Heh, ko da citam svoje misli 1:1. Sad bude jedan igra u 3 godine koja me moze zaokupit da razmisljam o njoj dok sam na poslu. Super clanak.

Živa istina, baš nekidan pričam ženi kako samo jednom-dvaput godišnje dođe igra koja me uvuče skroz u svoj svijet, koju mogu igrati duže od samo par sati, i koju jedva čekam zaigrati kada je ne igram.. a ne ono da se moram natjerati nešto upalit… a sto mos, odrasli smo 😀

Nekada sam mogao igrati i razno razne žanrove, koja god igra mi je došla pod ruku se rokalo. Utrke, nogomet, horori, akcije.. ma sve. Danas nikako. Imam svoju nišu igara koje me zanimaju i taman toliko vremena za njih. Uživam u tome. Sve u svoje vrijeme.

Hahah sa svojih 36 god. i dvoje male djece prepoznao sam se u svemu sto si naveo. Da, malo je igara koje me zadrže na duže staze i kad se to dogodi grižnja savjest je sveprisutna. Ali to nužno i nije loše jer ima puno važniji stvari u životu od igranja igara ali se treba dobro organizirati i uzivati u igrama u razumnoj mjeri.

Igranje me opušta, bolje nego da gledam reprize repriza na TV-u ili listam po mobu bezveze. Grižnju savjesti znam imati jedino tipa slobodan vikend, izađe se u subotu i onda se umire cijelu nedjelju u krevetu, ne može se nikud. Jedino tad grižnja savjesti jer potratio vikend bezveze, radi gaminga nikada.

Da, meni je supruga rekla da komotno mogu biti kamiondžija u stvarnom životu s obzirom koliko sam sati ulupao u ETS2. A i sada s 40 godina na leđima za vikend se odvoji kojih sat, dva za malo gejmanja.

Isto sam kao klinac (nije da se sada smatram odraslom osobom) znao po cijele dane šibat Assassin’s creed, Skyrim i slično, ali da, danas više nije tako. Znam imati periode od po par tjedana kada mi se apsolutno ništa ne igra, ali onda me odjednom uhvati neka volja i zagrijem se za neku igru s koje se ne mogu skinut. Najčešće su to Europa universalis IV ili Crusader kings 3, a zadnjih dana sam opsjednut sa Sekirom. Uz posao i sve obaveze, igram ga minimalno 4 sata na dan. I sad dok ju završim, opet ću vjerojatno osjećati neku prazninu i čekati da me uhvati sličan žar za nekom drugom igrom. Eto, možemo mi na cijeli život gledati kao na gubljenje vremena, ali uz gaming barem naučimo nešto o povijesti, društvu, ljudskoj psihi i strpljenju (Sekiro), tako da je to svakako bolje od gledanja brainrota i nekih serija i filmova.

Svi bi mi htjeli da postoji mode “New Game Plus” za stvarni život…Neki ranije, a neki nakon šta kompletiraju njegovu glavnu priču, sa pomalo dodatnog sadržaja…i side misija 😉 Mnoge izbore bi definitivno birao drugačije, u razne situacije ulazio hrabrije, općenito samopouzadnije kad je to trebalo…Al dobro, nije još game over.

Ne fali mi. Recimo kad gledam film ili seriju i stanem posle sat dva mi je top. Ono kad te zavlaci igra pa daj da resim jos jedan upitnik, daj da sakupim jos neko pero daj jos jedan side quest pa te ubije u pojam. Gledam rdr2 ili witcher 3 su mi jedne od najdrazih igara al ne bi mi bilo dovoljno da igram po sat dnevno ili u par dana

Igrice igre igretine igram preko 30 godina od ranih devedesetih i dan danas kad mi dođe neka zanimljiva igra igram ju dok ju ne zavrsim ili dok mi ne dosadi,ima dana da igram 2-3 h zbog posla a ima i dana kad igram po 10-13 vecinom zimi kad nemam posla oko kuce.Ac shadow zavrsio za manje od mjesec dana posto radim u 4 smjene inace bih ga i prije.rkord mi bio ac origin za 2 tjedna dok sam bio na bolovanju i tu mi nastaje problem jer ne stigne tolko igara izlaziti meni zanimljivih kolko ja imamam vremena za igranje 🙂

Eh da, lijepo je biti mlad i lijepo je kad te zabolje aposlutno i potpuno ona stvar za sve (do neke mjere), good times man. Al opet isto tako je lijepo i ovo odraslo razdoblje, pa čak i bez obzira što možda nosi neku svoju težinu sa sobom, nebi ga mijenjao nizašta. Sve u svemu odličan članak i vjerujem da se svi iole stariji mogu poistvojetit s njim.

Šta sam nekad provodio vremena uz strateške igre. Od jutra do sutra. Danas ništa od toga

Najs članak 👍👍..ček kad doguraš 50+…što stariji, sve više “Ne quid nimis” u svemu

Ja to zovem generation gap sta se dogodilo, sa stolice i PCa sam se prebacio na couch mode i konzolu, od FPSova na tasti i misu do rpgova na kontroleru sad. Danas nakon 3 sata izgubim oci al zato ves masina i macji wc cekaju, sendvic necu ni spominjat.

Jbg prihvatit i gustat kolko ide, bajk me gleda i sudi mi dok palim konzolu.

I ja se isto osjećam krivo i voljeo bi prestati igrati igre ali ne mogu jer mi je gaming zbog mog invalidniteta glavni izvor zabave u životu. Posto mi je zbog invalidniteta veoma ograničen društveni život…

Super članak 👍

Ahh vidiš, mene taj Tony Hawk izlaska skoro,isto podsjeća na ljeto 2002. Propuh i ljetni topli zrak ulazi u tamnu sobu ,a ja na kompjuteru igram Tony Hawk 3, dobil ga od sestrične ko zna od kud.Prženi CD nije u normalnoj plastičnoj kutiji,nego u prozirnoj koja ima malu ručkicu ,s kojom ti mehanizam izbaci CD sa strane iz kutije. To mi je bilo čudo tehnike. Prvo pokretanje igre,a moraš si podesiti komande za tastaturu i onda Neversoft O2 pa uvodni video i Ace of Spades. Prvo prelaženje s Rodney Mullanom i onda naravno cheatanje za sve likove. Ljepo toplo bezbrižno ljeto, iako mi je bilo ljepo na moru, jedva sam čekal vratiti se opet doma pokati Tony Hawk. Rodney i njegov filmić su mi bili motivacija za sam početi skejtati…pokušavaš napraviti Casper Flip…😊Bilo bi ljepo opet biti 13 na ljeto 2002,barem na jedan dan. Poslje se dobil Playstation 2 na kojem me ta igra dugo pratila,tak da ljeto 2003 nije bilo puno drugačije.😊

Drago mi je što uvijek još ima istomišljenika poput mene, mislio sam da sam jedini lud, no potajno sam se nadao da ima još takvih kao što sam ja. Kao sadašnji 34-godišnjak, osuđivan od mnogih strana u smislu, tko još igra igrice, nisu igrice za tebe, nismo više djeca itd. Ja bih samo nadodao na sve ove komentare, da nije sve samo stvar u našem odrastanju. Promjenila su se vremena. Filmska, glazbena, kao i gaming industrija nikad više neće biti ista. Sve se danas svodi na financijski profit. Nikada više tih igara iz zlatog doba 90-ih, kraj 2000-ih. Tadašnje grafike video igara za današnje pojmove su teški škart, dok se radilo na kvalitetu, što se i očitovalo danas, jer mnogi naslovi su ostali za sva vremena, vanserijski naslovi, neki nepravedno zaboravljeni u današnjem dobu. Drago mi je da sve više se “rađa” malih indie developera koji furaju štih PS1 ere, po grafici i mehanici nekadašnjih igara. Naveliko se i osjeti da više nije to – to, pošto sve više i više se vraćaju na velika vrata remakeovi, remasteri, recikliraju se sadržaji starih video igara itd. Ah, ta nostalgija, opasna stvar. Svako dobro svima želim 🙂

“i nikoga nije briga ako ćete čitav dan provesti pred ekranom.” Eh da je tako bilo kod mene. Nakon pola sata bi pitali šta si još na tome. Ovo za danas se slažem 1:1

10 sati u komadu nikad nije bilo zdravo ako ćemo biti iskreni i ja čak i kao mali vrlo rijetko, ako ikad, sam bio toliko zaluđen/slobodan da bih to izvodio. A sad pogotovo. Mislim, desi se to kod nekih vrlo specijalnih igara. Zadnja koja mi pada na pamet je možda BG3 ali ne 10 u komadu, ne vjerujem. Ili Anno 1800. To su igre tokom kojih vrijeme brže teče. Leti. Zadnji put kad se to definitivno zbivalo je 2014. g. i FFXIV: A Realm Reborn. To je priča za sebe. A onda isto tako, ne želim nešto prelijepo završiti u 10 dana, volim gustirati da mi duže traje i da ne sagorim. Jednostavno imam drugih interesa i obaveza da bih sva jaja stavio u gejmjng košaru. E sad, da li su nekad igre bile zabavnije, igrivije…rekao bih da je to čista nostalgija jer mene i dan-danas igre mogu potpuno fascinirati i oduševiti poput BG3, CP2077, Elden Ringa. To je unazad 5 godina. To su igre-avanture i želim da ih konzumiram u manjim obrocima (do 5 sati) jer je tako ispravno.

ja s 45 imam i želju i volju..i igrao bi bez grižnje savjesti..ali obitelj je prioritet..to je tako.

Sve to dolazi sa godinama i obavezama koje imas, a prije ih nisi imao. A sad i da mogu igrati kao prije 15-20 godina wow u komadu po 10-12 h dnevno ne bih mogao. Totalno sam se prebacio na single player i to je tempo koji mi pase, cak nekad toliko dugo ne palim plejku da doslovno zaboravim combat controle ili slicno. Griznja savjesti ne postoji jer radim nesto sto u tom trenutku zelim raditi. Pa nije smisao života non stop nadogradjivati sebe sa nekakvim znanjem i vjestinama niti svaki dan moras biti koristan da bi zivot bio ispunjen. Nekad valja vrijeme ulupati na bezvezne stvari

World of Warcraft igram od kad je izasao recimo 12 sati na dan još uvijek gubio sam poslove i kad nešto drugo radim uvijek mislim o WoW-u lazem doma da ne mogu raditi da ne znam ništa i ipak još uvijek ne osijecam griznju savjesti 🙂

Meni je problem sto i kad imam vremena i volje za igranjem, ne mogu igrati a da svako malo ne pravim pauze. Igranje mi izgleda ovako: 15 minuta igranje pa netflix pa opet tako. Spakovao sam sve konzole u ormar, nek odmaraju neko vrijeme. Idem ka 32. godini, bice bolje

Uff kad se sjetim osjecaja vikenda sa spremnih 5 – 6 novih dvd-ova. Klinci neka rade sta zele ali svakako u kasnijoj dobi i nije toliki uzitak da se moze 12 sati igrati na stranu obaveza.

1999 radio u PC igraonici. Bio sam plaćen da igram igrice😀. Najbolje je bilo kad radiš popodne i dođe ekipa, pljune masu novaca da igra cijelu noć. I ja s njim udaram RED ALERT, Delta Force i pogotovo Unreal Tournament. Ah to su bila vremena. A sad…. Sa 45 na leđima… Jedva da upalim PC.

Odgovornost je posljedica godine proizvodnje. Planiranje vremena također. Imam neku svoju svakodnevnu rutinu i neizostavno vrijeme za svoje hobije. Nemam apsolutno nikakve grižnje savjesti igram li neku igru po 12 sati iz jednostavnog razloga: takve igre više nema. Upecam se tu i tamo na nešto, možda jednom, dvaput godišnje. Do tri sata u komadu, navečer, ne svaki dan, to je moj maksimum.

Vrijeme provedeno u uživanju nikad nije izgubljeno vrijeme. Za ostalo vrijeme se ne bih kladio

Mene muci sto je sve izgubilo okus, nista nije kao kada smo bili djeca. Fali ta magija i cudjenje u svijetu

Ma pricaj mi. Najgora mi je ta grižnja savjesti I uhvatim se svaki puta da žalim za “propuštenim danom”. A nemam pojma. Dobro si ovo napisao i definitivno pogodio u sridu

Joj…ovo je neiscrpna tema. Sa 35 godina i malim dijetetom igranje igara mi se cini kao luksuz. Zamisljam idealan dan kao neka varijanta gaminga i filmova napretek a kad se to desi cesto nista ni ne uplalim nego preturam po kuci bezveze i zujim. Uvijek kao danas cu to rijesit u miru pa cu sljedeci put moci igrati bez griznje savjesti i toga necega nad glavom. Ali onda sljedeci put je opet neka nova stvar bitnija od toga da malo nesto upalim. I tako u krug. Zapravo…vise citam o igrama i gledam nekih videa o igrama negi sto ih igram. Necu ni spominjat da od kada imam dijete trening ili neke kave ili pive i opcenito druzenje sa ljudima mi je na zadnjem mjestu. Neznam…cudno je to ali je tako. HCL i ekipa su moj izlazak i druzenje….hahahah(suza klizne niz obraz). Idealan dan? Kad sa malim uspijem obavit bilo sta od obaveza a da ne napravi neko sranje ili scenu.

meni je samo tužno šta nema dovoljno vremena u životu da pređem sve šta bi htjela :’D

Ja sam jos uvijek veliki gamer,sad u zadnje vrijeme par sati igram metroidvanije i v rising igru.vjerojatno je to zato sto jos zivim sa roditeljima.i ne uhvati me bas krivnja.

Da igram danas 10 sati u komadu ne bi bilo nikakve grižnje savjesti. Stvar je u tome što fizički ne mogu igrati toliko, nemam volje gledati u ekran toliko i jednostavno me ne vuče igrati, često se dogodi da mi je nakon jedne ure dosta.

Ja sam jos do prije 2 god dana znao provesti 5, 6 , 7 sati igrajuci. Evo sada nisam upalio par mjeseci biti jednu igru. Bio sam uzeo novi AC kada je izasao, odigrao mozda pola sata. Ne znam razlog, imam zelju igrati, ali ne mogu, radije se posvetim drugim stvarima, poslu, ucenju, fizickom radu, drustvu. Obitelj necu spominjati jer njih nisam bio izostavljao niti dok sam sate provodio igrajuci. Iako jos uvijek pratim gaming, citam recenzije, volim gaming hardver, …

Dajte mi 10 sati slobodno pa ću znat jel me peče savjest ili ne, ma dajte mi i 5. 😂 U trenutnoj situaciji, ne bih osjećao ni malo grižnje savjesti jer mi trenutno sve ostalo u životu ima prioritet, a gaming se svede na 30-60 minutne sesije dnevno, i to možda.

Odem na brod pa imam vremena za odigrati dvije do tri igre, dok sam doma niti ne pomišljam na njih. Godine su definitivno napravile svoje 😏

S 36 godina, ženom i djetetom (drugo na putu) i dalje igram igre. Igram ih gotovo svaki dan (onoliko koliko imam slobodnog vremena) ali obaveze ne smiju nikada patiti. Odradim sve kaj treba za kuću i ukućane i navečer je moje vrijeme (ukućani se poberu u krevet oko 21h). Činjenica je da igram sve manje novih naslova jer me 90% njih više jednostavno ne privlači i ne želim odvajati slobodno vrijeme za 100 sati prelaska gdje se sporedni sadržaj svodi na donesi bočicu istine ili zamlati 4 goblina. Nekada se igralo sve i svašta al se nije imalo para… sad se ima para da kupim kaj god želim al se nema vremena…

mislim da je zoran pogodio bit kolektivne svijesti nas u 30-tim godinama gdje ti poslovne i obiteljske obaveze naprosto ogranicavaju slobodno vrijeme pa kada ga vec i imas radije ces to vrijeme utrositi na rekreaciju i druzenje negdje izvan kuce nego sjediti ispred ekrana. kada si mulac nekako mislis da zivot tece sporo, da vremena imas napretek, da ces zavijek htjeti igrati igre i jedva cekas da zavrsis skolu da bi mogao po cijele dane gejmati al dzabe, prodje osnovna skola, pocinju izlasci, motori, auti, cure, odjednom ti se ne da vise ni biti kuci, kasnije ili kreces raditi ili negdje studiras pa slobodno vrijeme postaje luksuz. zivot tamo nakon 25-te kada svi vise manje ulazimo u “svijet novaca” gdje moras poceti zaradjivati i planirati, a sve se svodi da odradis od pon-petka i cekas ta 2 dana da bi se malo opustio, jednostavno rapidno prolazi. Meni je drago da sam se stvarno izigrao kao klinac, da sam odrastao u eri “pocetak ps1” gdje su bili fenomenalni naslovi (mgs, FF7,gran turismo, RE serijal, PES serijal, Tony Hawk….) koji su stvarno bili vrijedni vremena i gustanja. Sada sa 37 god, tu i tamo odigram nekakvu avanturu cija me prica moze zainteresirati, prosao sam i FF7 remake, cekam kraj sezone da mogu ovaj drugi dio odigrati, ove zime sam gustao u Tomb Raider 1-3 remaster..sa vremena na vrijeme me neke igre iz proslosti “pozovu” pa ih ponovno predjem itd. Ono sto vise ne mogu igrati su open world igre tipa GTA, Read Dead, Assassin’s Creed,Witcher… igre koje zahtjevaju 100+ sati igranja,gdje je naglasak na istrazivanju velikog svijeta, prica koja se progresivno i sporo razvija i nude previse opcija.

Ove godine napunio 40. Sa 15 iznajmljivali plejku na 24 sata. Danas mi je jedanput nedeljno 3 sata mera. Uvece kad svi zaspe, otvorim pivo, kikiriki i lagano. Taman se pozelim pa mi ta tri sada budu praznik za dusu. Sve preko toga mi ne bi prijalo kako treba.

Teško je naći vrijeme uz posao, ženu i obaveze, promijenile su se igre, ali promijenio sam se i sam.. nekad bih u Crysisu level odigravao dva sata, šuljao se po bazi i kriomice skidao koreance bez da išta naslute.. a nedavno ga uzeo igrati, odustao od šuljanja nakon par minuta jer nisam imo živaca i pokosio džipom i strojnicom sve što se miče od onih kokoši do koreanaca. Što bi rekao jedan pjevač, Stari sed

Ne mogu se poistovjetiti sa napisanim. Nikad ne osjećam grižnju savijesti jer nikada ne igram duže od sat i pol-dva u komadu. Nisam oženjen niti imam djecu ali bez obzira na to, nikada si ne bih dopustio cijeli dan potrošiti na video-igre. Inače ne smatram da su igre gubitak vremena ako se zabavljaš, ali igrati cijeli dan već ne bi bila zabava po meni. Mjera je bitna, u nekim stvarima nemam mjeru ali u igrama imam pa mi nikada nije žao zbog vremena utrošenog u igre.

Poslje seksanja nema kajanja

Kako volim gejmati i dan danas sa 34g. Grize me savijest ali grizem i ja nju. Bolji PC se nabavio, idemo dalje.