Indika je jedna od igara o kojoj najradije ne bih rekao ništa i ne bih joj dao ni tretman klasične recenzije. Znatiželjno sam skočio na priliku da ju zaigram, zaintrigirano sam ju pratio do kraja, ali tijekom igranja sam cijelo vrijeme razmišljao: ovo nije zabavna igra. To još uvijek mislim, ali na kraju mi se Indika toliko urezala u misli da bi bilo nepošteno ne reći ništa o toj igri.

Radi se tu o puzzle avanturi smještenoj u alternativnoj ruskoj povijesti (19. stoljeće). Priča prati naslovnu redovnicu Indiku koja se nikako ne uklapa u samostan zbog svojih halucinacija. Nije sasvim jasno pati li Indika od kakve psihičke bolesti, ali je uvjerena da joj se obraća sam Lucifer, koji u igri služi i kao svojevrsni narator.

Nakon jednog incidenta, samostan se rješava Indike tako što ju šalju da dostavi pismo u susjedni grad. Indika na putu do tamo susreće odbjeglog zatvorenika Iliju koji ju otme, no kasnije se ispostavi da oboje imaju zajednički cilj zbog kojega odluče surađivati. Može li iz te suradnje proizaći nešto lijepo ili je njihova priča osuđena na tragičan kraj? To je pitanje koje nosi cijelu igru.

Može li iz suradnje redovnice i bjegunca proizaći nešto lijepo ili je njihova priča osuđena na tragičan kraj?

Prije nego prokomentiram samu priču, moram iznijeti niz kritika na sam gameplay. Jer prije nego zaigrate Indiku morate znati da to nije zabavna igra. Jedan od prvih zadataka koji dobijete u igri je da izgrabite pet kanti vode iz bunara i donesete ih u bačvu. Potraje to nekoliko minuta jer je Indika jedna od onih igara koja vas ponekad ograničava na sporo kretanje. I onda kad ispunite taj zadatak, dođe redovnica koja vam prolije svu vodu koju ste skupljali, čisto da prenese poantu kako nitko u samostanu ne voli Indiku.

Srećom, ostatak gameplaya ne svodi se na takva besmislena ponavljanja, ali ne očekujte tu bogzna kakva uzbuđenja. Nema borbe, što je jasno jer igrate sa časnom sestrom, no često rješavanje prostornih zagonetki ovdje djeluje kao da igra izmišlja prepreke za igrača umjesto da se one prirodno pojavljuju na putovanju Indike i Ilije. Iako, moram priznati da se te izmišljene prepreke pred kraj dobro uklapaju u bizarnost cijele igre.

Nema borbe, što je jasno jer igrate sa časnom sestrom, no česte zagonetke ovdje ostavljaju dojam kao da igra samo izmišlja prepreke za vas.

Nažalost, nisam imao dobra iskustva u gameplayu ove igre zahvaljujući brojnim bugovima koji su me doslovno kočili. Primjer 1: dolazim do dijela igre gdje desetak minuta bauljam tražeći izlaz iz jednog dvorišta, restartam checkpoint i tek se onda moj suputnik Ilija sjeti da bi mi trebao otvoriti prolaz prema dalje. Primjer 2: u jednom dijelu trebam gurnuti kutiju s kata te se po njoj popeti natrag na kat, i tu uspijem dvaput pokidati igru: prvi put mi kutija ne padne nego zapne u zidu, a drugi put kutija padne pa moj lik zapne u njoj dok se pokušavam popeti. Porazno mi je da se ovakva zapinjanja, zbog kojih se treba vratiti na checkpoint unazad 5-10 minuta, događaju u striktno linearnoj igri bez ikakve akcije.

Hvale nemam ni za ostatak tehničke izvedbe. Ovo je igra rađena u Unreal Engine 4 i bez obzira kakve joj postavke stavio, uvijek je bilo usporavanja i trzanja pri izmjeni scena. Developeri su u periodu pred izlazak igre čak savjetovali da ju se igra na zaključanih 60 fps-a jer sve više od toga uzrokuje nestabilnosti. Možda najveći problem je taj što Indika nastoji biti filmična igra, a na tranziciji između različitih poglavlja i scena ima česta učitavanja kakva bi se danas trebala moći izbjeći.

Ako ste još uvijek tu nakon ovih kritika, želio bih vam reći da je Indika doista fascinantna kao priča i kao eksperimentalna igra. Kad po strani ostavite gameplay koji nije osobito interesantan i tehničku stranu koja je dosta loša, do izražaja dolaze neke zanimljive ideje. Na primjer, igra ima ukomponiran sustav bodova koje osvajate istraživanjem ili npr. kad zapalite svijeću i pomolite se pred slikom Krista. Nakon određene količine osvojenih bodova otključavate i neku od dvije dostupne pogodnosti vezane za te bodove. Međutim, igra vas vrlo rano upozorava: bodovi ništa ne znače. Igrač to može prihvatiti u kontekstu igre, a Indika to tijekom igre mora prihvatiti u kontekstu svoje vjere.

Ovo je filozofska igra u kojoj likovi cijelo vrijeme raspravljaju o konceptima poput pravednosti, iskrenosti, ljubavi i sl. Moglo bi se reći da mlate mrtvu slamu jer igra ne daje baš puno vlastitih zaključaka već samo potiče igrača na dublje promišljanje. Ipak, rasprave joj znaju biti interesantne, pogotovo one koje Indika vodi s Luciferom.

Primjerice, vrag ju u jednom trenutku nagovara da pročita pismo kojega nosi, na što mu Indika odgovara kako bi to bio veći grijeh nego da pismo ne dostavi njegovom primatelju. Na što Lucifer okreće priču pitanjem: koliko onda pisama moraš zanemariti da bi to bio isti grijeh kao pročitati jedno tuđe pismo… i koliko tuđih pisama po tom mjerilu smiješ pročitati da bi se i dalje osjećao manje grešno od ubojice?

Ovo je filozofska igra u kojoj likovi cijelo vrijeme raspravljaju o konceptima poput pravednosti, iskrenosti, ljubavi i sl.

Indika je igra koja kroz nesigurnost svog lika postavlja provokativna pitanja samom igraču. Pitanja su to koja tjeraju na razmišljanje o selektivnom izvrtanju religije pri tumačenju određenih stvari, o tome koje su razlike između ljubavi i poslušnosti, može li ljubav postojati bez tijela i sl. Pri tome razmišljanja u ovoj igri ne djeluju kao moraliziranje ili izričito omalovažavanje religije, iako treba razumjeti kontekst da je ovo igra ruskog developera koji želi poslati svoju poruku nakon što je napustio Rusiju zbog neslaganja sa “specijalnom operacijom” u Ukrajini.

Indika u svojoj priči rubno obrađuje nekoliko tabu tema za videoigre, na primjer silovanje. Na trenutke je igra bez ikakvog filtra pa npr. kad Indika čuje silovanje, Lucifer joj šapuće nešto u stilu: “I ti bi im se rado pridružila…”. Priča isto tako ima nekoliko totalno neočekivanih zaokreta i nemoguće je predvidjeti što će se na kraju dogoditi. A kraj je stvar za sebe jer tada igra izvede nekoliko zanimljivih trikova i čak promijeni perspektivu iz trećeg u prvo lice kako bi doživljaj bio efektniji.

Developeri ističu kako je Indika inspirirana filmovima Arija Astera i Darrena Aronofskyja, a nakon završnice u ovoj igri mislim da je to najpreciznija usporedba koju su mogli dati. Kraj Indike ostavio me zbunjenog i s onim pitanjem “Koji vrag je ovo bilo?”, identično osjećaju kakav sam imao nakon gledanja filmova kao što su Hereditery ili Mother. Malo me čak i uzrujao. A onda je nakon prespavane noći i naknadnog razmišljanja sve donekle sjelo na svoje mjesto. Nekakva poruka Indike postoji – i mislim da bi mogla biti dosta korisna… ako se s njom na kraju slažete.

To je najbolje što o ovoj igri mogu reći. Kriptično je, ali moralo je biti tako inače o Indiki ne bih imao ništa za reći. Smatram da ju vrijedi zaigrati zbog intrigantne i provokativne priče, jer je bizarna do te mjere da će vam ostati u pamćenju. Samo ne očekujte nešto zabavno i tehnički dotjerano.