Posjetili smo Nintendov ured i isprobali nadolazeće Switch 2 igre

---

Da, dobro ste pročitali – Nintendo nas je pozvao u posjet, u svoj ured. Ne onaj u Japanu, doduše, nego europsku centralu u Njemačkoj. I ne, nije to zato što se volimo našaliti na temu njihovih odvjetnika, već smo dobili ekskluzivnu priliku isprobavati nadolazeće igre za Switch 2, najbrže prodavanu konzolu na svijetu.

Zajedno s novinarima iz Europe i Afrike isprobali smo četiri igre prije njihovog izlaska, kao i jedan komad starog Nintendovog hardvera u novom obliku. Na meniju su se našla dva Nintendo naslova, reinkarnacija Virtual Boya te dva ambiciozna projekta iz Capcoma.

Sloboda kretanja po Nintendovim uredima? Ograničena. Igranje? Strogo kontrolirano. Igrali smo samo unaprijed definirane segmente igara, u točno određenom vremenskom okviru. Otprilike pola sata po igri – dovoljno za prve dojmove, ali i taman toliko da poželimo koju minutu više. Evo što smo zaigrali i kakve smo dojmove dobili.

Mario Tennis Fever

Prvi na redu bio je novi Mario Tennis. Iako sam se potajno nadao isprobavanju story moda, prezentacija je jasno stavila fokus na glavnu novost – Fever rekete. Riječ je o potpuno novoj mehanici koja serijal gura još dublje u kaotičnu, arkadnu ludost.

Odabir lika sada ne ide bez odabira reketa, a svaki od njih drastično mijenja način igranja. Punjenjem Fever pokazivača i aktivacijom napada tipkom X započinje prava igra živaca. Jer Fever udarac nije samo “ispali i zaboravi” potez – ako ga protivnik vrati prije nego loptica dotakne tlo, efekt se aktivira na vašoj strani terena.

A efekti su stvarno raznovrsni, navodno ćemo pri izlasku imati 30 komada na izbor. Vatreni reketi ostavljaju plamenove koji oduzimaju zdravlje, ledeni stvaraju klizave površine na kojima je gotovo nemoguće reagirati na vrijeme, dok blatni reketi doslovno guše kretanje protivnika. Sve je brzo, glasno i namjerno nepošteno – baš onako kako Mario Tennis i treba biti.

Demo je započeo klasičnim mečevima protiv umjetne inteligencije, da bi se vrlo brzo pretvorio u obračune novinara jedan na jedan, a potom i dva na dva. Mehanika ima puno već od samog starta – snažni i precizni udarci, specijalni potezi, upravljanje zdravljem – ali igra se iznenađujuće brzo !uhvati!. Boje HCL-a obranjene su uvjerljivo – prvo protiv novinara iz Južne Afrike, a zatim i u tandemu protiv dvojice Nijemaca. Dobili su nas u rukometu, ali virtualni tenis je bio na našoj strani!

Posebno su se istaknuli mečevi dva na dva, koji su često prerastali u kaotične razmjene udaraca bez jasnog pobjednika sve do samog kraja. U kratkom vremenu koje smo imali, Mario Tennis Fever ostavio je iznimno pozitivan dojam i osvježio čitavu formulu s novim mogućnostima. Dobra vijest? Nećemo morati dugo čekati – Mario Tennis Fever izlazi 12. 2.

Super Mario Bros. Wonder – Meetup in Bellabel Park

Nakon teniskog kaosa, prebacili smo se na nešto jednako šareno – Switch 2 verziju Super Mario Bros. Wondera, s naglaskom na nove sekcije iz Meetup in Bellabel Parka. Riječ je o kolekciji party modova koji Wonder pretvaraju u pravu malu multiplayer arenu.

Isprobali smo niz različitih modova, od onih koji traže čistu suradnju do onih u kojima se igrači međusobno nadmeću. Sve smo započeli modom izgradnje, gdje je dio ekipe gradio put pomoću propadajućih blokova, dok su ostali po njima skakali i pokušavali stići do cilja prije nego što se sve uruši pod nogama.

Sljedeći kooperativni izazov bio je prelazak mape s bombom. Imali smo strogo vremensko ograničenje prije eksplozije, a bombu je bilo potrebno svakih nekoliko sekundi dobacivati drugom igraču. Razina koordinacije (i panike), praćena vrištanjem i smijehom, vrlo brzo je ispunila cijelu dvoranu.

Nakon toga uslijedio je jedan od neobičnijih modova – igra skrivača. Dva igrača skrivala su se maskiranjem u sasvim obične objekte poput cijevi, cvijeća ili blokova, dok su ih druga dva pokušavala pronaći ispaljivanjem magije. Kada nekoga otkrijete, uloge se mijenjaju, pa i sami dobivate priliku sakriti se.

Bilo je tu i utrka – nekad na cvjetovima, nekad u obliku loptica – kao i natjecanje u tome tko će uspješnije nahraniti svog Yoshija prije isteka vremena. Svaki mod trajao je kratko i donio finu dozu zabave.

Svi isprobani modovi bili su dovoljno različiti da se nijedan ne osjeti kao “popunjavanje kvote”, a u većem društvu funkcioniraju fantastično. Ako ostatak sadržaja zadrži ovu razinu kreativnosti i raznolikosti, Meetup in Bellabel Park ima potencijal postati ozbiljna alternativa Mario Partyju.

Resident Evil Requiem

Nakon veselih tonova, šarenila i šarmantnih brkova, pozornicu je preuzeo Capcom. Svjetla su se ugasila, atmosfera se naglo promijenila, a mi smo se našli ispred Resident Evil Requiem demoa. Kako nisam pretjerani ljubitelj horora, odmah sam upozorio Nintendo predstavnika iza sebe da ću ga udariti ako me pokuša prestrašiti tijekom igranja. Poruku je shvatio ozbiljno – toliko ozbiljno da me unaprijed upozorio i na jedan jump scare.

U samom demou preuzeli smo ulogu Grace, koja se budi zarobljena i priključena na sustav za vađenje krvi. Igra nudi izbor između pogleda iz prvog i trećeg lica, a s obzirom na sve prethodno navedeno, izbor je bio jasan – treće lice. Neću previše ulaziti u detalje sadržaja, no dovoljno je reći da su mi glavni neprijatelji bili mračne prostorije i stvorenje koje se kretalo kroz potkrovlje, pojavljujući se točno onda kada to najmanje želim.

Najveće iznenađenje, i to ugodno, bilo je samo izvođenje igre na Switchu 2. Jasno je da postoje kompromisi – razlučivost tekstura je niska, posebno na kosi, a i osvjetljenje nije na razini onoga što je prikazano za jače platforme. Ipak, u sekciji koju smo imali priliku zaigrati nisam primijetio ozbiljnije probleme s performansama. Igra je bila stabilna, responzivna i, na žalost po moje živce, dovoljno uvjerljiva da me drži konstantno na rubu panike.

Virtual Boy (Wario Land i 3D Tetris)

Možda i najneobičnija Nintendo najava prošle godine bila je povratak Virtual Boy igara kroz Nintendo Classics. Za njihovo igranje potrebno je kupiti ili plastičnu repliku Virtual Boya ili kartonsku verziju, u koju se potom umeće Switch ili Switch 2. Već sam koncept jasno daje do znanja da ovdje nije riječ o “mainstream” povratku, već o vrlo nostalgičnom eksperimentu.

Vrijeme za testiranje bilo je izrazito ograničeno. Prije samog igranja trebao sam namjestiti udaljenost očiju, veličinu prikaza i osnovne postavke, nakon čega sam uskočio u izbornik s igrama. Na raspolaganju je bilo pet do šest naslova, a moj izbor brzo je pao na meni drage serijale – Wario Land i 3D Tetris.

U svoje vrijeme, Virtual Boy Wario Land vjerojatno je djelovao revolucionarno. Korištenjem dubine slike moglo se prebacivati između prednjeg plana i pozadine, što je tada bio rijedak i impresivan trik. Danas taj efekt teško može ostaviti snažan dojam, no sama igra i dalje ima solidan i zabavan loop borbe, platformiranja i otkrivanja skrivenih prolaza. Kao i njegova Game Boy inkarnacija, Wario Land ostaje ugodno igriv, čak i kad je tehnološki odavno prestao impresionirati.

3D Tetris, s druge strane, opravdava naziv do kraja – Tetris se odvija unutar trodimenzionalne kocke koja se neprestano okreće. Koncept je jasan, ali i brzo otkriva svoje granice. Igranje je sporije, manje napeto i daleko od onoga na što su moderni Tetris fanovi navikli.

Cijeli Virtual Boy paket teško je promatrati drugačije nego kao čisti nostalgični kuriozitet. Namijenjen je prije svega onima koji su originalni uređaj imali ili su o njemu godinama slušali. Za širi krug publike i nešto manje igrače, teško je vjerovati da će ovo biti više od zanimljive fusnote u Nintendo povijesti.

Pragmata

Za kraj smo zaigrali Pragmatu, dugo najavljivani Capcomov projekt koji nam već godinama golica maštu. Znate onu igru u kojoj tip u svemirskom odijelu nosi djevojčicu androida na ramenu i puca po robotima na Mjesecu? Na papiru zvuči bizarno, ali u praksi taj neobični koncept ima itekako smisla – jer je izravno povezan s gameplay mehanikama.

Pragmata je kombinacija pucačine iz trećeg lica i brzih puzzle elemenata. Već u uvodnom tutorijalu jasno vam daju do znanja da “Rambo stil” ovdje ne prolazi. Neprijatelji imaju oklop otporan na metke, pa sirova paljba ne vodi nikamo. Ključ borbe leži u hakiranju. Podizanjem ciljnika tipkom L2, uz klasični nišan na desnoj strani ekrana pojavljuje se i puzzle rešetka. Cilj je doći do zelenog kvadrata pomicanjem kursora pomoću tipki A, B, X i Y. Naravno, stvar nije tako jednostavna – rešetka je puna prepreka, dok plava polja nude bonus pojačanja napada ako ih uspijete “pokupiti” putem.

Sve se to odvija u stvarnom vremenu. Dok rješavate puzzle, morate se istovremeno kretati, izbjegavati napade i reagirati pod pritiskom, što igru čini iznenađujuće zahtjevnom i traži punu koncentraciju. Tek nakon uspješnog hakiranja obrane protivnika otvara se prostor za oružja i konkretno nanošenje štete.

Demo je, uz osnovne borbe, ponudio i kraće sekvence hakiranja okoliša, prikupljanje predmeta za otključavanje napretka te prilično zabavnu boss borbu za kraj. Dovoljno raznoliko da dobijete jasnu sliku što Capcom ovdje cilja. Kao i kod Resident Evila, Capcom je Pragmatinu izvedbu na Switchu 2 odradio vrlo solidno. U usporedbi s trailerima koji se vrte na PC-u i PlayStationu, primjetne su slabije teksture i jednostavnije osvjetljenje. Unatoč eksplozijama, velikom broju neprijatelja i konstantnom kretanju, sve se vrtjelo iznenađujuće glatko za handheld konzolu.

Dvadeset minuta provedena s igrom bila su više nego dovoljna da me Pragmata ozbiljno zaintrigira. Spoj pucačine i puzzle mehanika ne viđa se često, a neobična postavka priče dodatno diže interes. Ako ovakav tempo i kreativnost zadrži i u punoj verziji, Pragmata bi lako mogla postati jedno od ugodnijih iznenađenja godine – i sigurno ide na listu želja.

---

I to je bilo to od nas – misija izvršena. Otišli, posjetili, odigrali, pobijedili, pojeli kebab i wurst – sve što treba odraditi u Frankfurtu. Dobro, moooožda smo odigrali još nešto na ovome eventu, ali o tome ćemo smjeti pričati tek u bližoj budućnosti. Ako vas zanima neki detalj vezan uz bilo koju od ovih igara ili uređaja, slobodno pišite u komentare pa ćemo odgovoriti – barem po iskustvu onoga što smo mogli odigrati.