Upoznaj HCL tim: doktor za vampire Hrvoje Smoljić

---

Redakcija HCL portala je uvijek bila dinamično mjesto. Suradnici su dolazili i odlazili, nekoliko puta se mijenjalo i samo uredništvo. Međutim, zadnjih godina smo se malo konsolidirali… Ili barem ustalili do te mjere da trenutnu selekciju suradnika možemo nazvati i najdugovječnijom otkako je portala.

Razmišljajući o tome, sinula mi je misao kako je posjetiteljima portala jedini uvid u osobnost suradnika HCL-a njihov kratki autorski opis ispod recenzija. Posvećeniji fanovi znaju nas malo bolje na našem Discordu, a s vremenom smo dio naših osobnosti otkrivali i u podcastima. No, nikad se zapravo nismo predstavili u pisanom obliku, stoga je sad došao red da to ispravimo.

Ideja je da na nekakvoj mjesečnoj bazi (koju sigurno nećemo ispoštovati) objavljujemo mini-intervjue s članovima redakcije. Pritom će ih uvijek dočekati dio standardnih pitanja koje svi dobiju, a potom i personalizirana pitanja skrojena baš po mjeri samih suradnika.

---

Nakon prethodnog veterana, nastavljamo niz prema najdužem stažu. Na redu je tip koji se neumoljivo približava troznamenkastom broju recenziranih igara – Hrvoje Smoljić. Zaguljeni fan svih vrsta role-playinga od D&D-a, preko Warhammera do kineskih gacha, onaj tip koji uzme godišnji da bi recenzirao Crimson Desert u tjedan dana. Evo s kojim smo ga pitanjima zaskočili u namjeri da ga malo bolje upoznate:

Od koje se dobi baviš gamingom?

Otkad znam za sebe. Doma smo imali onaj klasični custom NES s preloadanim igrama i imam rana sjećanja na Duck Hunt, Super Maria i Contru. Ali prava ljubav prema gamingu zapalila se kada je lokalna videoteka, negdje oko moje sedme godine, nabavila tri PC-a s instaliranim igrama. Revolucija. Prva igra koju sam zaigrao na računalu bila je Hugo, što me kao klinca izulo iz šlapica jer sam do tada mislio da je Hugo moguće igrati jedino ako nazoveš u istoimeni TV show i igraš putem telefona. Saznanje da možeš igrati Huga bez telefonskog računa koji bi uništio obiteljski proračun bio je jedan od prvih velikih prosvjetljenja u mom životu. Onda su stigli StarCraft i ozbiljnije igre, povlačenje roditelja za rukav da nam kupe PC – i sve ostalo je povijest.

Koje je prvo sjećanje koje imaš vezano uz gaming?

Igranje tog blesavog NES-a na CRT televizoru koji se iz nekog bizarnog razloga palio na prekidač koji je bio dio žice i izgledao kao da palite noćnu lampu. I naravno Duck Hunt pas koji se smije svaki put kad ga promašiš, čak i kad prisloniš taj blesavi pištolj skroz uz ekran. Prefora sjećanja.

Koji ti je najdraži komad gaming hardvera koji si do sada imao?

Moj trenutni PC, bez ikakve dvojbe i bez potrebe za dramatičnom pauzom prije odgovora. Prvi put zapravo da sam samostalno složio računalo uz pomno istraživanje, biranje svake komponente, čitanje recenzija u tri ujutro uz nezdravu količinu analiziranja benchmarka. Inače sam tip koji s velikim predumišljajem ulazi u bilo kakvu veću kupnju, duplo više kada je u pitanju tehnologija, a trostruko kada je to PC uz koji su vezani moj glavni hobi, posao i dosta toga značajnog u mom životu. Tako da, za mene je taj build više od hardvera i predstavlja kulminaciju velikog istraživanja, nekoliko tablica i jednog vrlo strpljivog bankovnog računa.

Koja ti je najdraža igra ikad?

Iskreno, nisam tip koji ima jedno neupitno mjesto broj jedan – ni u glazbi, ni u hrani, ni u igrama. Pitajte me u ponedjeljak i reći ću vam jedno, pitajte me u petak i dobit ćete potpuno drugi odgovor, ovisno o tome što sam igrao i u kakvom sam raspoloženju. Volim igre gdje se mogu osjećati i izgledati moćno, totalno edgy igre, ako može s anime estetikom i zaraznom progresijom koja me može držati budnim duže nego što bi trebalo. Nekad su to bile MMORPG igre, a danas su igre poput Crimson Deserta, Shadow of Wara, Warframea, Destinyja, Astral Chaina i Scarlet Nexusa koji dijele to prvo mjesto i ta pozicija apsolutno nema nikakve veze s njihovom objektivnom kvalitetom.

Koji ti je preferirani žanr igara?

Definitivno RPG igre i akcijske avanture iz trećeg lica. Ide to u korak s odgovorom na prošlo pitanje, ali daj mi da kad igram vidim svog lika u njegovoj punoj slavi i daj mi da od običnog kmeta dođem do supermoćnog poluboga koji gazi sve pred sobom. Obožavam taj osjećaj progresije i MMORPG igre (kada sam imao vremena za njih) kao što su Guild Wars, Star Wars: The Old Republic, Tera i Wildstar su mi bile najbolje utjelovljenje te filozofije. Danas, tražim takva iskustva u singleplayer i probavljivijem formatu. Možda me je baš zato taj nedavni Crimson Desert toliko uzeo. Jer je praktički MMO igra u singleplayer formatu.

Koji je tvoj najveći doseg u gamingu? (neki rekord ili gluparija kojom se ponosiš)

Može doseg koji je istovremeno nešto čime se NE ponosim i vrijedna životna lekcija? Sudjelovao sam nekoć u gaming rally natjecanju gdje su se natjecatelji izmjenjivali na jednom PC-u pokušavajući postaviti najbolje vrijeme na određenoj stazi. Ja sam nastupao predzadnji i postavio sam rezultat bolji od svih koji su išli prije mene i u tom trenutku se osjećao kao prvak svijeta. Onda je na red došao zadnji natjecatelj, dečko barem deset godina stariji od balavog mene. Kad sam vidio da će me bez napora ostaviti u prašini, nešto u meni jednostavno nije moglo prihvatiti tu stvarnost pa sam mu pritisnuo tipku da skrene i zabije se u ogradu i trkom izjurio iz prostorije. Naravno, dečko me sustigao za desetak sekundi i gurnuo tako da sam se glavom zabio u reklamni plakat ispred zgrade. I eto, moglo je biti srebro, ali je završilo diskvalifikacijom, šavovima na glavi i vrijednom lekcijom o tome kako držati ego pod kontrolom i gubiti na dostojanstven način.

Kako glasi tvoj HCL origin story?

Kao i kod mnogih bivših i trenutnih suradnika, nimalo glamurozno – mailom Igoru. U pozadini tog javljanja je bila želja da hobi pretvorim u nešto više, ali i da se povežem s ljudima koji o igrama i industriji promišljaju dublje od toga što će sljedeće igrati i je li im zabavno. Kad sam Igoru nabrojao svoj dotadašnji gamerski staž i konzole na kojima sam igrao ili ih posjedovao, rekao mi je da sam luđak, a da na HCL-u vole takve. To je bila dovoljna referenca za mene. Odradio sam testnu recenziju, potom i pravu i evo me sedam godina kasnije, još uvijek tu, još uvijek luđak, još uvijek zadovoljan tim izborom.

Jesi ti potajno vampir? Jer kako drugačije tumačiti tvoju fascinaciju igrama vampirske tematike?

Nisam vampir, barem koliko ja znam, mada bi moje noćne gaming seanse možda sugerirale drugačije. A ako i jesam, nadam se da sam neki od onih starijih, dostojanstvenijih interpretacija, a ne onaj koji sjaji kad ga pogodi zraka sunca i depresivno se izležava u travi. No to na stranu, od vampirskih igara sam stvarno igrao sve, od Legacy of Kaina, Castlevanie, Vampyra, Bloodlinesa pa čak i opskurnih užasa poput one igre Dark koje se nitko ne sjeća. Uz izuzetke, smatram da svaka od njih dobro izvodi samo dio onoga što vampirizam može biti. A može biti puno toga. Intrigantna priča puna spletki i tajnih identiteta. Stealth igra u kojoj si noćni lovac. Čista fantazija moći. Iz prvog lica, iz trećeg – nije važno. Vampirizam ti daje kontekst da napraviš gotovo bilo što, a da je pritom dosta prizemljeno i izvedivo u kontekstu video igara. Smatram da nitko to još nije iskoristio kako treba pa me svaka najava nekakve vampirske igre strašno nabrije u nadi da će upravo ta biti ona, the one!

Malo sam te špijunirao na Steamu i ispada da u kolekciji imaš više DLC-ova nego igara. Objasni to narodu!

Objašnjenje ima dva djela. Prvi dio: manji dio toga toga su Humble Bundle stvarčice koje nisam ciljano kupio – samo su došle u paketu. Drugi dio su ciljane kupnje gdje brojnost toga ima uporište u igrama koje igram. Nisam jedan od onih koji olako baci novce na mikrotransakcije ili DLC iz navike, ali ako igru stvarno volim i igram, nemam apsolutno nikakav problem dati developeru dodatne novce. I onda pogledaš da igre poput Tales of Arisa ili Granblue Fantasy Relink imaju petnaestak DLC-ova po par eura samo za alternativne kostime likova – sve ti bude jasno i matematika vrlo jednostavna.

Dizajniraš igru s kojom ti je cilj napravit najbolji fetch quest ikad. Opiši kako izgleda to remek djelo od fetch questa.

Kakvo podmuklo trik pitanje. Jer ako fetch questu dodam bilo kakvu stvarnu dubinu, smisao i kontekst, on tehnički prestaje biti fetch quest i postaje normalna misija. Što je zapravo cijeli problem s fetch questovima: nisu loši zbog mehanike, loši su zbog lijenosti u izvedbi. Da se mene pita, izbacio bih ih potpuno i pobrinuo se da svaki zadatak ima svrhu koja nije “idi tamo, donesi ovo, vrati se, primi 12 zlatnika.” Ali budimo realni, živimo u svijetu gdje fetch questovi nisu nestali ni nakon dvadeset godina kolektivnog jadikovanja igrača. Pa ako već moram ići skupiti tri nečega, dajte mi barem da ta tri nečega tražim na nekim vizualno spektakularnim, potpuno luđačkim lokacijama gdje sam put postaje iskustvo i gdje si u svojoj glavi mogu sam kreirati neku priču. I neka na kraju nagrada bude nešto što nije vrijeđanje igrača.

Koji dio gamerskog hardvera najviše voliš testirati i zašto?

Najzanimljiviji su mi komadi koji izlaze iz gabarita normalnog testiranja. Kad recenziram PC, monitor ili GPU – znam strukturu, znam što moram pokriti, sve je igra varijacija na poznatu temu. Ali kad mi uleti nešto poput ASUS ROG Allyja, mali prijenosni PC koji je istovremeno i konzola i nije, odjednom moram ispočetka promisliti sve što testiram i zašto. Nema uhodanog predloška, nema rutine. To je pravi mali raj za tech geeka koji voli kad mu nešto poremeti plan.

A izvan toga zaista imam problem i fetiš na tipkovnice. Trenutno ih posjedujem sigurno dvadesetak od kojih su 3-4 u stalnoj rotaciji. I ima tu svega – od gotovih za 70 EUR, do custom sastavljenih za 500 i više, od aluminija, metala, plastike, što god ti padne na pamet. Zvuči i pomalo je bedasto, ali kao PC gameru, tipkovnica je taj prvi i najvidljiviji dodir s računalom i tu sam bolesno specifičnih ukusa. Nije me briga kako izgleda stražnja strana monitora, unutrašnjost kućišta ili bilo što što ne vidim i ne diram. Tipkovnica mora biti na mjestu i evo sad me pozitivna jeza prolazi od kremastog zvuka tipkovnice na kojoj ovo tipkam.

Za kraj, otkrij svima svoju tajnu organiziranja vremena: kako čovjek može bit profesionalno uspješan, društveno aktivan i odigrat većinu open world igara koje izađu tijekom godine?

Nema tu nikakve tajne ni magične formule, ali mislim da mogu uprti prstom u ono što meni osobno pomaže. Prvo je to što nemam djece i ne planiram to uskoro promijeniti. Nije ovo reklama za neimanje djece, ali činjenica je da uz njih puno teže izdvojiti vrijeme za bilo kakav hobi, pogotovo onaj koji vremenski može biti zahtjevan kao gaming. Iskreno i bez zadrške, divim se ljudima koji imaju jedno, dvoje, troje djece i stignu išta zaigrati. To su pravi titani volje i organizacije i zaslužuju posebnu kategoriju na svakom gaming forumu. Drugo – imanje partnera koji razumije vaše hobije i koji ima vlastite kojima se bavi neovisno o vama. Kad oboje imate nešto svoje, nema pregovaranja oko slobodnog vremena.

Tu je i moj osobni problem što mi vrag ne da mira dok mi neka obaveza visi nad glavom. Kad imam posla ili obaveza, ja se jednostavno ne mogu opustiti niti potpuno uživati u nekoj sporednoj aktivnosti. Tako da pokušavam biti maksimalno efikasan i operativan te čistiti obaveze dok su svježe, i tek onda sjednem s čistom savješću. Nije glamurozno i nimalo ne zvuči kao savjet koji biste očekivali od nekog tko igra open world igre, ali uglavnom funkcionira. Barem meni.