Nažalost ne, ali još se ne dam.

Volim igrati, opušta na neki način iako se često živciraš, ali ne misliš na druge stvari bar. 😅 Samo obaveze oduzimaju previše vremena.
Nakon što sam na kraju prošle godine vidio koliko zapravo malo sati imam odlučio ove godine to povećati, nastojim svaki dan bar pola sata, sat. Toliko uvijek mogu odvojiti. A opet se zalomi koji dan da ne nađem vremena ili mi se jednostavno neće ništa. Naslagao sam toliko toga da imam šta 2 godine bar igrati da ništa više ne kupim. A na wishlisti i dalje fina hrpa. 😂

Naravno! Terapija!

Nema to više šarma i neke čari u ovim novim igrama, samo cash grab i poluproizvod, igram eto da odigram, rijetko koja nova singleplayer igra me bas toliko zainteresira da kazem ono, WOW kakva prica…vec ono, krenem igrat, 3 sata odigram i ne pipnem je vise nikad (ne odnosi se na sve nove igre ali dobra vecina)

Meni je gaming terapija, ali sam stvarno postao izbirljiv prema igrama, samo singleplayer igre koje ne traju dugo

Uživam i dalje u njima, ali na drugačiji način. Dok sam u mlađim danima tražio pretežito zabavu tipa uključivanje cheatsa u GTA-a igrama i rokanje po gradu tri sata, danas ipak preferiram kvalitetnu priču, dobar setting ili nešto opuštajuće. Nikad nisam bio za kompetitivni gaming.

Uživam i danas, ali puno rjeđe me neka igra uhvati i zgrabi, ono, potpuno. Razlog nije samo u poluproizvodima i površnim, nezanimljivim igrama, nego i u jednostavnom zasićenju koje se nakupi kroz sve te godine. Smatram da je sasvim normalno da nakon 20+ godina gaminga onaj početni hype i snažne emocije malo splasnu. Jednostavno već znaš igrati “napamet”” gotovo svaku igru, prepoznaš obrasce, mehanike i dizajnerske trikove te imaš osjećaj da si već vidio gotovo sve što se moglo vidjeti. Zbog toga mi danas treba stvarno “posebna igra” na ovaj ili onaj način da me ponovno potpuno uvuče u svoj zagrljaj, dok su me nekad i puno jednostavniji naslovi mogli oduševiti. Jebiga 🙂

Apsolutno to je moja oaza mira kojoj se uvijek vracam 🙂 <3

Što sam starije, sve više uživam u igranju, iako imam manje vremena za igranje, upravo iz razloga jer mi se dijapazon širi i dobivam više iz naslova koje igram i/ili koje sam već odigrao pa im se vraćam! Što više vježbam kritički dio svog mozga, igre su mi sve zabavnije i zanimjivije jer više uviđam, imam puno veći raspon tema, primjera, znanja i perspektiva – kako osobnih, tako i kritičkih – i to mi je baš super kod odrastanja.

Imam nekakve faze i mislin da se onaj osjećaj iz djetinjstva nikad ne može ponovit ali s obzirom na “staž” mislim da uživam gotovo jednako kao i kad san bija mlađi. 😁
To mi je hobi i opušta me, popunjava mi slobodno vrime. Jednostavno čini me sretnim i nadam se da će tako bit do kraja života 🤷‍♂️😁

Kada sam bio “mlad” igrao sam samo akcija i akcija i akcija ( igrao sam na ps1 i compu samo resident evil) ; sad profiliram samo priču, ako i jeste akcija to mora biti tako utkano u priču jer inače shvaćam da je to artikal koji u sebi nema sadržaj. Valjda i to dođe s godinama, jer imam sve manje vremena za igre.

Uzivam na najjace. S vremena na vrijeme zna nekad gaming kriza uhvatiti, ali nista strasno. Igrat cu dok ne umrem 😂

35 godina, od toga 27 godina staza u gejmingu, i dan danas igram igre ali nemam taj osjecaj kao kad sam bio mladji, rjetko koja nova igra naidje da me baz obuzme taj neki osjecas ono da se nemogu odvoiti od nje, najvise se vracam starijim kvalitetnim igrama, sto se tice hardvera trenutno igram na PC bez problema sve igre na MAX.

Otkad imam “zvocalo” pored sebe, a i posao je tu uključen vrijeme kao da se istopilo. Uživanje i dalje postoji, ali sloboda uma i vremenska sloboda su se značajno smanjile 😅

Pa vidite nije bila stvar prije šta igram neko skim igram. Kad sam igrao Pes minecraft ili codm free fire u 2018 i nize, uzivao sam jer sam igrao s prijateljima. Ovako danas igram s nepoznatim igracima s balkana i stranih zemalja koje ni ne znam mogu biti 50 Diddy Drake Epstain ili 8 godisnji razmazeni klinci.