Nažalost ne, ali još se ne dam.

Volim igrati, opušta na neki način iako se često živciraš, ali ne misliš na druge stvari bar. 😅 Samo obaveze oduzimaju previše vremena.
Nakon što sam na kraju prošle godine vidio koliko zapravo malo sati imam odlučio ove godine to povećati, nastojim svaki dan bar pola sata, sat. Toliko uvijek mogu odvojiti. A opet se zalomi koji dan da ne nađem vremena ili mi se jednostavno neće ništa. Naslagao sam toliko toga da imam šta 2 godine bar igrati da ništa više ne kupim. A na wishlisti i dalje fina hrpa. 😂

Naravno! Terapija!

Nema to više šarma i neke čari u ovim novim igrama, samo cash grab i poluproizvod, igram eto da odigram, rijetko koja nova singleplayer igra me bas toliko zainteresira da kazem ono, WOW kakva prica…vec ono, krenem igrat, 3 sata odigram i ne pipnem je vise nikad (ne odnosi se na sve nove igre ali dobra vecina)

Meni je gaming terapija, ali sam stvarno postao izbirljiv prema igrama, samo singleplayer igre koje ne traju dugo

Uživam i dalje u njima, ali na drugačiji način. Dok sam u mlađim danima tražio pretežito zabavu tipa uključivanje cheatsa u GTA-a igrama i rokanje po gradu tri sata, danas ipak preferiram kvalitetnu priču, dobar setting ili nešto opuštajuće. Nikad nisam bio za kompetitivni gaming.

Uživam i danas, ali puno rjeđe me neka igra uhvati i zgrabi, ono, potpuno. Razlog nije samo u poluproizvodima i površnim, nezanimljivim igrama, nego i u jednostavnom zasićenju koje se nakupi kroz sve te godine. Smatram da je sasvim normalno da nakon 20+ godina gaminga onaj početni hype i snažne emocije malo splasnu. Jednostavno već znaš igrati “napamet”” gotovo svaku igru, prepoznaš obrasce, mehanike i dizajnerske trikove te imaš osjećaj da si već vidio gotovo sve što se moglo vidjeti. Zbog toga mi danas treba stvarno “posebna igra” na ovaj ili onaj način da me ponovno potpuno uvuče u svoj zagrljaj, dok su me nekad i puno jednostavniji naslovi mogli oduševiti. Jebiga 🙂

Apsolutno to je moja oaza mira kojoj se uvijek vracam 🙂 <3

Što sam starije, sve više uživam u igranju, iako imam manje vremena za igranje, upravo iz razloga jer mi se dijapazon širi i dobivam više iz naslova koje igram i/ili koje sam već odigrao pa im se vraćam! Što više vježbam kritički dio svog mozga, igre su mi sve zabavnije i zanimjivije jer više uviđam, imam puno veći raspon tema, primjera, znanja i perspektiva – kako osobnih, tako i kritičkih – i to mi je baš super kod odrastanja.

Imam nekakve faze i mislin da se onaj osjećaj iz djetinjstva nikad ne može ponovit ali s obzirom na “staž” mislim da uživam gotovo jednako kao i kad san bija mlađi. 😁
To mi je hobi i opušta me, popunjava mi slobodno vrime. Jednostavno čini me sretnim i nadam se da će tako bit do kraja života 🤷‍♂️😁

Kada sam bio “mlad” igrao sam samo akcija i akcija i akcija ( igrao sam na ps1 i compu samo resident evil) ; sad profiliram samo priču, ako i jeste akcija to mora biti tako utkano u priču jer inače shvaćam da je to artikal koji u sebi nema sadržaj. Valjda i to dođe s godinama, jer imam sve manje vremena za igre.

Uzivam na najjace. S vremena na vrijeme zna nekad gaming kriza uhvatiti, ali nista strasno. Igrat cu dok ne umrem 😂

35 godina, od toga 27 godina staza u gejmingu, i dan danas igram igre ali nemam taj osjecaj kao kad sam bio mladji, rjetko koja nova igra naidje da me baz obuzme taj neki osjecas ono da se nemogu odvoiti od nje, najvise se vracam starijim kvalitetnim igrama, sto se tice hardvera trenutno igram na PC bez problema sve igre na MAX.

Otkad imam “zvocalo” pored sebe, a i posao je tu uključen vrijeme kao da se istopilo. Uživanje i dalje postoji, ali sloboda uma i vremenska sloboda su se značajno smanjile 😅

Pa vidite nije bila stvar prije šta igram neko skim igram. Kad sam igrao Pes minecraft ili codm free fire u 2018 i nize, uzivao sam jer sam igrao s prijateljima. Ovako danas igram s nepoznatim igracima s balkana i stranih zemalja koje ni ne znam mogu biti 50 Diddy Drake Epstain ili 8 godisnji razmazeni klinci.

A realno ne… Ali mi je bedasto malo pitanje, naravno da ne uživam u igrama kao kad sam bil mlad. Kad sam bil mlad, bilo je sve magično, mozak na pašu… Imam vividna sjećanja na određene igre koje su me feedale ko klince… Dns jbga, kuća, pos’o, obveze, milijun stvari u glavi svaki dan; Fizički je nemoguće takvu “magiju” izazvat u glavi više. Uživam u igrama i dalje, manje, no uživam. Konačan odgovor 😅

I dalje uzivam u igrama, jedino što zbog godina imam dojam da se brže živciram kad mi ne ide. Zato više ne igram na Hard težinama ko prije, već laganini neka zlatna sredina i polako. Jedino se i dalje živciram na Souls-like igrama gdje nema baš izbora (Čitaj: sa Sekirom sam se nasekirao ko nikad prije)

Ni blizu kao nekada… jednim dijelom jer su i same igre postale drugačije, trendovi se promijenili i jednostavno, neke stari su došle sa vremenom. No sa druge strane, pojavile su se tu i neke druge obaveze, poput posla, porodice, drugih aktivnosti i tako dalje.

KAd je dobra igra uživancija je zagarantirana kao i prije…

Na prvu bih rekao da su igre izgubile car. Ali cinjenica je da igre izgledaju bolje nego ikad i da su, kako god da okrenes, bolje nego ikad. Mislim da je problem u prevelikom izboru i u meni samom. Ukus mi se nije promijenio. I dalje volim SP igre i dobru pricu prije svega. Ono sto sam volio na starim generacijama, to volim i sada. I sad se pronadje dobra igra, sve rijedje, ali ih ima. Jedino sto mi je zao je sto nekih serijala, koje sam volio, nema na novim konzolama. Uglavnom, promijenili su mi se prioriteti, ali i dalje se smatram fanom.

Ma ni blizu kao kad sam bio učenik/student. Dobro ste pitanje postavili, iako nađem vremena, manje uživam i krivo mi je ponekad zbog toga. Igre ne bude u meni isti onaj osjećaj kao nekad.

Ma sad mi je veća uživancija 🙂

Rekao bih da uživam isto kao i prije, ali sam znatno izbirljiviji po pitanju igara. Vjerovatno jer nemam vremena kao nekada, pa mi nije svejedno šta ću igrati

Primijetio sam da u poslednje vrijeme manje uživam u video igrama i da se konstantno vraćam igrama koje sam već igrao, te vrlo brzo mi ove novijeg datuma dosade. Možda je razlog što je sada sve više igara u opticaju i da kao mlađi i nisam baš mogao da biram šta ću da igram nego sam igrao ono što se ima za igrati i bio sam srećan samim tim što nešto igram, dok danas imam hardver jači nego ikad i instaliranih 6 igara od kojih igram ovu šestu igru koju sam već igrao prije par godina, a ovih 5 skuplja prašinu na desktopu, ali bar ne jedu hleba. Dolazim do zaključka da polako godine stižu i prioriteti se mijenjaju što je i normalno, ali ne dam se još. Sa druge strane, divim se Igoru kada vidim da igra igre na koje sam sebi nikako ne bih mogao da nagovorim. To je prava posvećenost i publici, industriji i svom poslu..

Nažalost nekad se igralo da se zabavim, a sad mi je to neki obred. Moram imat vremena, ne smijem imat briga i onda dok dođe taj dan svakih tjedan dana jednom da imam 2 sata onda se uvatim toga i tu uživam. Svejedno to nije kao prije poslije škole, ili prije školskih dana, doduše ima tu i do nostalgije malo zašto mislim da je prije bilo bolje. Mislim da godine donesu odgovornost, a ona umanji nekako taj užitak koji imaš zbog bezbrižnosti sebe kao djeteta.

Ništa nije kao kad si mlađi, ni igranje, ni odlazak u kino, na utakmicu, ni disko (da ne nabrajam sve aktivnosti 😆), zato sve to dandanas još uvijek radim samo da opet osjetim tu čar taj užitak. Ja kad naletim na video clip GTA Vice City i svira pjesma Self Control, suza mi krene.
Zato ovi mladi uživajte pa kad dođete u neke godine znat ćete o čemu pričam 😀.
Naravno da mi nije isto igrati igru sada i sa 16 godina, ali volim još uvijek i uživam u igranju.

Uživim, ali najčešće u indačima ili starijim stvarima, pogotovo otkad sam se malo smiril s skupljanjem. Skupljamo i dalje,ali nedavno sam malo počistil neke igre koja nisam nikad pipnul i dobar je to osječaj. No rado bi imal opet ono uzbuđenje,cijeli vikend je pred tobom i imaš 100 kn i znaš da budeš sad cijeli vikend u igraonici. 😁

Pronašao sam prigodan citat nekog filozofa – “tjeskoba beskonačnog izbora je bolni gubitak ograničenog izbora u djetinjstvu”… kad sam bio klinac par igara koje sam imao, smio sam igrati samo vikendom, film koji sam žudio pogledati bio je na TV-u četvrtak u 20:45 , a sad kad imam tisuće igara i filmova na izvolite, koliko samo vremena izgubim na biranje igre ili filma, da bi na kraju završio na mobitelu tipkajući po HCL-u 🤣

Ne uživam u igrama, ili bolje rečeno, ne gutam ih jednakim tempom kao prije 20-30 godina. Sada cijenim kreativnost. Broj odigranih naslova se kroz godine drastično smanjio. Postao sam jako izbirljiv. Volim nove ideje. Nove priče. Kvalitetne priče. Nastavci me gotovo uopće ne zanimaju. Vrlo često me iznenade jednostavne, indie igre. Imam i kategoriju igara za svaki dan. Kinezi su me jako, jako oduševili svojim formatima igara. Zapalim li se kao šibica ponekad? Da! Naravno! Mogu još uvijek upasti u zonu satima i danima! Sve rjeđe doduše, ali dogodi se.

Eee da uzivao sam cijeli zivot ali kako su mi prije mijesec dana diogicirali genecku cirozu jetre i rekli da imam 5-12 godina.uglavnom treči prolazaf RDR2 ima drugaciji utjecaj .

Prije mi je igranje igara bio puno veći gušt, smio sam igrat manje i samim time mi je to vrijeme kad sam igrao bilo draze. Manje briga i puno veca uzivancija. Sad kad mogu igrati koliko hocu nemam toliko vremena i nije mi toliki gust dok igram. Koliko vremena potrosim na jos vece gluposti skoro mi gaming dode kao produktivna aktivnost. Izgubio sam taj neki žar za gamingom koji sam imao prije, kad bi iscekivao neku novu igru i nadao se da cu uspit nagovorit mater da je kupim. Jos igram i uzivam u tome, ali bez tog zaigranog duha kao prije, cesto mi i bude tlaka igrat pa jos sto obaveza pa gaming dode kao jedna od njih. Valjda ce doc vrijeme kad cu opet tako uzivati.

Ne, jer mi se sve manje sviđaju današnje igre, odnosno njihova optimizacija koja gotovo i ne postoji. Uključi skaliranje i ćeraj.

Ne , nazalost osjecam se kao fosil kojeg je pregazilo vrijeme odnosno da je trend danasnjih igara sve na mmo i multiplayer i na survival i extraction fps.. a ja sam navikao na single player igre tipa half life 2, crysis, diablo 2-3, lucas art avanture, mass effect 1-2-3, command and conquer serijal, dungeon crawlere tipa dungeon keeper 2 ili war for the overworld, metro exodus, path of exile 2 itd…
Tako da je tu miks svega, naravno kad si mladji da ti je sve wow i da kad nemas posao i obaveze ti i igre budu zabavnije jer imas vise vremena za njih i djeluju ti kao opustanje! Ali ima i nesto u tome da ne prave danas dobre igre

Da!

Imam 40 godina gaming staža i dalje uživam. Jedini problem je što me nekad zna uhvatiti “kriza” Pa onda ne igram po tjedan-dva ništa. Srećom je to rijetko. I nažalost nemam više vremena kao prije.

Vise uzivam nego prije,a imam srece da mogu i vise igrati nego prije.Igram igrice,igre,igretine tamo negdje od 1994-1995 i kaj je zanimljivo i dalje se uhvatim u onom osjecaju: wooow vidi ovo,wooow kaj se je tu dogodilo,wooow koji k….. ja to igram/kaj sam to odigrao.Po meni nikada nije bilo bolje vrijeme za gejmning nego zadnjih par 10 godina samo zbog cinjenice i da ima stvarno hrpa igrica,igara,igretina i to po nikad dostupnijim cijenama i nikad vise izbora.Epic,humble bundle,ps plus,xbox gamepass,a i otprilike 1-3 igre kupim day one zavisi o godini i koje igre izadu.U mladosti mi najgore bilo mali izbor igara i bez novca za igre ili konzole,pc.Igrao sam na onome kaj sam dobio i one igre koje sam dobio.U danasnje vrijeme platformere zaobilazim u velikom luku,a u mladosti igrao super maria i contru jer nisam imal kaj drugo.Nostalgije nemam prema starijim vremenima jer zivim u sadasnjosti a i vecina igara koje igrao zadnjih 30+ godina lose ostarile.

Igram manje više indie igre jer mi imaju najbolji gameplay loop i najlakše ih je upalit i ugasit. Da imam više vremena možda bi odigrao i koji AAA više, ali ako nemam barem par sati u komadu nekoliko dana zaredom da se opustim i uživinim, nema mi onda smisla. To je najveća razlika

Da, a sa igranjem video igara sam počeo kad sam bio 42 godine mlađi, tamo negdje 1984.

Puno sam izbirljiviji nego prije i to pogotovo kod igara otvorenog svijeta s puno sporednih misija, upravo zbog toga što traže puno vremena kojeg s godinama trebaš pametno raspodijelit. Tu rijetkim igrama dam priliku. Čini mi se da izlazi sve manje linearnih igara s dobrim gameplay-om i kvalitetnom pričom pa se znam vratiti na stare naslove (remastere) koje se davno igralo i to me raduje. Sve u svemu uživam i danas, ali nema te neke “ovisnosti” da se ne mogu odvojiti od monitora po 5-10 sati, kao nekada..

Ne, tesko je uhvatit taj “high” da svaki slobodni tren zekis igrat, a kad ne igras da mislis kak bi igro.

Igram, ali uglavnom stare igre. Novih igara po meni nema nista zanimljivo niti dobro. Evo prvi put da me neka novija izgra zainteresirala je resident evil requiem. I jedva cekam da izadje. Prije toga je bila god of war Ragnarok. Jednostavno se sada sve fokusira na open world i online igranje.

Imao sam razdoblje od srednje škole pa malo iza faksa kad sam izgubio interes jer nisam imao prikladni hardver. Tad sam onda više gledao filmove i serije. Ali, zatim sam si kupio 2020. prvi gaming PC jer sam htio igrati Skyrim i tad sam opet počeo uživati, samo s puno manjim slobodnim vremenom. Onda 2025. si uzeo XSS i to je definitivno diglo užitak na razinu djetinjstva kad sam rokao po SNES, PS1 i PS2. Također si uzeo gaming laptop, primarno za posao, ali povremeno i zabacim neku igru. I da, nekim čudom povodom novog posla imam više vremena za zaigrati nešto. 😀

Dok sam bio u cvijetu mladosti i dok ne umrem,bit cu gamer.

još i više 😀

Rekao bi to ovako: Igram manje ali kvalitetnije

40 plus godina igranja,nije mi dosadilo, a sumnjam da i hoce, vjerojatno u ovim godinama nitko ne uziva kao kad je bio mlad, jerbo se to ne moze mjerit s danasnjim mind setom,tad sam tek otkrivao sve i sve je bilo wauuu.Bilo kako bilo danas isto uzivam u igrama ko svinja u blatu,jednostavno obozavam igrati.

imao sam jedan period u ranim 20im gdje sam mislio da imam ovaj problem jer sam kao mali bio jako stravstven, zadnja igra takva sto me pogodila je bla GTA 4 i mislio sam da je to to. Ali shvatio sam da su mi igre ogromna strast i sama ideja “igre” me fascinira kao medij i sto je sve moguce tu napraviti i doziviti. Tako da opere me nekad ali nikad to nece umrijeti iz mene. Nadam se da je i drugima tako.

Ma uživam isto, ali nije isto. 😊 Prva Amiga, prvi Pentium, puno igara i mehanika koje prvi put vidim, engleski nekad ne znam dovoljno pa nemam pojma što raditi, nema internet savjeta kako proć nešto, starci brane “visit na kompu”, sve je to bila uživancija. Sad, znam što igram i kako igram, igram što hoću, a ne što mogu, vremena manje, ali stigne se.

To ovisi o igri, neku jedva igram, a neku razvalim do četiri ujutro (vikendom, naravno).

Ne, ni blizu. Kad si mladac onda je sve wow i zanimljivo, a i tu je neopterećenost životnim brigama, pa sam onda mogao svu svoju koncentraciju ostavit za igranje.

Igre su tada bile drugačije (govorim za kasne 90-e i 2000-e), puno novih koncepata, bilo je to zlatno doba RTS-a, GTA je sa III, VC i SA postavljao pravila open-worlda, tipa igre koji je danas debelo prezasićen i postao jako jako naporan za igrati. Gaming nije bio toliko komercializiran i gaming studija imala su kreativnu slobodu veću nego danas kad ogromni konglomerati diktiraju tempo izdavanja igara i zarada je apsolutni br. 1.

Ali i dalje volim sjesti za PS i odigrat sat-dva.

Ironija je što sam prije dvije godine uložio 5k eura u hardvare, kao budem sad odigrao ono što nisam mogao zbog loše konfiguracije. Odigrao sam doslovno par naslova koji su me zanimali (Stalker 2,RDR2, The last of us, pokoji COD,…) i sad evo zadnjih skoro godinu dana igram wadove za doom, duke nukem 3d modove, remaster warcrafta 1 i 2, Heroese 3 itd. Ne sudim ali fali mi u novim igrama reko bi “duša”, sve su mi nekako poluproizvodi ili možda samo gubim interes, ne znam…Eto to je moje mišjenje, ne kažem da je to istina

Zašto ne bih uživao? Igre su bolje. Dakle ljepše ,kompleksnije, zrelije itd. TV-i su veći, UI je svjetlosno brz, učitavanja isto tako. Jel’ mi ljepše bilo kad sam čekao loading po minutu svaki put kad zaginem i sl? Ili kad fps padne na 12. Ili kad moram ponavljati sat vremena napretka jer je tad bio zadnji save. Mogu ovako nabrajati do sutra. Mene nostalgijske naočale sa ružičastim filterom nikad nisu zanimale. Da, bio sam mlađi i udaljeniji od svog ultimativnog kraja ali to je to. Igre nisu bile bolje ni po jednom osnovu. Mislim, možda je samo takav trenutak jer sam upravo završio (platinirao) Clair Obscur i onda mi postaviš ovakvo pitanje. 😅 Šta ti je čovječe? Mogao si me pitati i hoću li prestati gledati filmove i sport kako starim. Pa neću, vrlo jednostavno. Jer i dalje uživam u svemu tome jednako pa i više.

Nažalost, posao crpi svu energiju al pokušavam. Ohrabrujuće mi je da sam malo popravio prosjek u novije vrijeme, pržeći DoW DE, FTL, i oba Helldivers naslova. Prešao sam 40 sati igre u dvije sedmice na Steamu, što je opet daleko od 70 koliko sam nekad znao nabrati, ali daleko bolje od skoro totalnog mrtvila unazad nekoliko godina.
U međuvremenu sam se posvetio i dodatnom hobiju sklapanja maketa, pored slikanja, toliko hobija a svaki zahtjeva vrijeme i energiju koje je sve manje…

Volio bih da je bila opcija da i ne. Primijetio sam da iskustva doživljavam puno intenzivnije, odnosno doživljavao sam nekoć i bilo je puno više čarolije iza svega. Danas, nakon što sam pogledao iza zastora, svakako se umanjuje cjelokupni dojam. Ali opet to je čisto površinska razina. Danas bolje govorim jezike, imam veći vokabular, razumijem reference, igre riječima, zagonetke, te čitanje između redaka. Jako puno detalja koji bi mi nekoć prešli preko glave. Također, imao sam puno manje strpljenja za kinematografske trenutke i uvijek sam jurio u akciju. Ne govorim o tome kako pola AAA igre danas mora biti nekakav film kroz pažljivo režirane scene (to mi čak ide i na živce), nego o tome kako nikada nisam znao stati i upiti lika i svijet u kojem se nalazi. Danas u igrama poput Resident Evil ili Skyrim ili što li već, volim jednostavno stati i promotriti oko sebe. Oni trenutci gdje jednostavno spustim kontroler, udahnem, izdahnem. Promotrim svoju situaciju, možda taktički, možda estetski, a možda zbog imerzije. To su stvari koje bih jednostavno odbrusio nekoć. Danas bih isto napravio samo kada su forsirane u igri, odnosno obavezne a nemaju smisla biti tamo gdje jesu. Tako da uživam više u nekim stvarima, u drugima manje. Ali cijenim ih danas, baš kao i nekoć.

Ne, definiitivno ne. Čak i gubim interes za igrama. Konzola je pospremljena i čeka neku igru koja će upaliti iskru. Ali i manjak interesa za igre ima svoje čari, više čitam knjige i više vremena provodim na otvorenom.

Ovo je tema o kojoj cesto razmisljam sto sam stariji i pokusavam doci do odgovora, ali ne mogu. Mogu nabrojati primjere, ali ne i uzrok.
Dok sam bio klinac dani su bili duzi, ispunjeni aktivnostima. Doslovce sam uvijek imao nestonza raditi. Ljeta su bila dugacka. Doslovce sam se ujutro budio uzbudjen zbog stvari koje cu raditi.
Nista od toga danas ne osjecam. Vrijeme leti, a ne znam gdje. Imam dojam da sve izmedju dvadesete i trideset pete mogu strpat u jednu godinu.
A kad si klinac svaka godina vjecnost.
Nije samo gaming, svaka aktivnost iz mladosti koju pokusam rekreirat, nije to to.
I sad samo bolujem od nostalgije. Kronicne nostalgije.