Postoji taj jedan studio koji razvija videoigre, a prilično je popularan poradi činjenice da od 1996. godine za PlayStation razvija ekskluzivne franšize, koje, sve od reda, razvaljuju dupe. Također, dobro je poznato i kako su za svaku generaciju konzola radili samo po jednu franšizu: prvi PS imao je dobrog, starog Crasha Bandicoota, vlasnici drugog su se družili s njihovim Jakom i Daxterom, dok su gameri trenutne generacije uživali u filmski spektakularnom Uncharted serijalu. Riječ je, pogađate, o Naughty Dogu, koji je ipak odlučio prekinuti tradiciju te nam u prosincu 2011. otkriti svoj drugi, potpuno novi IP za PlayStation 3 – igru u kojoj kontroliramo bradatog frajera srednjih godina koji vodi 14-godišnju djevojčicu u opasno putovanje postapokaliptičnim SAD-om.

Setting na prvu zvuči pomalo poznato, glavnu ulogu antagonista imaju zaražene kreature koje podsjećaju na zombije, a svi dobro znaju da nam je dosta zombija u posljednje vrijeme, no svejedno smo nekako imali prilično pozitivan osjećaj oko igre. Znate što su napravili momci iz Naughy Doga? Razvalili dupe. Svemu što su ikada napravili; da se već ne razbacujemo mrvicu preambicioznim izjavama poput „svemu što ste ikada odigrali.“

Poslušajte naše prve komentare o The Last of Us uz snimke gameplaya iz jednog dijela singleplayer kampanje. Video je prvotno objavljen prije objave ove recenzije.

Već će vas prva sekvenca u igri vjerojatno šokirati te pripremiti za intenzivnu, emotivnu i surovu priču koja slijedi. Postavljena je točno na dan kada infekcija (napravljena po uzoru na ubojitu infekciju gljive-parazita Cordyceps koji uistinu na prilično sličan način zarazi mrave) koja pretvara svoje ljudske domaćine u bijesne, monstruozne ubojice, naglo zarazi većinu populacije SAD-a. Nakon toga, radnja se prebacuje dvadeset godina kasnije: gotovo svi pripadnici ljudske civilizacije mrtvi su ili zaraženi, priroda je preuzela većinu napuštenih gradova, a mali broj preživjelih grupiran je u karantenskim zonama ili naseljima te čini što god je potrebno kako bi zadržao živu glavu te pronašao osnovne potrepštine za preživljavanje. Joel, lik kojeg smo upoznali u uvodu, dobiva zadatak da 14-godišnju djevojčicu imena Ellie prokrijumčari do buntovničke grupacije poznate pod nazivom Fireflies, što se pokazuje prilično kompliciranijim i dužim putovanjem nego je na prvu trebalo biti.

Naš Joel srednjovječan je frajer zatvorenog karaktera – ne voli pričati o sebi i svojoj prošlosti ni pokazivati emocije, ciničan je i evidentno je kako se trudi odbiti ljude od sebe zbog straha od vezanja. Oduzima živote bez razmišljanja te žaljenja jer držanjem do moralnih vrijednosti zasigurno ne bi u tim uvjetima preživio 20 godina, a interesantan je upravo jer je karakterno daleko od tipičnog heroja koji uvijek čini dobro. Lik koji ipak krade svjetla reflektora je 14-godišnja Ellie, neizmjerno simpatična djevojčica koju je jako teško ne zavoljeti. Rođena je nakon što je apokalipsa nastupila i zbog toga nema sjećanja o onim vremenima kojih se svi preživjeli nostalgično prisjećaju.

The Last of Us screenshots

Iako je vrlo zrela za svoje godine, posjeduje određenu neiskvarenost, naivnost i pozitivan duh koji je prava suprotnost od izmorenih i izmučenih starijih preživjelih te surovih događaja koji ju okružuju. Tako će Ellie, na primjer, u nekim trenutcima vaditi svoju knjigu viceva kako bi ubila napetost, a u drugima će pokušavati naučiti zviždati – tu je čitav niz usputnih situacija koji je čine uvjerljivim likom od krvi i mesa te zbog kojih vrlo brzo priraste srcu.

Joel i Ellie isprva nemaju previše povjerenja jedno u drugo i jedan od najinteresantnijih igrinih dijelova upravo je zamjećivanje kako njihov odnos postupno napreduje do onog vrlo sličnog ocu i kćeri, dok u isto vrijeme sam igrač ostvaruje sve veću povezanost s njima, zbog čega mu na kraju bude neopisivo žao oprostiti se s njihovom pričom. Većinu podataka o likovima dobivamo kroz njihova usputna čavrljanja putem, zbog čega ćete nekad namjerno usporiti kako biste mogli uživati u vrsno odrađenim dijalozima koji osobnostima likova daju dodatnu puninu.

Usudili su se dotaknuti i nekih mračnijih tema koje nemamo priliku tako često iskusiti u igrama.

Naughty Dog napravio je nevjerojatno napetu priču uz koju ćete izuzetno često biti na samom rubu fotelje i uistinu proživljavati čitav niz emocija zajedno s igrinim likovima. Kako bi svijet The Last of Usa i njegovu surovu atmosferu učinili što realnijim, usudili su se dotaknuti i nekih mračnijih tema koje nemamo priliku tako često iskusiti u igrama, zbog čega vjerujem kako bi se dobnih restrikcija ove igre doista valjalo pridržavati, kao i što je ne bih preporučio osobama tanjih živaca ili slabijeg trbuha. Kanibalizam, silovanja i samoubojstva samo su neki od prizora koji nisu nepoznanica ovom brutalnom postapokaliptičnom svijetu. Priča će vas šokirati na samom početku, svakim novim poglavljem sve će vas više uvlačiti u sebe, a gotovo je nemoguće da vas sam kraj ostavi ravnodušnima.

The Last of Us screenshots

The Last of Us je poput onih filmskih remek-djela, koja zapravo možemo nabrojati na prste ruku, nakon čijeg kraja ostanete još 15 minuta sjediti i buljiti u prazno dok se creditsi vrte, impresionirani svime što ste upravo imali priliku iskusiti. Samo što, naravno, s ovom pričom provedete znatno duže vrijeme nego s jednim filmom i osjećate prilično veću povezanost s njenim likovima jer ste upravo vi osoba koja kontrolerom gura stvari naprijed. Igrin scenarij te njegova prezentacija zaslužuju apsolutno svaku pohvalu i skidamo kape dolje kreativnom direktoru te piscu Neilu Druckmannu zbog hrabrog i ne tako konvencionalnog puta kojim se usudio ići.

Okej, nismo baš tipovi koji imaju naviku nositi kape pa prethodna fraza nema pretjeranog smisla, ali totalno bismo platili frajeru koju pivu, objasnili mu da je najveća faca u svemiru, a možda ga čak i zagrlili. To je ponešto realnije.

Gotovo svakoj borbi možete pristupiti načinom koji vam se u tom trenutku čini najprimjerenijim: pucanjem po svemu što se kreće, šuljanjem i oduzimanjem života prikradanjem s leđa ili pak – bježanjem. Dakako, u opakom postapokaliptičnom svijetu metci i nisu baš stvarčice koje nalazite u izobilju na svakom uglu pa ćete se prilično rijetko odlučivati za Rambo pristup. Bitan element zato su cigle te boce, kojih ima u izobilju, a bacate ih kako biste privukli pozornost protivnika i odvojili ga od suboraca, poslavši ga u smjeru koji vam odgovara kako biste jednog po jednog mogli riješiti s leđa. Sistem je to viđen više puta, no rijetko je izveden na ovako logičan te fluidan način. Svaki dio borbe zapravo sadrži niz odluka koje treba donijeti: ako ćete ubijati neprijatelje tiho, hoćete li to učiniti gušenjem, koje traje ponešto duže ili ih se brzo riješiti ubodom improviziranog noža, kojeg onda nećete imati u nekoj sljedećoj situaciji.

Valja imati i rezervni plan za skrivanje ukoliko prilikom šuljanja budete detektirani, kao i odabrati oružje koje se čini najpogodnijim za napucavanje u zadanoj situaciji. Držanjem gumba R2 Joel ulazi u „listening mode“, koji mu omogućava da kroz objekte i zidove vidi kuda se bliži neprijatelji kreću. Taj element možda malo odudara od cjelokupnog dojma realnosti, no svakako dobro dođe u brojnim situacijama gdje ste brojčano nadjačani – a ako se osjećate hardcore, uvijek ga možete ugasiti u opcijama, kao i ostale oblike pomoći. Po mogućnosti, nakon što napravite par stotina sklekova, popijete shake od sirovih jaja te se popnete uz mali milijun stepenica, dok Eye of the Tiger svira u pozadini.

The Last of Us screenshots

Dvije su osnovne verzije zaraženih s kojima ćete se najčešće susretati: Runnersi te Clickersi. Ovi prvi, unatoč imenu, nisu tipovi koji imaju naviku pridružiti se gospodinu Milanu Bandiću na ranojutarnjem joggiranju, već osobe koje su relativno nedavno zaražene, zbog čega ih je ponešto lakše ubiti, no imaju tendenciju trčkarati okolo i brže dođu do vas ako vas ugledaju. Da, ovi momci i djevojke još vide, to im je svakako prednost.

Jedan sporedni lik objasnio je kako su ljudi ti kojih se treba bojati, jer su inficirani predvidljiviji, no rekli bismo da to baš i nije slučaj.

Clickersi su tip neprijatelja koji će igračima zasigurno najduže ostati u sjećanju. Ponešto su duže zaraženi, zbog čega im je ta zlokobna gljiva preuzela većinu tijela pa na glavi imaju izraslinu koja prilično podsjeća na kupus. Nikad nisam volio kupus. A ni gljive, kad malo razmislim. Zbog svega toga ne vide, no imaju izoštren sluh, a glasaju se prilično jezivim „klikajućim“ zvukom i sposobni su vas rastrgati čim vas dotaknu – točnije, odgristi vam komad vrata u prilično eksplicitnom komadu animacije. Od njihovog napada ne možete se obraniti, pucanjem ćete privući ostatak krda inficiranih (vole visjeti u skupinama), a tihim pristupom možete ih se riješiti samo ako kojim slučajem imate improvizirani nož pri ruci – poradi čega će najčešća metoda biti izuzetno polagano šuljanje pokraj ovih zvijeri, uz molitve Kristu, Alahu, Budi te Kanye Westu da budete dovoljno tihi jer znate da vam se ne piše dobro ukoliko vas čuju.

Iako je jedan od sporednih likova objasnio kako su ljudi zapravo ti kojih se treba bojati, jer su inficirani prilično predvidljiviji, rekli bismo da to u igrinom gameplayu baš i nije slučaj. Inficirani su prilično agresivniji i trče direktno prema vama kako bi zubima dohvatili koji komad vašeg mesa, no trče povremeno mijenjajući smjer, zbog čega ih nekad zna biti vrlo teško pogoditi, čemu sigurno ne pomaže njihanje Joelovog nišana kao element ubačen zbog dodatne realnosti. Ljudi, pak pristupaju prilično opreznije i taktičnije – surađuju i pokušaju nadmudriti naše likove prilaskom s leđa, bacanjem bombi i sličnim metodama. Njihov AI u dobroj većini situacija zaslužuje pohvale jer se jako dobro prilagođava situaciji i lako vam se prišuljaju sa strane ako ste neoprezni, no ipak se dogode povremeni trenutci tijekom kojih izgubite osjećaj da imaju koje zrno soli u glavi – poput onih kada potpuno ignoriraju mrtve suborca na podu ili ne reagiraju na scenu u kojoj gušite jadnog tipa njima pred očima.

The Last of Us screenshots

Velik broj korisnih itema naš će Joel sam spravljati od komada „smeća“ koje pronađe putem. Riječ je o prilično logičnim kombinacijama pa su mu tako, na primjer, za health kit potrebne krpe te alkohol, a za dimnu bombu šećer te eksploziv. Tu su i spomenuti improvizirani noževi, molotovljevi kokteli te još nekoliko finih stvarčica, a poanta je u tome da svi dijele neke od sastojaka potrebnih za izradu pa spravljanje jednog onemogućuje izradu drugog itema u zadanom trenutku, zbog čega će opet trebati donijeti pravu odluku što vam je trenutno najpotrebnije. Osim toga, skupljat ćete i dijelove kojima možete unaprjeđivati oružja, kao i tablete (pilule, ne mobilna računala s dodirnikom) kojima možete unaprijediti Joelove vještine – sve to zajedno natjerat će vas na istraživanje svakog ormara, ladice te zabačenih soba u divno dizajniranom svijetu ove igre. Cijeli taj sistem čini se smislenim te prilično potrebnim i sasvim je solidno izveden.

Osjećaju potpune imerzivnosti te uvjerljivosti pomalo smeta i ponašanje suboraca u borbi: Joel uvijek vodi put, a onome tko god ga prati u šuljanju nerijetko se dogodi da se neuspješno sakrije iza objekta gdje naš bradati antiheroj čući, zbog čega u potpunosti bude otkriven neprijateljima koji patroliraju u blizini. Potonji nikada ne reagiraju na njega, što je izvedeno namjerno kako ne bi prouzročilo potrebu za učestalim loadanjem te kidanje živaca koji su ionako prilično napeti u tim trenutcima. Također, očito je kako suborci čine manje štete neprijateljima, vjerojatno da ne oduzmu igraču svu zabavu, no u situacijama kada opaki tipovi željni vaše krvi naviru sa svih strana, čovjek bi nekako bio zahvalan da frajeru koji bi nam trebao pomoći nije potrebno odokativno sedam metaka da riješi jednog od njih.

Kako ne bi sve bilo u okršajima s neprijateljima te prikupljanju stvarčica, tu su i zagonetke, ili barem nešto što bi iste trebalo predstavljati, a sastoji se u traženju stepenica, dasaka ili kutija koje treba prebaciti s jedne točke na drugu kako biste se popeli ili prešli na dio koji je do tada bio nepristupačan. Ne smeta toliko što je to sistem koji je već pomalo izlizan, koliko činjenica da se u igri toliko često koristi, a uvjeren sam da su kreatori mogli natjerati igrače na više korištenja moždanih vijuga.

Nije potrebna posebna hrabrost za donošenje zaključka kako je The Last of Us najljepša igra za PlayStation 3 – to je činjenično stanje. Dizajn levela je fenomenalan, kako eksterijera tako i interijera, pa sva mjesta koja ćete posjetiti izgledaju izuzetno autentično i nerijetko će se dogoditi da se svaki kutak ne trudite vidjeti samo zbog pronalaska potrebnih dijelova, već jer jednostavno uživate u okružju. Zanimljivo je kako igra s vremenom postaje sve ljepša i uspijeva svaki put iznenaditi s nekim novim impresivnim prizorom, što je dijelom povezano i s činjenicom da tijekom putovanja s Joelom i Ellie prolazimo kroz sva godišnja doba, od kojih svako nosi svoje blagodati. Animacije su također na fascinantno visokoj razini, što je jedan od razloga zbog kojeg sva ta gušenja, kidanja udova, razvaljivanja glava palicama i slične simpatične brutalne radnje nigdje do sada nisu djelovale uvjerljivije.

The Last of Us screenshots

Zaslužna je za to i motion capture tehnologija, čiji je impresivan napredak odgovoran za neke od najkvalitetnijih te najintenzivnijih cut scena koje smo u igrama imali priliku gledati. Dakako, golemog udjela u tom dijelu ima i voice acting koji naprosto… razvaljuje dupe, da. Ponestalo nam je komplimenata.

Svi likovi na koje naiđete tijekom svog putovanja odglumljeni su na vrlo visokoj razini, no glavni dvojac odradio je posao tako fantastično da imamo čvrstu namjeru prosvjedovati bez odjeće s nagim Ukrajinkama (te žene ništa ne rade osim nagog prosvjedovanja, realno) kako bi Akademija uvela kategoriju Oscara za voice acting u igrama i dala ga nekome od njih dvoje. Možda ipak najbolje djevojci po imenu Ashley Johnson, koja je utjelovila Ellie – bez dvojbe jedan od najomiljenijih nam likova otkada videoigre postoje. Glazbeni dizajn vrhunski je osmišljen – tijekom okršaja fokusirani smo samo na zvukove koje protivnici ispuštaju, bili to krikovi te klikovi zaraženih ili pak uzvici ljudi o taktici kojom će nas pokušati nadmudriti – zbog čega maestralni soundtrack Gustava Santaolalle (čovjek koji u vitrini posjeduje dva Oscara – za Brokeback Mountain te Babel soundtrackove) ima još veću važnost kada se ubaci u priču.

Multiplayer na interesantan način nadopunjuje singleplayer kampanju…

Jednom kad se odlučite pozabaviti igrinim multiplayer modom, odabrat ćete jednu od dvije strane (Hunterse ili Firefliese, čije su uloge objašnjene u kampanji) te uskočiti u jedan od samo dva ponuđena moda: Supply Raid ili Survivors. Multiplayer na interesantan način nadopunjuje singleplayer kampanju – svakom meču pristupa malen broj igrača, a nagrađuje se vrlo sličan pristup borbi kao u situacijama kada pratimo Joela i Ellie. Naime, lik kojeg kontrolirate nema mnogo metaka, a jednom kada primi štetu, zdravlje mu se ne obnavlja pa će agresivni trči-i-pucaj pristup rezultirati gotovo sigurnom smrću.

The Last of Us screenshots

Šuljanje se forsira i otkrivanjem vaše pozicije na mini-mapi čim potrčite, a u MP je prenesen i „crafting“ sistem – na mapama ćete skupljati raznolike stvari kako biste sastavili health pack, molotovljev koktel ili nešto treće. Vaš lik, kojega možete modificirati u pogledu izgleda i opreme, vođa je virtualne bande preživjelih, a uspješnost u online mečevima, skupljanje predmeta te izvršavanje specifičnih izazova čini da vaša banda raste. Riječ je o interesantnom konceptu, poradi kojeg igrač osim standardnog „MORAM BIT PRVI NA LJESTVICI DA MOGU VIKAT SVIMA DA SU NJUBOVI I OPĆIT S NJIHOVIM ŽENAMA“ ima još pokoji cilj zbog kojeg želi biti uspješan u svakom meču. Multiplayer je svakako drukčiji od onoga na što su nas druge igre navikle i zbog toga je prilično zanimljiv, no vjerujem kako je ipak singleplayer kampanja ono iskustvo kojeg će se igrači dosta duže sjećati. Također, jako mu nedostaje još pokoji mod, posebice oni u kojima se sukobljavamo s inficiranima, a bilo bi lijepo vidjeti i neki kooperativni mod igranja.

The Last of Us nije bez mane, ali svakako je naslov koji u budućnosti može služiti kao svojevrstan benchmark kvalitete koju videoigra može ponuditi u dobroj većini svojih segmenata. Riječ je o jednom od najintenzivnijih, najrealnijih i najemotivnijih putovanja koje nam je svijet videoigara ikada ponudio, s nevjerojatnom pričom koja se bavi nekim temama koje se ovaj medij do sada nije usudio dodirnuti. Dobili smo dvoje likova koje ćemo jako teško zaboraviti – a kad se već razbacujemo superlativima, Joela i Ellie lako je okarakterizirati kao jedan od najinteresantnijih dvojaca gaminga.

Sve to ne bi bilo moguće bez tehničkog dijela odrađenog na apsolutno najvišoj razini – najljepša je to igra Sonyeve trenutne konzole, a tek su perfektna glasovna gluma te fenomenalan soundtrack dijelovi koji zaslužuju posebne nagrade. Sviđa nam se mogućnost različitog pristupa neprijateljima te potreba za korištenjem mozga kako bi iz okršaja izašli sa što manje štete i što više sredstava, kao i činjenica da svaki pristup nosi i određene posljedice u sljedećim sukobima.

Gameplay, nažalost, ima i par propusta koji nam onemogućuju da igri, kao brojni strani kolege, damo ocjenu 100/100, a istini na volju – rado bismo to učinili. Suparnički AI često odmaže osjećaju realnosti koji se igra tako trudi stvoriti, a mrvicu rastužuje da je jedini oblik „zagonetki“ baziran na linearnoj shemi odvlačenja objekta od jedne točke do druge. Riječ je ipak o propustima koji ne utječu na dojam dovoljno da ne bismo zaključili sljedeće: The Last of Us nije samo najljepša igra PlayStationa 3, već i najbolja ekskluziva koju nam je ova konzola od svog izlaska ponudila te igra zbog koje će se nadolazeći pretendenti na GOTY (Game of the year) nagradu morati vraški potruditi kako bi joj oduzeli tu titulu.

Nabavite je. Odigrajte je. Zahvalite nam kasnije. I jednom kada nakon prelaska dođete sebi, javite se da prokomentiramo taj vražji kraj (samo ne zaboravite na spoiler tag).