Dok sam razmišljao o tome kako započeti recenziju za Europu, palo mi je na pamet da, barem koliko mi je poznato, u životu nisam odigrao lošu igru u kojoj se istražuju napušteni prostori. Istina, neke su od njih bile upečatljivije, (npr. Journey, Firewatch, What Remains of Edith Finch), dok se druge nisu toliko uspjele istaknuti u “žanru” (npr. Everybody’s Gone to the Rapture, The Vanishing of Ethan Carter). No, zanimljivo je kako su mi čak i lošiji naslovi tog tipa ostali u dobrom sjećanju. Ako ništa drugo, bili su na zadovoljavajućoj razini po pitanju prezentacije i priče pa mi samim time ne bi bio posebni problem (barem djelomično) zanemariti njihov slabiji gameplay.

Europa je igra na kojoj je radila tek šačica ljudi, ali usprkos tome ona postiže vrlo dobar uspjeh u oba dijela: i onom prezentacijskom i onom koji se dotiče mehanika gameplaya, što ju automatski svrstava u višu kategoriju kvalitete. Avantura u kojoj upravljate dječakom Zeejem, te uz pomoć jetpacka Zephyra letite uzduž i poprijeko pitoresknog mjeseca Europe, jednostavne je naravi, ali 3-4 sata provedena u ovoj igri prolaze brže nego što biste mogli očekivati.

Velikim je dijelom za to svakako zaslužan zarazan gameplay, koji po razini taktilnosti podsjeća na onaj iz odličnog Jusanta. To znači da se čak i za najjednostavnije radnje u Europi morate potruditi malo više nego u drugim igrama. Da biste npr. skočili u zrak i lebdjeli, nije dovoljno pritisnuti samo jednu tipku pa pričekati da igra učini ostalo umjesto vas. Najprije morate držati tipku za skok dok vam se ne napuni jetpack, pustiti je da biste skočili i onda lebdjeti s pomoću zasebne tipke. Pritom pak čitavo vrijeme trebate paziti na razinu energije u jetpacku te je po potrebi skupljati iz okoline, jer nema ničeg goreg nego ostati nasukan na tlu s praznim jetpackom. Na nogama ste ipak puno sporiji nego u zraku.

Može se ta vrsta gameplaya inicijalno učiniti suviše jednostavnom, no kada svojim očima vidite kako vam vježbom periodi provedeni u zraku postaju sve dulji – teško se ne navući upravo na tu jednostavnost. Pozitivnom utisku u tom pogledu pridonosi i činjenica da Zeeja avantura vodi kroz pejzaže koji su naprosto prekrasni – neovisno o tome radi li se o mirnoj riječnoj ravnici ili olujnim snježnim planinama kroz koje se trebate kretati od zaklona do zaklona da vas vjetar ne odnese. Povremeno ćete trebati i izbjegavati neprijatelje i rješavati manje zagonetke, no to nisu dionice koje predstavljaju neki izazov – ipak je ovo igra namijenjena svim uzrastima. Europa je tako prije svega “meditativno” putovanje kroz impresivnu prirodu, dok su ostale aktivnosti u njoj manje-više od sporednog značaja.

Kao što je bio slučaj kod Jusanta (a i većine igara sličnoga tipa), Europina je priča relativno minimalistička i više orijentirana na dočaravanje različitih emocija, nego na neko epsko raspisivanje scenarija. Tako je zadatak s kojim ste suočeni tijekom čitave igre vrlo bazičan – dosegnuti leteći otok u daljini. Određeni širi kontekst pružaju vam tek dnevnički audiozapisi na koje nailazite na putu. U njima Zeejev otac nešto podrobnije govori o minulim događajima i turbulentnom stanju do kojeg je došlo na Jupiterovom mjesecu: u jednom trenutku na njega je migriralo preostalo čovječanstvo, no u međuvremenu su stvari pošle po krivu. Interesantno je pritom koliko uspješno igra uspijeva izazvati različite emocije kroz malo pruženih informacija (a često i kroz sam krajolik), bez nekog popratnog prenemaganja.

Potrebno je istaknuti i odličnu glazbu koja savršeno prati pomake u priči i emocijama. Bez da previše ulazim u detalje, čak je i stvarima koje se izvana mogu učiniti nebitnima, poput usputnog susreta s lisicom, odličnom vizualnom i zvučnom prezentacijom ostvaren potrebni značaj u kontekstu svijeta Europe.

U biti, Europa ima samo dva veća problema o kojima vrijedi pisati. Prvi se tiče količine sporednog sadržaja, kojeg je izrazito malo – odnosno gotovo pa da ga nema. U principu mi to ne smeta, u redu mi je da su igre linearne te se čvrsto drže priče. No, Europa je u tom pogledu iznimka s obzirom na to da vam ovdje sama igra na početku svakog levela dugim statičnim kadrovima prirode želi sugerirati koliko su prostrani i raznoliki krajolici kojima se krećete. Onda vam bude krivo kad shvatite da je sva ta raskošnost u određenoj mjeri obični tek vizualni trik, jer se sve relevantne stvari (npr. nadogradnje za jetpack i dnevnici) nalaze na glavnome putu ili vrlo blizu njega. U Europi ne postoji neki poticaj za detaljnijim istraživanjem – ako se na njega odlučite bit ćete nagrađeni nekakvim zelenim kristalima ili crtežima u bilježnici. U oba slučaja riječ je kolekcionarskim predmetima koji nisu od značaja za sam gameplay.

Drugi problem Europe tiče se njezine grafičke prezentacije, odnosno jednog aspekta iste. Europa je u osnovi stvarno lijepa igra čijoj je estetskoj strani pridano puno pažnje, s crtežima koji pomalo podsjećaju na one po kojima je poznat Studio Ghibli. Stoga mi nije naročito jasna odluka da se preko njih povuče filter zamućenja i na taj način nagrdi uloženi rad. Upalo mi je to posebno u oko kad sam prolazio kroz slike koje sam izvadio za recenziju – trebao sam dvaput provjeriti postavke programa za snimanje da se uvjerim da nisam negdje slučajno promijenio rezoluciju i kvalitetu slika. Ne, to je samo igra izgledala zamućeno. U pokretu se ta zamućenost nasreću nešto manje primijeti. Istovremeno, to da čak niti ona ne uspijeva u potpunosti narušiti vizualnu impresivnost naslova, puno govori o samoj kvaliteti crteža.

Sve u svemu, Europa je vrlo solidna igra koja dobro demonstrira da igre ne trebaju biti kompleksne da bi bile pamtljive. Priča i gameplay su jednostavni, na papiru čak i prejednostavni, ali u praksi vrlo učinkoviti, a čitava je “meditativna” avantura popraćena jednom od kvalitetnijih glazbenih pozadina u posljednje vrijeme.