Vjerujem da će ljubiteljima društvenih igara samo jedan pogled na ovu igru biti dovoljan da ih asocira na Catan – igru u kojoj sa svojim (ne)prijateljima trgujete raznoraznim prirodnim resursima kako bi vaš grad rastao, kao i vaš utjecaj. Sličnosti s tim konceptom u Let Them Trade su mnogobrojne: svijet je podijeljen na heksagonalne teritorije koji predstavljaju određeni biom, od onih standardnih (šuma, pustinja, plodno tlo…) do specijalnih (rude željeza, ugljena, zlata…). Jedan grad  na raspolaganju neće imati sve resurse, osim ako je nenormalno dobro pozicioniran, stoga je neizbježno i nužno uspostaviti trgovinu s drugima. Čak se jednom kada “odzumirate” može vidjeti da se cijeli svijet nalazi na nekom stolu unutar nečijeg doma, a na stolici pored nalazi se kutija fiktivne društvene igre Let Them Trade.

No, da ne duljim s usporedbama na društvenu igru koju možda niste ni igrali, ovdje se radi o menadžersko-strateškoj videoigri uspostavljanja što funkcionalnije trgovine između gradova vašeg fiktivnog srednjovjekovnog europskog kraljevstva. Kroz kampanju (koja posluži kao svojevrsni tutorial), proći ćete radeći za lijenog i debelog kralja čije kraljevstvo treba dovesti u red. Za početak imate dvorac kao centralnu građevinu, a potom osnivate gradove na mjestima gdje vidite da ima zanimljivih resursa za iskoristiti. Kad kažem gradove, više mislim na selendre, do grada treba doći.

Ključna stvar je da vaši stanovnici određuju koji resurs vam je iznimno bitan. Početna klasa stanovništva su seljaci, a njima je za život vitalno da imaju drvo i krumpir, bez tih osnovnih potrepština kuće se neće ni napuniti ljudima. Kako bi maksimizirali njihovo zadovoljstvo, čime će biti voljni plaćati dodatne poreze, možete ih opskrbiti i luksuznim namirnicama, u ovom slučaju ribom i vunom. Te luksuzne namirnice neće biti dovoljne da zamijene one osnovne, tako da ne gubite prioritete! Jednom kada vaša naselja počnu naseljavati radnici, kao iduća klasa srednjovjekovnog staleža, osnova će biti riba i drvo, a luksuz kruh i odjeća. Slično vrijedi i za građane te aristokraciju.

Ključna stvar je da vaši stanovnici određuju koji resurs vam je iznimno bitan.

Trgovanje između vaših naselja odvija se automatski, a za one koji žele znati više iz vašeg dvorca možete malo modificirati cijene i manualno kupovati određene namirnice iz jednog grada kako bi ga prodali onome u potrebi, ako nekim razlogom to automatski nije odrađeno. Za sami transport zadužene su dvije vrste radnika koje generira samo naselje i čiji broj ovisi od stupnja razvoja naselja, a to su međugradske kočije i unutargradski transporteri karijolama, koji zapravo te resurse donose u domove ili radionice.

Osim onih potrepština vaših stanovnika za rast i razvoj potrebni će vam biti i građevinski resursi koje možete rudariti ako se vaše naselje nalazi u blizini potrebne rude. Dvorac će vam tu poslužiti i kao mjesto za razvijanje novih tehnologija, a osim toga u dvorcu možete razvijati i mini vojsku predvođenu vitezovima kao vašim agentima. Naime, možete ih slati da otkrivaju nove heksagonalne teritorije na rubovima vašega kraljevstva, ili ih poslati da ispraše tur pohlepnim banditima sa šašavim imenima. Ovisno koliko razvijene barake imate, uz vitezove možete poslati prigodno opremljene vojnike a borba se odvija opet nalik društvenim igrama – po tri lika se sučeljavaju a o pobjedniku odlučuje kocka. U slučaju jednakog broja dobivenog kockom, pobjeđuje onaj s jačim osnovnim levelom opreme.

U ne tako pamtljivoj kampanji banditi se pojavljuju tada kada je to predviđeno.

U ne tako pamtljivoj kampanji banditi se pojavljuju tada kada je to predviđeno. Međutim, u klasičnom sandbox modu, kojeg bih preporučio čim malo ovladate igrom preko kampanje, možete sami odrediti težinu kao i učestalost bandita. Šteta što nema nekog dodatnog sadržaja osim relativno nezanimljive kampanje i sandboxa kojeg ćete teško poželjeti započeti iznova jednom kada učinite sve što ste mogli na odabranoj mapi. Nekih ogromnih štucanja u igri nema, no zamijetio sam relativno česte manje bugove, pretežito u sučelju, kada se određeni prozorčić odbijao pojaviti prvi ili drugi put. Osim toga, riječ je o dosta ispeglanoj igri a na vašem disku će zauzeti samo gigu i pol vašeg prostora.

Izgleda da s usporedbama ne namjeravam stati ni u zaključku, jer vizualno osim tih teritorija, svi čovječuljci izgledaju opet nalik kakvim drvenim figurama i estetski sve to uz prigodnu glazbu lijepo paše stvaranju opuštajućeg dojma uživanja u društvenim igrama. S druge strane, ono čega nema je konstantne i žestoke svađe s drugim igračima jer odakle tebi pravo da mi uskratiš drvo! Možda bi nekome bolje sjela ideja da postoji više napetosti i cjenkanja prilikom trgovine između gradova, no ovdje je ipak riječ o menadžerskom upravljanju kraljevstva koje bi unutar svojih nevidljivih granica trebalo funkcionirati kohezivno. Umjesto svađanja s prijateljima gradite i trgujete u miru, a osim nasumičnih bandita nećete se često latiti mača.

Riječ je o isključivo single-player iskustvu i na prvu se čini da igra ne nudi mnogo razloga da ju nastavite igrati jednom kada ste vidjeli osnove. Ipak, lako vas uvuče na onaj poriv sličan igrama na poteze kad si po tko zna koji put obećavate “ajde još samo jedan potez”. Ovdje je to više “ajde brate daj još jednu ribu da mogu nahranit radnika koji odbija peći glinu, a jedna mi cigla nedostaje da si napravim novi kamin u dvorcu!” Tako nekako.