Legacy of Kain: Defiance Remastered možda je najbolji mogući povratak za otpisani serijal

---

Otprilike godinu dana u glavi vrtim ideju da napišem nekakav tekst u kojem bih izrazio svoju ljubav prema serijalu Legacy of Kain. Tekst koji bi bio nešto između osobnog pisma i vapaja za uskrsnućem te vampirske franšize. Srećom, ironija je htjela da taj tekst ne mora biti ono što sam mislio da hoće biti – oproštajno pismo serijalu koji se nikad neće vratiti. Legacy of Kain: Defiance Remastered je stigao, a s njim i najava Legacy of Kain: Ascendancea, prvog novog naslova u serijalu nakon više od dva desetljeća.

Da se podsjetimo…

Za one koji nisu upoznati: Legacy of Kain je serijal koji je žario i palio u razdoblju od 1996. do 2003. godine, a u svojoj srži prati priču o vampiru Kainu i njegovu podređenom Razielu – dvojici likova čija je sudbina isprepletena na načine koje serijal polako odmotava kroz čak pet igara. Kao posljednja od tih pet igara, Defiance je nekoj novoj generaciji zainteresiranih igrača vjerojatno najgora moguća točka za ulazak. Kratki recap događaja definitivno nije dovoljan i bez igranja prethodnika nećete imati pojma što se ovdje zapravo događa.

To, naravno, ne znači da Defiance nema što ponuditi sam za sebe, ali znači da mu najveća snaga ne leži u hvatanju novih igrača, nego u tome koliko dobro zaokružuje ideje koje serijal gradi od početka.

Snaga Legacy of Kaina oduvijek je bila u načinu na koji priča o fatalizmu i slobodnoj volji. Postoji li uopće slobodna volja u svijetu u kojem je sudbina unaprijed satkana? Može li jedan jedini čovjek (ili vampir) prkositi cijelom kozmičkom planu? To su pitanja koja serijal postavlja od samog početka i koja Defiance pokušava razriješiti.

Ono što taj filozofski sloj čini toliko posebnim nije samo sadržaj, nego i forma. Likovi govore bogatim, teatralnim engleskim jezikom punim aluzija, metafora i ritmičnih rečenica koje zvuče kao da su pisane za kazališnu pozornicu, a ne za videoigru. Još bolje je što se radi o visokoj drami koja gotovo nikad ne sklizne u pretencioznost.

Najveći adut serijala pritom je glasovna gluma. Simon Templeman kao Kain i Michael Bell kao Raziel apsolutno su ikonični i urezani u moje sjećanje kao sam vrh onoga što glasovna gluma u igrama može biti. Dan-danas se naježim kad čujem kombinaciju glazbene teme Ozar Midrashim  i Razielova monologa iz uvodnog filmića Soul Reavera, a kvaliteta izvedbe ostaje konzistentna kroz cijeli serijal. To je nešto što ovaj remaster, srećom, ostavlja netaknuto, pa je već i samo zbog toga pravi gušt (ponovno) zaroniti u to iskustvo.

Što je novo, što staro, a što boli

Defiance Remastered radi ono što remasteri i trebaju raditi: osvježava vizuale, ne odriče se identiteta originala i dodaje nekoliko stvari koje su 2003. itekako nedostajale. Najveća promjena je svakako kamera. U originalu je bila fiksirana, često frustrirajuća i dovoljno arhaična da je mnoge igrače mogla odbiti od igre.

Remaster donosi slobodnu, modernu kameru koja Kaina i Raziela prati s leđa, i njezin utjecaj na doživljaj igre je ogroman. Prije svega, igra napokon poprima oblik prave akcijske avanture: kretanje prostorom je znatno lakše, osobito kad igra traži precizno skakanje i snalaženje po okolišu. Istraživanje razina je jednostavnije, a pronalaženje nadogradnji koje bi inače ostale skrivene izvan kadra fiksirane kamere postaje gotovo trivijalno. U borbi više nema toliko situacija u kojima vam elementi okoliša zaklanjaju protivnike, pa su stvari u ionako relativno laganoj igri sada još lakše. Naravno, imate opciju da kameru jednim pritiskom prebacite na originalnu – ako ništa drugo, čisto da si stavite u perspektivu koliko je nova zapravo bolja.

Uz kameru, remaster dodaje i niz manjih kvalitativnih stvari koje fino zaokružuju paket – od dorađenih kontrola do foto moda i alternativnih skinova za likove. Nisu to promjene koje same po sebi nose remaster, ali su točno ono što želite vidjeti u ovakvom izdanju: sitnice koje pokazuju da se nije radilo samo o pukom podizanju rezolucije.

Što se ipak tiče vizuala, novi modeli Kaina i Raziela najistaknutije su poboljšanje i zaista izgledaju sjajno – toliko da bi se bez srama mogli koristiti i u nekom novijem naslovu ili nastavku. Uz povećanu rezoluciju, geometrija okoliša je zakrpana na mjestima na kojima je original bio manjkav, pa katedrale i ruševine sada djeluju strukturalno zaokruženije, bez distorzija i rupa u prostoru. Osvjetljenje je potpuno prerađeno: sjene su detaljnije i bolje postavljene, magla je gušća, interijeri djeluju klaustrofobičnije, a vanjski prostori prostranije.

Igra u globalu svakako izgleda osjetno bolje, ali ima i nekonzistentnosti – osobito u kvaliteti tekstura okoliša. Tu se dosta jasno vide dijelovi kojima je netko posvetio posebnu (ručnu) pažnju i oni na koje je očito samo primijenjen AI upscale koji, srećom rijetko, zna rezultirati vizualima lošijima nego u originalu.

Zvuk je također dobio poboljšanja, pa je glazba bolje integrirana u razinama i filmićima, a zvukovi interakcije s okolišem brojniji su nego prije, zbog čega igra rjeđe upada u trenutke mrtve tišine koje prekida samo zvuk hodanja. Kao i s kamerom, sve vizualne i zvučne promjene mogu se jednim pritiskom vratiti na original, što je sjajan dodatak i nešto što bi, po meni, trebalo biti standard svakog suvremenog remastera.

Uz vizualna i tehnička poboljšanja, Remaster dolazi i s hrpom dodatnog sadržaja koji će zadovoljiti svakog obožavatelja serijala. Prije svega, tu je Dark Chronicle kao enciklopedija bogate i kompleksne nosgothske povijesti za one koji žele zaroniti dublje. Tombs donosi konceptualne crteže koji sežu sve do originalnog Blood Omena na prvom PlayStationu. Posebno mjesto zauzimaju Lost Levels, izrezani dijelovi originalne igre koji nikad nisu ugledali svjetlo dana, a koji jasno pokazuju koliku je ambiciju Crystal Dynamics tada imao.

I možda najznačajniji bonus jest igrivi demo otkazane igre Legacy of Kain: The Dark Prophecy, koji je vezan uz Deluxe izdanje remastera. To je kratko i slatko iskustvo u kojem je Kain ponovno glavni i jedini protagonist, ali i više nego dovoljno da osjetite u kojem je smjeru franšiza trebala ići.

Naravno, ovaj remaster ne rješava probleme koji su u srži samog iskustva originalnog Defiancea. Borba je i dalje tek funkcionalna. Postoji bazičan combo sustav i praktički je isti za oba lika, neprijatelji slabo reagiraju na udarce, boss borbe imaju kakav-takav karakter, ali cijeli sustav ostaje prilično plitak. Nema pravih alternativnih oružja, udarci se ne osjećaju uvijek kako bi trebali, a posebne sposobnosti obaju likova ovise o metru koji se puni presporo da biste ga smisleno koristili u većini standardnih okršaja. Udaranje po jednoj tipki za napad i povremeno izbjegavanje odradit će posao u 80% igre što nije nužno loše, ali jest ograničeno u usporedbi s današnjim standardima.

Tko je igrao Soul Reaver pamti gotovo metroidvania strukturu istraživanja, a Defiance je po tom pitanju bio korak natrag u smislu linearnosti. Nova kamera donekle olakšava stvari, ali razine su i dalje zamršene na krivi način: puno vraćanja po istim hodnicima, malo objašnjenja za ono što prolazite i, uz to, posebno dugi Kainovi segmenti u kojima se doslovno ništa bitno ne događa. Razielove dionice su bogatije ekspozicijom i mehanički zanimljivije jer njegova sposobnost prebacivanja između materijalnog i spektralnog svijeta donosi više kreativne dubine.

Nešto što znamo još od izlaska originala jest da je dobar dio tih problema posljedica rezanog sadržaja. Defiance je igra koja je očito trebala biti veća i ambicioznija, i to se u remasteru i dalje osjeti kroz povremene kvalitativne skokove i padove. Ali to nije nešto što “obični” remaster može popraviti – niti nešto što bi trebao pokušavati.

Comeback!

Za igru koju je vrijeme u mnogim aspektima pregazilo, Defiance Remastered se uz ova poboljšanja i dodatke drži modernih standarda puno bolje nego što biste očekivali od naslova starog 23 godine. Legacy of Kain: Defiance Remastered definitivno nije savršena igra, jer ni u originalnom ruhu to nije bila. Ali jest dokaz nečega što smatram bitnim: dobra priča ne stari.

Kainovi monolozi o sudbini i Razielovi odgovori s moralnim integritetom dostojnim grčke tragedije i dalje imaju snagu kakvu danas rijetko nalazimo u igrama. I to je nešto što bez zadrške preporučujem i nekome tko nikad nije čuo za Nosgoth – uz upozorenje da će bez prethodnih igara uletjeti u priču s premalo konteksta.

A za fanove: ovo je najkompletniji paket koji je serijal ikad dobio. Lost Levels, The Dark Prophecy demo, Dark Chronicle, vizualno osvježenje koje poštuje original – sve je ovdje. A uz najavu Ascendancea, koji stiže uskoro, ovo je idealan trenutak da ponovno zaronite u jedan od najambicioznijih narativnih svjetova koje je gaming ikad izgradio. Uskrsnuće Legacy of Kaina, u bilo kojem obliku, dobra je stvar. A sada kad je konačno počelo, iskreno se nadam da neće stati samo na ovome.