbog uredništva. Ekipa je opuštena, a profesionalna. Rado se sjećam puno zanimljivih rasprava o novinarstvu i gamingu skupa sa suradnicima iza kulisa. Najbolja sjećanja smo stvorili uživo na raznim konferencijama po svijetu gdje smo se upoznali međusobno, a isto tako i neke od naših heroja gaming industrije. Igranje za život i rad je drugačije od igranja za razonodu i zahtjeva puno predanosti. No, srećom tada mi je to bio prioritet i ostvarenje sna iz djetinjstva tako da se nikad nisam žalio. Jel’da, Igore?

Danas ne da sam izvan toka nego je tok u drugom multiverzumu. Tu i tamo pasivno nešto čujem, ali ne pratim industriju ciljano i nitko u mom društvu i životu nije zainteresiran za gaming. Iako mi nije više glavni hobi, ja još uvijek igram doduše. Uglavnom skupljam fizički, imam 12 konzola i cijeli zid sa preko 500 igara. Ali ne kompulzivno nego po guštu, tretiram tu kolekciju kao knjižnicu multimedijalnih iskustava u koje mogu uroniti na par sati kad mi pukne. Srećom imamo snažnu lokalnu polovnu scenu tako da držim oko na tržištu i kroz oglase dobijem dojam o novim naslovima i trendovima.

“Deadwalker”

Bio mi je gušt prenositi svoja iskustva i zapažanja oko vrlo popularnih igara, a još veći otkrivati nekakve skrivene dragulje koji su možda ljudima prošli ispod radara. Izuzetno cijenim trud i vrijeme koje su tada urednici uložili u ispravljanje mojih tekstova u kontekstu stila pisanja i gramatike za nekoga tko se nikada prije u životu nije bavio novinarskim zanatom. Iz današnje pozicije, veliko hvala na strpljenju, to mi je zapravo dosta pomoglo kasnije u karijeri.

Iz današnje pozicije, veliko hvala na strpljenju, to mi je zapravo dosta pomoglo kasnije u karijeri.

Danas igram dosta toga, zapravo, imajući u vidu sve svoje nove životne uloge koje uzimaju dobar dio dana (poduzetništvo i friški tata). I dalje najviše vremena posvećujem PC gamingu, no kako starim, konzola mi je sve privlačnija opcija zbog kauč pozicije (leđa sve manje trpe uredsku stolicu) i jednostavnosti korištenja. Evo igram trenutno Star Wars: Outlaws, Borderlands 3 te puno vremena provodim uz simulacije vožnje: Gran Turismo 7 i Forza Motorsport. Naravno, GTA 6 mi je trenutno najiščekivanija igra i nadam se da ću uloviti jedan pošten godišnji da odigram Baldurs Gate 3 u komadu.

Renato Pedišić

Zvučat će kao teška patetika, ali HCL me dosta rano naučio pozitivnoj radnoj etici zasnovanoj na strogom poštivanju rokova i standarda kvalitete bez čega danas ne bih mogao (radim za jednu multinacionalnu kompaniju sa sjedištem u SAD-u). Kako sam bio još dosta balav dok sam pisao za HCL, znalo mi je to biti ponekad zahtjevno, ali mi je drago da sam doživio Igorovo i tvoje mentorstvo. Uspomena dragih je mnogo, ali još ne opraštam što The Talos Principle svojedobno nije dobio Zlatnog Dabra!

Uz posao, malo dijete i druge obaveze imam doslovno nula vremena ozbiljnije se baviti gamingom, ali stalno kružim oko njega kao mačak oko vruće kaše – pratim vijesti, pogledam neke streamove, a tu i tamo zaigram neku malo ozbiljniju mobilnu igru (puna preporuka za PokéRogue svima koji vole Pokemone i/ili roguelike žanr). Srećom, mislim da ću teško ispasti iz štosa jer, pazi ovo – dok sam radio za HCL aktualni su bili Minecraft, GTA V i Skyrim, a danas – ista stvar! Ne treba žuriti, izgleda da gaming strpljivo i na mjestu čeka nas u poodmakloj dobi.

Vjeran Nagy

Rad na HCL‑u nosim u srcu kao priču koju prepričavam s velikim osmijehom – čisti entuzijazam, hrpa “paralize analize” i gomila “ajmo‑probati‑pa‑ćemo-vidjet” trenutaka. Sve je počelo kad sam Igoru poslao improviziranu “bondovsku” montažu Far Cryja 3. Iskreno, očekivao sam tišinu u eteru, a ne poziv u ekipu. YouTube je tada još bio u usponu, streaming je bio egzotična riječ, a Igor praktički jedini na HCL‑u koji je radio videe – i jedini vrijedan spomena u regiji. Biti dijelom YouTube povijesti iz tog vremena bila je prava privilegija.

Neću lagati – tipkati tekstove i snimati komentare uz rokove i životne obveze znalo je biti naporno, ali cijela avantura mirisala je na “vrijedi svakog ubijenog praseta u Elwynn forestu”. Objaviš video, prsti na F5, nižu se osmijesi gledatelja, a onda i poneki “Ovaj Vjeran je užasan, gdje je Igor?” – savršen začin.

Najveći izazov bio je držati rokove i ne razočarati Igora, čovjeka čija radna etika bi posramila i Hidea Kojimu. Sila prirode: uporan do kraja, dokaz da se i u regiji gdje su igre još „igrice“ može izgraditi ozbiljna scena. Od njega sam naučio više nego što sam ikad planirao, posebno kako spojiti strast i poslovnu stranu priče.

Najveći izazov bio je držati rokove i ne razočarati Igora, čovjeka čija radna etika bi posramila i Hidea Kojimu.

Imam puno lijepih sjećanja, ali najluđe je bilo tijekom jednog kratkog GTA V streama: gledam brojač – gotovo tisuću i petsto ljudi iz regije! Ludnica za to vrijeme; osjećao sam se kao rock‑zvijezda s gamepadom. A najdraža scena dogodila se godinama kasnije u Dublinu, gdje sam se preselio studirati računalstvo: radim u GameStopu, pričam na engleskom, kad iza leđa čujem: “Ej, jesi li ti Vjeran s HCL‑a?” Ekipa iz Srbije prepoznala me po glasu! Tada shvatiš da su svi ti klipovi, montaže i besane noći stvarno dotaknuli ljude.

Danas igram znatno manje nego prije, ali industriju i dalje pratim aktivno – nisam ispao iz toka, samo sam postao izbirljiviji. Biram naslove koji me doista intrigiraju, bilo da je riječ o nostalgiji ili o svježim idejama koje me tematski ili kreativno pogode. Posljednjih godina najveći dojam na mene ostavila je igra Disco Elysium, što i nije čudno jer su mi kvalitetna priča, a osobito dijalog, najvažniji dio svake igre.

Iako su mi igre i dalje interes, životne obveze i novi prioriteti promijenili su način na koji im pristupam. Već godinama radim na vlastitim projektima – ultimativno želim stvoriti igru, pa me sve više zanima razvojni ciklus igara, a sve manje maratonsko igranje. Naravno, to ne znači da ću preskočiti koji meč Counter‑Strikea 2 s ekipom iz srednje škole ili povremenu partiju League of Legendsa – za dobre stare reflekse uvijek se nađe vremena.

Tomislav Petrinec

Moje iskustvo s HCL-om seže više od petnaest godina unatrag, još iz vremena foruma koje sam počeo pratiti još 2008. godine. Tada mi je bilo 21, i forum je bio pravo virtualno okupljalište — ne samo za rasprave o igrama, nego i o svakodnevnom životu. Brzo sam se uklopio u zajednicu, postao moderator, a zatim su stigle i prve recenzije, u dogovoru s Igorom.

Igre su od djetinjstva moj najdraži hobi, pa mi nije bilo teško recenzirati ih, iako takav pristup zahtijeva drugačije promišljanje. Ne možeš se zadržati samo na jednom modu igre — moraš istražiti sve što igra nudi, kako bi tvoje mišljenje bilo potpuno, argumentirano i korisno drugima.

Najdraža uspomena mi je vezana uz recenziju i najavu igre Project CARS 2, gdje me je Igor simpatično spomenuo u oba YouTube videa kao „vlasnika i recenzenta sa skupocjenim volanom“. Danas, s 38 godina, i dalje volim igre s jednakim žarom kao i prije, a te godine provedene na HCL-u uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.

I dalje aktivno igram kad god uhvatim slobodnog vremena — nakon što obavim svoje obaveze i provedem vrijeme sa suprugom ili prijateljima. Igre, filmovi i serije su mi i dalje omiljeni načini opuštanja, iako, naravno, igram nešto manje nego kad sam bio mlađi i s manje obaveza.

Pratim gaming scenu i tehnološke novosti redovito, a i vodim jedan poznati hrvatski gaming forum koji je usko povezan s gaming portalom. Teško da ću ikad „ispasti iz toka“ — igre me i dalje nadahnjuju, ispunjavaju i ostaju moj najdraži hobi.

Petra Rukav

Rad na HCL-u bio mi je jedno od ljepših iskustava u životu jer je spojio dvije stvari koje volim, a to su gaming i pisanje. Ukratko, uživala sam u cjelokupnom procesu recenziranja – od igranja i analiziranja videoigara do pokušaja da sve to pretočim u riječi. Željela sam da svaka recenzija bude iskrena, jasna i korisna onima koji se dvoume o kupnji igre. Moram priznati da je pisanje nerijetko bilo naporno jer sam sama sebi bila najveći kritičar, no zadovoljstvo nakon uloženog truda, posebice kad bi reakcije čitatelja bile pozitivne, uvijek bi me podsjetilo zašto to volim raditi. Naposljetku, teško mi je izdvojiti neku konkretnu uspomenu, ali cijeli period koji sam provela pišući za HCL osta mi je u jako lijepom sjećanju.

Pisanje mi je nerijetko bilo naporno jer sam sama sebi bila najveći kritičar, no zadovoljstvo nakon uloženog truda, posebice kad bi reakcije čitatelja bile pozitivne, uvijek bi me podsjetilo zašto to volim raditi.

Usprkos tome što se više ne bavim gamingom profesionalno, videoigre su i dalje važan dio mog života. Vijesti ne pratim kao nekada, ali kad me nešto zaintrigira, tada se vratim staroj sebi – onoj koja s oduševljenjem istražuje svaki kutak virtualnog svijeta.

Josip Klanfar

Moj period rada unutar HCL redakcije bio je spoj ugodnog s korisnim. Kao tada strastveni gamer, dobio sam priliku pisati za najveći regionalni portal o videoigrama, pa je samim time ulazak u redakciju bio uzbudljiv. Taj osjećaj me nije napustio gotovo tri godine koliko sam i bio u redakciji.

Jesu li me urednici davili? Ne bih rekao. Netko bi mogao to protumačiti na taj način, ali činjenica je da su temeljiti, profesionalni i posvećeni svom poslu i isto očekuju od suradnika. Naravno, bilo je perioda kada je bilo teže, pogotovo jer sam recenzirao manje popularne i/ili manje kvalitetne igre (Dynamic Pixels pozdravite susjeda), ali sve je to dio posla i netko treba pokriti takve igre. Najbolje što sam sa sobom odnio iz HCL-a je znanje o kreiranju, recenziranju i pisanju sadržaja, te poznanstva, makar bila i online.

I dalje igram igre kada stignem, samo je problem što je vremena nekako sve manje a život sve brži. Trudim se ispratiti maksimalno nove stvari, ali nije to ni približno na razini od prije nekoliko godina.

Ivan Brekalo

Bilo mi je super recenzirati igre za HCL, jedno vrlo lijepo iskustvo. Gnjavaže nije bilo, a samo igranje za recenzije nikad nije bilo problem. Međutim, par puta sam se znao sam uvaliti u gabulu u smislu da odigram igru, ali odugovlačim s pisanjem recenzije. Najčešće bi to bilo s igrama iz žanrova s kojima sam nešto slabije upoznat ili pak s igrama malo neobičnijeg pristupa za koje nisi siguran kako ti sjedaju čak ni nakon što vidiš odjavnu špicu i koji put prespavaš nakon toga.

Što se štosnih trenutaka i uspomena tiče, bilo je tu svega. No, ako pričamo strogo o igrama i recenziranju, onda bih izdvojio trenutak kad me je dopala recenzija Deadly Premonitiona 2. Za tu igru nisam bio spreman. Bila je u katastrofalnom stanju s rekordno niskim frame rateom na dan izlaska. Nisam ni slutio što me sve čeka – od neviđenih bugova pa do bizarnih likova i posve sulude priče. S vremenom sam potpuno izgubio percepciju o tome što bi moglo biti namjerno, a što slučajno implementirano u igru kao rezultat tehničkih nesavršenosti. Ali na kraju sam se baš dobro zabavio.

I to mi je bila jedna od najdražih stvari dok sam bio dio HCL-a – zaigrao bih neke igre koje inače vjerojatno ne bih ni pipnuo. Među njima se znalo naći baš fantastičnih ostvarenja.

S obzirom da sam tek nedavno napustio HCL redakciju – kod mene nema nekih ogromnih promjena po tom pitanju. Doduše, primjećujem da kako vrijeme prolazi – nove igre me sve manje privlače. Nemam više istu tu znatiželju kad izađe neki zbilja dobar novi trailer. Unazad par godina se sve više nastavljam okretati retro stvarima i vjerujem da ću još neko vrijeme provesti istražujući klasike i tzv. “hidden gemove” s arkada i iz 16-bitne generacije, to mi je trenutno najveće zadovoljstvo kad su u pitanju igre.