Teško je danas zamisliti da je Xenoblade nekoć bio skoro pa fusnota u Nintendo katalogu. Originalni naslov nekoć je jedva dobio lokalizaciju, a na zapad stigao samo zahvaljujući nagovaranju fanova. Danas je situacija dijametralno suprotna: tri numerirana naslova, opsežni DLC-evi, kolekcionarska izdanja i čitava kohorta obožavatelja. No, jedan komad slagalice uporno je ostajao izvan tog novog poretka – Xenoblade Chronicles X.

Riječ je o igri koja je i u trenutku izvornog lansiranja 2015. godine djelovala više kao iznimka nego pravilo. Bio je to golem, mehanički orijentiran, narativno fragmentiran naslov, vezan uz tada već marginaliziranu Wii U konzolu. Sreća se ipak osmjehnula u obliku Nintendo Switcha, na kojem Xenoblade Chronicles X kroz Definitive Edition dobiva priliku ne samo za iskupljenje, nego i za dokazivanje. Pitanje je samo: je li deset godina kasnije prekasno za novi početak – ili je Mira, taj zaboravljeni svijet na rubu galaksije, i dalje vrijedan istraživanja?

Xeno to my Blade

Premisa Xenoblade Chronicles X-a ulazi u teren poznat svim ljubiteljima SF-a. Zemlja je uništena u intergalaktičkom sukobu dvaju vanzemaljskih frakcija. Ljudska vrsta, ili ono što je ostalo od nje, pokušava se spasiti pomoću nekoliko svemirskih Arki. Samo jedan od tih brodova uspijeva pobjeći, a nakon dvije godine putovanja kroz svemir biva srušen i pada na planet Mira.

Tu na scenu stupa naš protagonist kojeg nekoliko mjeseci nakon rušenja broda iz kapsule budi Elma, jedna od zapovjednica organizacije Blade. Elma nas vodi u New Los Angeles koji je u suštini jedan od komadića srušenog svemirskog broda i kao takav predstavlja zadnji bastion preživjele ljudske populacije. Nakon što se i sami pridružimo redovima Bladea, glavna zadaća postaje nam pronaći Lifehold – izgubljeni dio broda koji je ključ za dugoročni opstanak ljudske rase.

Klišejasta premisa vrlo brzo preraste u nešto relativno zanimljivo.

Nakon 80 sati provedenih u igri definitivno mogu reći kako priča ovdje nije centralni fokus, što zvuči pomalo čudno za jedan Xenoblade naslov. Prije svega, imate samo 15 misija koje obrađuju krovni narativ, a napredak kroz poglavlja uvjetovan je mehaničkim zahtjevima poput postotka istraženosti svijeta ili završenosti sporednih misija. Zna tako proći 5-10 sati između dvije misije, što se neće svidjeti onima koji vole protrčati kroz priču pa se tek onda zabavljati svime što otvoreni svijet nudi.

Naravno, nije da tih 5-10 sati između glavnih misija nema narativnu supstancu. Tu je moguće rješavati raznorazne misije, od onih koje igrača nagrađuju novcem i resursima ili one koje otključavaju nove sporedne likove te produbljuju odnos s postojećim. Ne mogu reći da je išta od navedenog narativno zlato, ali tematski zna pogoditi kad se bavi težim temama kolonizacije, odnosa čovjeka prema prirodi i slično.

Vaš lik je najgora vrsta bezličnog amnezijaka u video igrama.

Sve navedeno bi možda bilo kvalitetnije da protagonist nije najgora vrsta amnezijaka kojeg bi efektivno mogli zamijeniti s komadom drva u smislu emocija i ekspresivnosti. Ima tu sporednih likova koji su nešto upečatljiviji, ali daleko je to od onoga na što smo navikli od ostalih Xenoblade igara.  Veliki broj misija uz to nema nikakve glasovnu glumu pa se željeni dramatični učinak gubi u tekstu kombiniranom s beživotnim ekspresijama likova. Neću reći da je sve loše jer je glavni narativ koliko-toliko intrigantan. Svaka glavna misija istovremeno odgovara na pitanja i postavlja mnoštvo novih, pa centralni misterij uspješno nosi igru na do samog kraja.

U Zmajevom gnijezdu

Od samog početka je jasno da su igrivost, mehanička dubina i istraživanje prioritetni u odnosu na naraciju. Igra briljira kao RPG jer je čitav njezin dizajn podređen osjećaju stalnog napretka, ne toliko kroz XP i levele (iako ni toga ne manjka) koliko kroz postepeno uspostavljanje kontrole nad svijetom koji vas u početku potpuno gazi.

Mira je, kao mjesto radnje, srž igrine gameplay strukture. Planet je podijeljen u pet masivnih zona, od kojih svaka ima vlastitu topografiju, ekosustav, vremenske uvjete i hijerarhiju protivnika. Vanzemaljske beštije kreću se u rasponu od mutiranih kukaca, preko grotesknih inačica poznatih zemaljskih životinja, pa sve do bića koja ne nalikuju ničemu poznatom. Većina njih je, barem u početku, znatno veća od vas, ali i sposobna usmrtiti vas jednim udarcem – što često i naprave.

Mira je iznimno zanimljiv i odlično realiziran vanzemaljski svijet.

Ova igra ne koristi dinamično skaliranje neprijatelja. Umjesto toga, već u prvim zonama redovito ćete nailaziti na bića 50+ levela iznad vas. To svijet čini nepredvidivim, povremeno i frustrirajućim, ali i autentičnim. Igra izvrsno prodaje osjećaj da ste na ovom planetu gost, a ne gospodar – i tjera vas na oprez, planiranje i poštovanje prema okolišu.

Od samog starta niste spriječeni da istražite bilo koji kutak Mire, ali vam se već u prvom satu igranja jasno daje do znanja da niste baš svagdje dobrodošli. Istraživanje je prava mala zagonetka kroz koju vas igra ne drži za ruku, a gdje svako novo područje ili izvršena misija ostavlja određenu zadovoljštinu. Ipak, filozofija “nećemo te voditi za ruku” ovdje često prerasta u “snađi se druže”. Tutoriali su ili previše površni ili vam bacaju hrpu pojmova bez ikakvog smislenog reda, pa nije rijetkost da vam objašnjavaju sustave koje nećete ni vidjeti još nekoliko sati. U praksi to znači jedno – kad vam nešto nije jasno, bolje je odmah  zaviriti u bespuća interneta, što sam i ja nerijetko činio.

Istraživanje je ovdje prava mala zagonetka koju igrač treba riješiti.

Stvari po pitanju istraživanja potpuno prodišu u trenutku kada otključate ono što je zapravo najprivlačniji faktor igre – divovski Skell mech. Igra vam ih ustupi na raspolaganje tek nakon 30-ak sati i ne mogu naglasiti koliko je vau moment kad vam mechovi konačno postanu dostupni. Osim što omogućuju brzo kretanje, skakanje i čak letenje do nepristupačnih dijelova Mire, za većinu neprijatelja u igri vas konačno pretvaraju iz lovine u lovca. Naravno, nisu Skellovi nepobjedivi i imaju faktore koji donekle u balans dovode njihovu moć (gorivo, cijena), ali su i unatoč tome jedan od najzabavnijih segmenata igre te drastično mijenjaju način na koji pristupate igranju.

Spomenuo sam da su neke od misija zaključane iza postotka istraženosti planeta i tu na scenu stupa sustav FrontierNav. To znači postavljanje istraživačkih sondi na ključne točke na mapi, čime se otključavaju razni bonusi: pasivni prihodi, rudarenje resursa, dodatni zadaci i označavanje lokacija od interesa. Iako ovo pomalo podsjeća na checklist dizajn igara otvorenog tipa, igrin svijet je dovoljno zanimljiv da vas zaintrigira i bez konkretnog cilja.

Skell mechovi mijenjaju način igre na spektakularan način.

Doduše, nije sustav bez svojih problema. Igra u misijama čije izvršavanje zahtjeva da budete level 10 često traži da prođete kroz područje infestirano neprijateljima koji su daleko viši level od toga. U mom konkretnom primjeru, igra mi nije dopustila pokrenuti story misiju jer sam imao aktivnu Affinity misiju (koja nije bila preduvjet story misiji) koju nisam mogao otkazati. Problem? Ta misija me slala na kontinent na kojem do tada nisam bio, a koji je bio prepun neprijatelja višestruko jačih od mene.

Rezultat je bio da sam morao doslovno plivati više od pola sata oko kontinenta, izbjegavajući sve što se miče, kako bih na kraju jedva uspio izvršiti zadatak. Može se reći da sam si sam kriv što sam je uopće prihvatio, ali igra ne bi smjela dopustiti aktivaciju misije koja jasno premašuje vaše mogućnosti. A ako to već dopušta, najmanje što može napraviti jest dati vam opciju da tu misiju otkažete.

Na autopilotu

Bilo da ste na nekoj misiji ili slobodno istražujete Miru, borba je najučestalija aktivnost u ovoj igri. Iako na slikama i videima može izgledati kao da se radi o akcijskoj borbi, sustav je ovdje čisto RPG-ovski, a izvodi se u maniri kakvog MMO-a. Jednom kada uđete u borbu, vaš lik i suborci automatski napadaju protivnika, a na vama je da pazite na pozicioniranje, pravovremeno aktiviranje borbenih vještina i sinergiju između članova tima.

Radi se o sustavu na koji su obožavatelji Xenoblade serijala navikli, ali koji neće nužno sjesti onima koji očekuju višu razinu involviranosti ili veći fokus na vještinu. Definitive Edition ima određene dodatke koje ubrzavaju dinamiku borbe, premda se i daje radi o sustavu gdje brojevi apsolutno caruju – bilo da se radi o levelu ili statistikama likova, opreme i vještina. Još je koliko-toliko moguće stati na kraju izoliranom protivniku 3-5 levela višem od vas, no sve više od toga gledajte kao praktički nepremostivu prepreku.

Djelomično automatizirana borba mogla bi odbiti velik broj igrača.

Unatoč tome, sustav je zapravo vrlo zabavan ako mu date priliku, a stvari postanu vrlo zadovoljavajuće kad vam se otvori sve što igra nudi. Stvari najbolje funkcioniraju upravo kada se suočavate s protivnicima bliskog ili nešto višeg levela, gdje sva sila taktiziranja dolazi do izražaja. Kako otvoriti napad, kojim redoslijedom iskoristiti koju vještinu, kada aktivirati ofenzivnu, a kada defenzivnu, iz kojeg smjera i slično – sve navedeno valja uzeti u obzir da bi izašli živi iz težih sukoba.

Sustav klasa otvara dodatne taktičke mogućnosti jer s vremenom možete kombinirati pasivne vještine i oružja iz više grana. Svaka klasa ima svoje stablo napredovanja koje otključava nove vještine, pasivne bonuse i mogućnosti korištenja specifičnih oružja. Jednom savladane vještine možete prenijeti u druge klase, čime dobivate slobodu slaganja vlastitih buildova koji ne ovise o jednoj statičnoj ulozi. Sustav vas potiče da eksperimentirate, preklapate i nadograđujete lika kako biste pronašli onu kombinaciju koja najbolje odgovara vašem stilu igre.

Sustav klasa i vještina je jedan od najfleksibilnijih u nekoj RPG igri.

Ono što dodatno diže fleksibilnost na novu razinu jest činjenica da tijekom igre možete regrutirati čak 22 različita igriva lika, od kojih je svakog moguće razvijati prema vlastitom nahođenju. Ne samo da svaki od njih donosi vlastite klasne afinitete, već vam igra dopušta da u bilo kojem trenutku preuzmete kontrolu nad bilo kojim članom tima tijekom borbe. To ne samo da borbu čini dinamičnijom i raznolikijom, već i otvara vrata dubinskom eksperimentiranju s različitim taktikama i sinergijama unutar tima – i sve to bez potrebe da se vežete uz jednog jedinog lika.

Switch U

Već pri svom izlasku na Wii U konzoli, Xenoblade Chronicles X je bila vizualno ambiciozna igra koja je bez zadrške gurala tadašnje hardverske granice. Iako Switch verzija nije remake nego remaster, u konačnici donosi vidljiva poboljšanja u gotovo svakom segmentu. Ne treba očekivati čuda niti skok na razinu modernih visokobudžetnih naslova, ali to nekako nije ni bila namjera. Cilj je bio omogućiti da igra konačno zablista u svom punom potencijal. I u tome se uspjelo, opet – koliko to dopuštaju ograničenja Nintendo Switcha.

Opći vizualni dojam sada je znatno uglađeniji. Modeli glavnih likova su dotjerani, što posebno dolazi do izražaja na licima koja više ne izgledaju voštano, a rezolucija i framerate ostaju stabilni – bilo u handheld, bilo u docked modu. Stabilno u ovom slučaju znači klasičnih 30 fpsa, uz povremene štucavice tijekom zamjene članova tima ili ulaska u kompleksnije animirane sekvence, što je u okvirima Switch standarda i dalje prihvatljivo.

Iskakanje elemenata okoliša i neprijatelja u daljini i dalje je prisutno, što nije neočekivano s obzirom na veličinu i ambiciju samog svijeta. On kao takav i dalje ostaje tehnička perjanica igre. Golemi, neprekidno povezani svijet koji možete preletjeti bez ijednog učitavanja i koji vas i nakon deset godina zna impresionirati svojim razmjerima.

Pohvale zaslužuje i redizajnirano korisničko sučelje. Ono je sada preglednije, responzivnije i znatno intuitivnije, posebice u segmentima koji su u originalu bili nepotrebno komplicirani. Moguće je promijeniti doba dana direktno iz izbornika, mijenjati članove tima u bilo kojem trenutku, a svi likovi u timu sada automatski dobivaju iskustvo neovisno o tome jesu li aktivni ili ne. Sve u svemu, sitne ali bitne dorade koje ne  podižu kvalitetu cjelokupnog iskustva.

Something Special

Kako podnaslov sugerira, Xenoblade Chronicles X: Definitive Edition nije samo još jedan port s Wii U konzole, već prava prilika da se upoznamo s možda najposebnijim poglavljem ovog serijala. Iako tehnički skromnija i narativno manje fokusirana od svojih numeriranih srodnika, ova igra briljira u onome što ju čini drugačijom – istraživanju, slobodi i taktičkoj dubini.

Istina, neke su odluke i dalje diskutabilne, a kompleksnost sustava traži vremena i volje. No, tko se odluči uroniti u sve što Mira nudi, dobit će jedno od najambicioznijih i najzadovoljavajućih RPG iskustava koje je Monolith Soft do sada složio. Deset godina kasnije, X konačno dolazi na zasluženo mjesto u panteonu Xenoblade igara – i tamo mu je, iskreno, odavno bilo mjesto.