Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain

---

Kad sam se vratio iz Konamijevih ureda u Frankfurtu, gdje sam zajedno s još par novinara dobio priliku isprobati Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain, na forumu sam bio malo zločest pa sam potpalio vatru rekavši vam da nisam siguran hoće li ovo biti proglašeno najboljom igrom godine ili najgorom Metal Gear Solid igrom dosad. Dobro, ulovili ste me, ovo zadnje je bilo pretjerivanje, ali nije baš potpuno besmisleno.

Tih pet i pol sati koliko sam tog vjetrovitog dana u Frankfurtu uspio provesti uz The Phantom Pain bilo je apsolutno zadivljujuće. Ne samo jer sam bio na 14. katu prekrasne poslovne zgrade usred Njemačke i igrao nešto što još mjesecima neće biti na tržištu, The Phantom Pain se u tih pet sati pokazao kao jedna od najinteligentnije strukturiranih igara otvorenog svijeta koje sam ikada igrao. Gameplay je bio predivno fluidan i precizan, animacije kretanja lika prvoklasne, misije posložene tako da se mogu riješiti na hrpu različitih načina, a otvoreni svijet grafički prekrasan i pun Kojiminih potpisno šašavih iznenađenja.

Samo na kraju nisam bio siguran da je sve to baš ono čemu su se najveći fanovi Metal Gear Solida nadali.

Da se razumijemo, ja sam definitivno fan serijala, ali ne mogu reći da sam igrao sve nastavke do završetka, niti da se sada točno sjećam svih suludih detalja o priči onih koje sam završio. No jedan od novinara koji je tog dana bio s nama definitivno spada u kategoriju takvog tvrdokornog fana s dobrim pamćenjem, a u razgovoru nakon igranja samo je potvrdio moje sumnje.

Na kraju krajeva, na Kojimi je da definira što je zapravo jedna Metal Gear Solid igra i tko smo mi da govorimo da ova to baš i nije, ali svi glavni nastavci serijala dosad navikli su fanove na neke stvari koje ovdje nisam vidio, barem ne u tih prvih nekoliko sati igranja i barem ne količinama u kojima sam ih očekivao. I dok postoji mogućnost da neki od tih tvrdokornih fanova neće biti u potpunosti sretni zbog hrabrog novog pravca kojim je Kojima odlučio provozati omiljeni im serijal, mislim da apsolutno nitko neće moći opisati ovo kao općenito lošu igru. Dapače, ako je suditi po tih pet sati igranja i svemu ostalom što sam čuo da se događa nakon toga, ovo je zagarantirani kandidat za najbolju igru godine i vrlo lako moguće najbolju stealth igru svih vremena.

Ako ništa drugo, The Phantom Pain počinje kao mokri san svakog fana. Ne smijem ići u detalje o priči koja se prologom otkriva kroz potpisno genijalnu, apstraktnu, zbunjujuću i uzbudljivu kombinaciju cutscena tipičnih za Kojimu uz povremeno davanje kontrole igraču, ali vjerojatno ćete i vi u rujnu ostati zbunjeni kada čitajući statistike na kraju te uvodne misije vidite da ste to igrali/gledali punih sat vremena.

To je onaj tip misije kakvu će fanovi igrati po par puta u nadi da će drugi put ulovit neke detalje koji će pomoći objasniti što se tu zapravo dogodilo.

U mom slučaju, točno jedan sat i nekoliko sekundi, a djelovalo je kao da je prozujalo u možda 15 minuta. Ako vrijeme leti dok se zabavljaš, onda leti na mlazni pogon dok te Kojima majstorski zbunjuje o sudbini hospitaliziranog Snakea s motivima zapaljenih letećih kitova. To je onaj tip uvodne misije kakvu će fanovi igrati po par puta u nadi da će drugi put ulovit neke detalje koji će pomoći objasniti što se tu zapravo dogodilo, odnosno potvrditi da je njihova interpretacija događaja bila točna. Bez da spoilam išta, mogu vam reći da prolog počinje nekoliko godina nakon događaja u Ground Zeroesu.

Nakon što Kojima izvrti svoje ime i imena kolega koji su radili na dizajnu te uvodne misije, kreće prava igra – vaša velika otvorena vojna avantura u svijetu brdovite, pustinjske mape Afganistana. Tamo sam proveo preostala četiri sata rješavajući misiju za misijom po vlastitom izboru i nahođenju, a iako već znamo da postoji barem još jedna takva veća mapa u afričkoj džungli, mogu vam potvrditi da ni šest ili sedam sati neće biti dovoljno vremena da ju vidite. Ali tih prvih par misija u Afganistanu (odigrao sam ih šest, uključujući jednu sporednu) je bilo sasvim dovoljno da pohvatam kako igra funkcionira. I kao što sam rekao, u mnogočemu je drugačija od ostalih MGS igara – upravo to je ono što se bojim da neće najbolje sjesti svim fanovima.

U mnogim detaljima je slična Peace Walkeru, samo je pristup gameplayu mnogo otvoreniji, u drugima je slična Snake Eateru, a u nekima je pak slična Assassin’s Creedu. No općenito mislim da ju ne valja uspoređivati s drugim igrama – ovo je zvijer za sebe.

Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain screenshots

U centru pažnje je naravno naš Big Boss koji s rogom na čelu i u suradnji s još nekim poznatim likovima želi ponovno izgraditi tzv. Mother Base, svoju veliku vojnu bazu usred oceana, odnosno temelj i centar djelovanja njegove vojske. Na samom početku to je samo rudimentarna platforma usred vode s koje helikopterom odlazite na odabranu misiju, no kako rješavate misije tako zarađujete novac za nadogradnje baze te donosite vrijedne predmete i osoblje nazad u istu, čineći vašu vojsku sve većom i bazu sve produktivnijom.

Nove stvari u bazu donosite tzv. Fultonom, povećim balonom koji unutar misije možete privezati za praktički sve što nije prikovano za zemlju i koji potom vaš plijen zračnim putem prebaci ravno do Mother Basea. Bilo da se radi o neprijateljskom vojniku kojeg ste onesposobili u borbi, komadu vojne opreme koji ste ukrali neprijateljima ili slatkom psiću na kojeg ste nabasali lutajući po Afganistanu, vaša ekipa u Mother Baseu naći će primjenu za sve što im pošaljete.

Kako razvijate Mother Base, imate osjećaj da razvijate Snakea kao lika.

Neprijateljski vojnici i znanstvenici bit će regrutirani u vašu vojsku kada se osvjeste, gdje će ovisno o odjelu u koji ih smjestite pomoći čuvati bazu sigurnom i razvijati nove tehnologije za Snakea – od raznih novih oružja poput bacača raketa i snajpera, preko suludih novih gadgeta do nadogradnji za vaš Fulton balon koji kasnije može podignuti čak i teška vozila i vratiti ih u bazu. Mother Base je ključan dio igre koji u isto vrijeme pruža odmor od akcije u otvorenom svijetu i daje dodatni razlog da u samim misijama usporite korak te istražujete teren za vrijedne predmete. Kako razvijate Mother Base, imate osjećaj da razvijate Snakea kao lika – šireći njegov vojni arsenal na neki način ostavljate svoj jedinstven otisak u igri. The Phantom Pain je mnogo osobnija igra od svih ostalih u serijalu.

Umjesto linearnog slijeda misija na koji ste dosad navikli, The Phantom Pain daje vam listu misija za izvršiti i mogućnost da rješavate misije koje želite, kada želite i na način na koji poželite. Iako sam vidio naznake da će priča kasnije postati nešto više od toga, u tih prvih pet sati nije bilo mnogo cutscena poput one iz prologa, pa čak ni suludih susreta s boss likovima kakve biste očekivali od jednog MGS-a. Fokus nije bio toliko na priči koliko na izgradnji i menadžmentu Mother Basea, odnosno na rješavanju raznih misija infiltracije, uništavanja neprijateljskih točki, krađe dokumenata i spašavanja ključnih ljudi u Afganistanu, s ciljem da tako zaradite novac i formirate što veću bazu i vojsku.

Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain screenshots

Osjećaj igranja bio je apsolutno osvježavajuć. Gušt je bilo uživjeti se u ulogu Big Bossa kojim dosad niste ovako direktno upravljali – ni po pitanju iznimno preciznih kontrola uz arsenal novih animacija i mogućnosti šuljanja, ni po pitanju donošenja odluka o formiranju njegove vojske i daljnjem tijeku igre. Manjak (predugih) cutscena i zbunjujuće suludih likova u tim početnim satima na momente mi je govorio da ovo nije Metal Gear Solid naslov, ali svako toliko Kojima je našao način da me podsjeti da ipak jest. Osim što bi na kraju svake misije (čak i onih 15-minutnih) izvrtio creditse sa svojim imenom u prvom planu, Kojima je podsjetnike da je ovo njegova igra posijao u mnoge elemente gameplaya. Bilo da pričamo o potpisnoj kartonskoj kutiji koja vam od početka pomaže u tihoj infiltraciji neprijateljskih postrojenja ili posebnoj Phantom cigari koja jednim uvlačenjem mijenja dan u noć, jasno vam je da je ovo Kojimino maslo. Samo je malo drugačije, mnogo modernije i znatno otvorenije.

Jasno je da je ovo Kojimino maslo.

Spomenuta cigara važan je dio gameplaya jer iako vrijeme sâmo protječe dok igrate, cigara vam može pomoći da riješite neku misiju na bezbolniji način. Teško vam se skrivati od neprijatelja po danu? Uvucite dim i probajte po noći – tada je malo lakše. Umjetna inteligencija neprijatelja mijenja se ovisno o dobu dana, kao i njihova rutina kretanja po postrojenju, a iako sam ih uspio dovesti u neke po njih neugodne situacije gdje se bezglavo vrte u krug, općenito govoreći umjetna inteligencija je prvoklasna. Neprijatelji će vas primijetiti iz velikih udaljenosti (pogotovo po danu)i neće se ustručavati zvati pojačanje čim pronađu zaklon iza kojeg se mogu sakriti od vaše paljbe. Neće ni tako brzo posustati u traganju za vama jednom kada dignu uzbunu.

Iako igra nudi više alata i oružja za akcijski pristup, uključujući pozivanje vašeg helikoptera za airstrike nad nekom lokacijom, The Phantom Pain je prije svega stealth igra, a takav pristup se i nagrađuje na kraju svake misije.

Prije misije možete izabrati set oružja s kojim će Snake izaći u afganistansku vrućinu, a koje je u početku ograničeno na standardnu automatsku pušku s prigušivačem i tihi pištolj s uspavljujućim strelicama dok ne skupite dovoljno novca da si kupite nešto konkretnije oružje. A izbor oružja i posebnih itema koje možete otključati/kupiti je poprilično velik – zapravo, izbor SVEGA je poprilično velik.

Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain screenshots

Želite ponovno riješiti neku misiju na drugačiji način? Može! Probajte po danu s drugim oružjima. Želite na misiju povesti prijatelja? Može i to! Jednostavno kroz Buddy sustav izaberite jednog od likova koje ste nedavno spasili (obično uz kratku cutscenu, da ne spoilam) i on ili ona će vam pomoći na svoj način u misiji pred vama. Njema snajperistica Quiet je dio tog Buddy sustava pa svojim snajperom pomaže Snakeu ako ju pozovete u misiju. Psić kojeg u jednoj misiji na početku možete i ne morate spasiti, s vremernom će narasti i postati pravi mali izviđački pas kojega kroz Buddy sustav možete uposliti za ispomoć na izabranoj misiji. I to su samo dva primjera cijelog niza jedinstvenih likova uz čiju ćete pomoć moći rješavati zadatke u The Phantom Painu, ali ne želim vam previše pričati o tome jer istina je da to nisam stigao ni isprobati.

Ground Zeroes nas je već pripremio na to da ovdje neće biti codeca, još jednog ikoničnog element od kojeg se najveći fanovi nerado opraštaju, ali mislim da je zamjena u obliku multipraktik uređaja zvanog iDroid itekako prikladna. Pomoću iDroida komunicrat ćete s kolegama, ali i dobiti pregled mape kojom se krećete, uključujući jasno istaknute zadatke važne za određenu misiju te waypointove koje ručno postavljate po želji. Osim toga, poslužit će za skreniranje važnih dokumenata usred misija, pregled razvoja Mother Basea, ali i za sviranje starih kaseta s pop glazbom koju usred misija pronađete. Zamislite ovo: šuljate se vojnom bazom u Afganistanu i odjednom iz jedne zgrade lagano čujete zvukove pop klasika 80-ih „Kids in America“ – pratite zvuk sve do kasetofona na nekom stoliću, ukradete kasetu i kasnije si ju svirate po želji. Naravno da krađa kasete neće najbolje sjesti okolnim vojnicima, ali isplati se razmijeniti par metaka za istu kada kasnije shvatite da sada Kids in America može svirati kada vas helikopter dođe pokupiti nakon misije. Ima li što bolje?

Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain screenshots

A kad smo već kod toga, helikopter vas uopće ne mora pokupiti na kraju svake misije. Na vama je hoćete li pozvati helikopter da vas pokupi i vrati na tuširanje u Mother Base (Snake će nositi krv palih neprijatelja na koži sve dok se ne otušira u bazi) ili ćete ostati na afganistanskom tlu, pozvati konja i odjahati do sljedeće misije na istom području. Možete ukrasti i neprijateljska vozila, ali konjem obično možete zaobići ceste pune vojnika.

Na putu do tog novog područja gotovo sigurno ćete naići na manje lokacije s po par neprijatelja koje valja uspavati, čisto da puko jahanje po zaista ogromnom (i većinski praznom) području ne postane monotono. Ponekad ćete baš na takvim naizgled rutinskim neprijateljskim lokacijama pronaći neke posebne likove, poput prevoditelja ruskog koji će vam omogućiti da razumijete što neprijatelji pričaju ako ga uspavate i regrutirate u svoje redove Fultonom. Ubrzo ćete shvatiti da svaka misija, koliko god rutinski djelovala, vodi do nečega važnog za ostatak igre.

Metal Gear Solid 5: The Phantom Pain screenshots

U jednoj od kraćih misija morate uništiti komunikacijske i radarske sustave neprijatelja da bi vam helikopter mogao bezbrižno sletjeti na više lokacija bez podizanja alarma. Uskačete u helikopter koji vas s vaše ogromne baze vodi do Afganistana, birate gdje želite da sleti (po mogućnosti najbliže moguće postrojenju vezanom za tu misiju) i onda zovete konja da se brže približite svom cilju. Sa sigurne udaljenosti vadite dalekozor, označavate neprijatelje, pratite njihovu rutinu kretanja i pogledom tražite tu komunikacijsku/radarsku opremu.

Ubrzo shvaćate da se radi o poprilično masivnim satelitima koje valja uništiti nekakvim eksplozivom. Budući da me igra nije držala za ruku (nije joj u običaju da to radi) i objasnila mi prije početka misije da će mi vjerojatno trebati nekakav eksploziv da ih uništim, donio sam samo granate koje uvijek nosam uokolo. Nije bilo lako naciljati satelite granatama, ali poslužile su savršeno da ih uništim i misiju završim na svoj jedinstveni način. Pričajući kasnije s kolegama saznao sam da smo svi tu misiju riješili drugačije – neki su nabavili C4, jedan je, eto sreće, imao nekakav rocket launcher itd. To je samo jedna od jednostavnijih i izravnijih misija u igri, ali već tu se vidi taj otvoren pristup gameplayu koji dopušta svakom igraču jedinstven doživljaj.

Takav vam je po mom iskustvu MGS V: The Phantom Pain – bombardira vas izborima, ponekad prvoklasno zbunjuje, ali uvijek zabavlja. Djeluje kao skup svih dosad izdanih MGS igara pomiješan s novim trendovima u open world dizajnu i lišen onih predugih, zbunjujućih cutscena kakve smo s vremenom naučili voljeti. Nakon samo pet sati igranja ne mogu vam reći da takvih cutscena ili boss borbi neće biti u daljnjoj igri, ali nije neobično očekivati da igra otvorena svijeta ima manji fokus na priču i razvoj likova, a veći na slobodu čistog stealth gameplaya. Igra je već u ovom preview izdanju koje smo zaigrali bila toliko ispolirana, dobro strukturirana i puna zabavnih opcija da vjerujem da će i najtvrdokorniji fanovi popustiti i zavoljeti novi i moderni MGS. Na kraju krajeva, ako ste serijal zavoljeli zbog ludosti, ovdje toga ima u raznim varijacijama i oblicima. Čak i u obliku konjske kakice koju možete pokupiti i baciti neprijateljskim vozilima pod kotače da se izvrte s ceste (ne šalim se).