A ono
Dobro, jest zapravo na nekim djelovima dosadan, al meni je bio ful interesantan jer volim opise pejzaža, a i pisac, Simmons jel, nudi neke zanimljive.. teme.. antropoloških istraživanja. To mi je isto eto, bilo interesantno. Ne znam, baš knjiga u koju se UPUSTIŠ i daš da te povede. Kao neki putopis.
Uspon Endymiona, imam još 100tinjak stranica za pročitati i to ću sutra u miru odraditi, mi je na nekim djelovima, mada puno rjeđe nego Endymion, također bila dosadnjikava, ali je također SPEKTAKULARNA i meni bar nepojmljivo maštovita bila. Al na SF način, ne na fantasy način, jer fantasy zna biti gej.
Simmons je u principu beskrajni romantičar. Rula mi pun kurac taj odnos glavnog lika i nje.
Kako da se lijepo izrazim. Ona je u principu najbitnija osoba u svemiru, ali još važnije, ona je najbitnija osoba u njegovu osobnom svemiru.
Malo dakako se kvari dojam radi odavanja misterija (al opet, koji krajnji dio serijala nema to), nestaje ona mistika koja je okruživala prvu i drugu knjigu, al sve u svemu, iznimno sam zadovoljan serijalom. I iako su mi Hyperioni bolji, mogu nekako i pomisliti da mi je Endymion draži. Intimniji je puno. Nezz.
I da, postaje mi posebno drago što mi je Kassad ostao zapamćen kao najdraži lik.
